Posted by Moje ime je fra Kristijan Pisac. Želim s vama podijeliti svoje skromno iskustvo boravka u misiji u Africi, u pokrajini Karamoji koja se nalazi na istoku Ugande na samoj granici sa Kenijom. Karamoja je najsiromašnija i najmanje razvijena regija u Ugandi. Udio ljudi zarobljenih u kroničnom siromaštvu iznosi 24%, dvostruko više od nacionalnog prosjeka od 10%, a 61% ukupne populacije od 1,2 milijuna živi u siromaštvu (2016. godine). Pismenog stanovništva ima samo 12%. Tek 20% posto djece doživi petu godinu života, 15% djece ima mogućnost školovanja, a 48% jedan obrok dnevno. Mnoštvo je problema i poteškoća, jer gotovo cijelo područje misije, koju čini 35 sela, s oko 40 000 stanovnika, živi u potpunom siromaštvu, koje najviše zahvaća djecu i osobe starije životne dobi.
Dok pišem ovaj kratki tekst na svojim sandalama još uvijek nosim tragove afričke prašine, a isto tako i u sebi snažno iskustvo boravka među onima koji žive u ekstremnom siromaštvu. U mislima su mi lica afričkih ljudi, koja često izgledaju mnogo starija nego što zapravo jesu, upravo zbog teškog načina života, slike skromnog okoliša, gole zemlje prekrivene prašinom i visokim kaktusima, malenih kuća od blata okruženih ogradama od trnja kroz koja vode jedino malena i uska vratašca koja čovjeku odmah u pamet dozivaju evanđeoske riječi o uskom prolazu i vratima koja vode u život (Mt 7, 13), sunca koje svojom svjetlošću daje život svemu stvorenome ali isto tako i često zbog svoje jačine krade jadnom afričkom seljaku plodove zemlje koji su mu nužni da preživi.
Slike koje se najdublje utiskuju u čovjekovu nutrinu su zarazni osmijesi djece koji te dočekaju gotovo iza svakog grmlja ili ugla. Susreti sa djecom u poderanoj odjeći (ako je imaju), požutjeloj i odavno već istrošenoj, često bosonogi i prašnjavi od glave do pete, sami, bez prevelikog nadzora roditelja ili odraslih; curice od 4 ili 5 godina koje na leđima nose svoga mlađeg brata ili sestru, prelijevajući im vrući „poridž“ (kaša od lokalnih žitarica) iz pune šalice u praznu kako bi ga ohladili, napuhanih praznih stomaka; djece koja se međusobno bore da te uhvate za ruku ili barem jedan prst kako bi osjetili barem malu sigurnost i, možda više željnih pažnje, zagrljaja i nježnosti negoli hrane, duboko se urezuju u čovjeka i trajno mu ostaju u sjećanju.
Surovost života, u kojem nema prostora za nebitne rasprave, gdje „problemi“ poput lošeg signala na mobitelu, kašnjenja dostave ili čekanja u redu čovjeku niti ne padaju na pamet. Nedostatak osnovnih životnih uvjeta poput hrane, higijene i školovanja čine život teškim, no ne i manje radosnim. Radost djece koja su u svakom trenutku spremna na ples i igru od ručno napravljenih igračaka od žice, lopti izrađenih od kese ili pak čarape, kotrljanje na staroj gumi od motora ili automobila, pretvaraju taj teški život u sasvim novu dimenziju. Posebno su dirljivi trenuci kada, prolazeći kroz sela u automobilu, vidiš djecu koja – čim čuju zvuk motora – iz istih stopa trče ispruženih ruku tražeći barem zalogaj peciva ili jedan bombon.
No kada im i nemaš u tom trenutku što dati te kada vide da auto prolazi i ide dalje ostavljajući ih praznih ruku, oni tebe ne ostavljaju praznim, nego ruku ispruženu na prošnju podižu i uz osmijeh od uha do uha te pozdravljaju dajući ti do znanja da nema veze što im nisi ništa dao. Takvi trenuci zapravo čovjeku otkrivaju pravu istinu, a to je da se često tako malo od nas traži, a da zauzvrat primamo mnogo više i da je mnogo važnije, umjesto stvari i materijalne pomoći, dati sebe. Jer čak i onda kada ne možemo učiniti puno ili možda nemamo ništa za dati u materijalnom smsilu uvijek možemo dati svoje vrijeme, osmijeh ili pažnju.
Ono što je također posebno utjecalo na mene je posebno iskustvo Božje blizine i prisutnosti. Znamo da je Gospodin na poseban način prisutan u onima koji pate i malenima. Poseban Božji dodir se skriva ispod poderane odjeće i sjajnih dječjih očiju, dodir u kojem čovjek iskusi kao da dodiruje samo Kristovo tijelo. Iznimno sam zahvalan Bogu čija me providnost dovela do Afrike, isto tako i misionaru don Jakoslavu Baniću na bratskom i ugodnom gostoprimstvu. Nadam se da će vas ovih nekoliko redaka barem malo obogatiti za jedno iskustvo, a sebi i vama na srce stavljam riječi svete Majke Terezije: „Ako samo jedno nesretno dijete ljubav Isusova usreći, neće li biti vrijedno da svi za to dadnemo sve?“
fra Kristijan Pisac