Posted by U nastavcima donosimo knjigu dr. fra Stjepana Čove: „Martirologij Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća 1942. 1948.” tiskane u Splitu 2021. godine u nakladi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Knjiga govori o 44-orici mučenika navedene Provincije koji su položili svoje živote u tragičnom ratnom i poratnom vremenu kao svjedočanstvo vjernosti Bogu, Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu.
Predgovor
Knjiga FRANJEVCI – žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini objavljena je 2015. godine prigodom 300. obljetnice oslobođenja Cetinske krajine od osmanlijskog ropstva. Taj je rad obuhvatio sudbine dvadesetorice stradalih franjevaca rodom iz Cetinske krajine ili onih koji su u njoj živjeli ili djelovali tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Međutim, rad nije obuhvatio stradanja druge dvadesetčetvorice fratara iste Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koji su na sličan način postali žrtve zloglasnih komunističkih progona. Izlaskom spomenute knjige mnogi su me fratri i poznanici poticali da obradim i sudbine drugih fratara koje nisu obuhvaćene spomenutim radom. Nadao sam se da će se netko prihvatiti tog izazova i dovršiti nedovršeni Martirologij Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Međutim, dosad se to nije ostvarilo. Ovim želim pokazati kako su mi sve žrtve fratara jednako važne i kako se poslije teretnih godina komunističke šutnje i nasilnoga javnog zaborava i ocrnjivanja oni zasluženo vraćaju u javnost.
Građa za ovu dugo i ozbiljno stvaranu knjigu prikupljana je posljednjih desetak godina, još za vrijeme rada na knjizi FRANJEVCI – žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini. U nju su uvršteni i franjevci iz prethodne knjige, čime je stvorena cjelina čiji je sadržaj djelomično dopunjen i prilagođen ovom izdanju bez bitnih promjena. Njime će se osvijetliti dosad nepoznati sadržaji o životu, radu i stradanju braće franjevaca kroz što vjernije opisane sastavnice njihova života i njihove tragične sudbine. Cilj ovog rada ni u kojem slučaju nije pobuđivanje mržnje i osvete prema akterima umorstava i progona naših fratara ili prenošenje krivnje na njihove potomke, već osvjetljavanje istine i otimanje zaboravu onoga što se dogodilo i načina kako se dogodilo. Ubijeni i progonjeni fratri nisu zaslužili takav okrutni završetak kakav im je dodijelila agresivna komunistička vlast koja je doslovno dogmatizirala svoju istinu i istraživanje o njima, a bilo tko tko bi pokušao osporiti te tvrdnje, smatran je protudržavnim elementom. Istina bi se kudikamo lakše otkrila da se o ovim zločinima moglo govoriti i istraživati za vrijeme komunizma dok su bili živi počinitelji ovih kaznenih djela.
Naslov Martirologij sugerira osnovnu tematiku knjige – u njoj su opisani svi ubijeni i stradali fratri Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća. Iako nisam došao do svih željenih dokumenata o njihovu stradanju, ipak se nadam da sam došao do onoga najvažnijeg što je ušlo u njihov život i još žalosniju završnicu. Zahvalan sam dr. fra Petru Bezini, don Anti Bakoviću te mons. dr. Stjepanu Kožulu koji su, svatko u svom području, obradili temu žrtve naših pogubljenih i stradalih fratara za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, dok se ovim radom proširuje i uokviruje njihov život, ističe njihov rad i dosad neopisane vrline.[1] Nažalost, ni ovom knjigom nije riješen problem, mnogo je još nerazjašnjenih sudbina i zataškanih istina.
Današnje generacije teško mogu razumjeti okolnosti koje su dovodile do tadašnjih dramatičnih stradanja. Komunisti su činili sve kako bi prikrili vlastita zlodjela. O njima se nije smjelo javno govoriti, nego bi ih se tek kriomice prisjetili u večernjim molitvama za mrtve prigodom obljetnica njihovih smrti.[2] 25. siječnja 2006. Skupština Europskog parlamenta usvojila je Rezoluciju 1481 pod naslovom „Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima“, a Europski parlament usvojio ju je 19. rujna 2019. te osudio i izjednačio nacističke, komunističke i fašističke zločine, kao i zločine svih ostalih režima. Međutim, Rezolucija 1481 kod nas nije imala velikog odjeka jer se postkomunističke stranke nisu jasno distancirale od zločina totalitarnih komunističkih režima niti su ih jasno i potpuno osudili. Ovim radom upravo nastojimo osuditi sve spomenute ekstremne sustave koji su zavodili potpunu vlast nad životom. U nizu žrtava Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća najveći broj stradao je kao žrtva komunističkog sustava, jedan je fratar žrtva četničkog, a jedan njemačkog zlodjela. Za grobove dvadesetšestorice fratara ni danas se ne zna, ostaju nam samo pretpostavke o njihovoj točnoj lokaciji.
Gledajući žrtve fratara-svećenika, osjećamo ponos zbog njihove hrabrosti i odvažnosti, radi vjernosti Bogu bili su spremni žrtvovati i vlastiti život te odbaciti laskave ponude neprijatelja. Ubijeni fratri navedeni su abecednim redom s priloženom fotografijom uz osnovne biografske podatke: podrijetlo, školovanje i službe u zajednici te podatke o njihovome tragičnom završetku, iznijete na temelju dostupnih dokumenata. Fratri osuđeni na vremenite kazne koje su izdržavali u raznim kažnjeničkim domovima, a najviše u Staroj Gradiški, nisu obuhvaćeni ovom knjigom, osim što je opisan slučaj fra Leonarda Bajića koji je osuđen na 12 godina zatvora u montiranom sudskom postupku u Zagrebu 1947. godine gdje je u zatvoru i umro 17. veljače 1948. godine kao žrtva nepravednog i montiranog suda.[3]
Knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu iznosi se opće ratno i poratno stanje, vrijeme stradanja fratara u sredinama Makarskog primorja, Sinja, Drniša i Ravnih kotara, kao i Zagreba; drugi dio govori o svakome pojedinom fratru, o njegovu podrijetlu, životu, školovanju, službama i tragičnom završetku, dok treći dio donosi originalne dokumente o njihovu stradanju i smrti na temelju svjedočanstava, povijesnih vrela, crkvenih i civilnih dokumenata te vrijedne i vjerodostojne literature koja nam osvjetljava njihov život i smrt. Od svih spomenutih izvora moram istaknuti da sam se ipak najviše služio izvorima iz Arhiva Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Na kraju su doneseni sažeci na talijanskom, njemačkom i engleskom jeziku te kazalo osoba.
U stvaranju i oblikovanju ove knjige poticali su me i pomagali mnogi. Svima izražavam duboku zahvalnost, iako žele ostati anonimni. Nadam se da im je najbolja zahvalnost objava ovog rada. Zahvaljujem Vijeću za izdavačku djelatnost u Provinciji koje su poduprli ovo izdanje. Ne mogu dovoljno zahvaliti cijelomu tehničkom osoblju na brizi oko izdanja ove knjige posebno fra Borisu Čariću i fra Frani Doljaninu. Uz druge navedene i nenavedene, posebnu zahvalnost ipak moram istaknuti Provinciji kojoj pripadam na čelu s provincijalom dr. fra Markom Mršom, koji je svesrdno podupirao ovaj rad i ekonomski osigurao njegovo objavljivanje. Osim toga provincijalu fra Marku izražavam duboku zahvalnost i na uvodnim riječima kojima je ukazao na vrijednost ovog rada i potakao nas da bolje upoznamo žrtve naše ubijene braće.
Split, 5. svibnja 2021.
fra Stjepan Čovo
DRUGI SVJETSKI RAT I PORAĆE
VRIJEME MUČENIKA
Vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća uvodi nas u tragična zbivanja koja su se odvila u mnogim sredinama. Nas, pak, posebno zaokupljaju tragični događaji na prostoru Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, na čijem je prostoru živjela većina njezinih članova. Napadom njemačke vojske na Poljsku u rano jutro 1. rujna 1939. godine počeo je krvavi Drugi svjetski rat koji se brzo širio sijući strah, nesigurnost i smrt uz ljudsku patnju neviđenih razmjera, a na našem terenu započeo je njemačkom i talijanskom vojnom okupacijom u travnju 1941. godine. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. većina hrvatskog naroda dočekala je s oduševljenjem, jer je poslije višestoljetnoga ustrajnog čekanja i borbe za njezino ostvarenje napokon dobila vlastitu državu. 18. svibnja 1941. potpisom Rimskih ugovora između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske početno oduševljenje brzo se pretvorilo u razočaranje. Tim ugovorom Italija je dobila veliki dio teritorija hrvatskih krajeva, gotovo cijelu Dalmaciju, u kojoj su se talijanske vojne i civilne vlasti ponašale kao okupacijska sila, ne osvrćući se na hrvatske organe vlasti. To zlo dodatno je povećano četničko-partizanskom pobunom protiv mlade hrvatske države. Talijanska vlast smišljeno je radila ne samo da se dijelovi Dalmacije pripoje Italiji, nego da se izvrši potpuna talijanizacija domaćeg pučanstva u što kraćem roku ili da se hrvatski narod protjera s tog područja. Talijanskoj politici suprotstavili su se franjevci te su bili optuženi da provode nasilje nad Srbima, u čemu su im pomagali klevetnici Jugoslaveni i autonomaši, zbog čega je Provinciji prijetila opasnost da bude ukinuta, samostani zatvoreni, a personal Provincije prebačen u Italiju. Srpska politika pogodovala je stvaranju nesigurnosti i nemira, jer je digla na ustanak hrvatske Srbe protiv matične zemlje Hrvatske, a njima se pridružio i partizanski pokret.
Laži i klevete protiv franjevaca stizale su do Rima zbog čega je 24. srpnja 1941. general franjevačkog reda fra Leonardo Maria Bello hrvatskim franjevcima uputio okružnicu na latinskom jeziku na ime provincijala fra Petra Grabića, Ad aures nostras (K našim ušima, op. a.) u kojoj se franjevcima naređuje da se bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a zabranjuje im se svako političko djelovanje i sudjelovanje u ustaškom pokretu, posebice sudjelovanje u bilo kakvim nasiljima te ih potiče da zaštićuju progonjene i zlostavljane pripadnike drugih vjerskih zajednica.[4] Provincijal Grabić žestoko je ustao protiv kleveta iznesenih o franjevcima te je grčevito branio interese Provincije pred talijanskom politikom. Kako mu talijanske vlasti nisu izdale putne isprave da može poći u Rim, imenovao je predsjednika Međunarodne škotističke komisije u Rimu dr. fra Karla Balića svojim delegatom da zastupa interese Provincije u svim pitanjima: „Budući da ja u nedogledno vrijeme ne mogu da tamo dođem i da zastupam interese naše Provincije, ovim Te pismeno imenujem mojim delegatom u svim pitanjima, koja se budu odnosila na nas, da me zastupaš. Ovo pismo neka Ti bude legitimacija pred Preč. Generalom i Gen. Definitorijem, da si moj delegat“.[5] Balić je saznao da se u Rimu nalaze dr. Niko Novaković Longo i dr. Nikola Subotić, Srbi, ali talijansko-fašistički kvislinzi, te mu je bilo jasno odakle dolaze klevete protiv franjevaca.[6]
Borba za interese Provincije
Provincijal Grabić upozorio je i provincijala hercegovačkih fratara dr. fra Krešimira Pandžića na prijetnje koje je talijanska politika spremala prema Provinciji: „U Rimu vjeruju našim klevetnicima. Po srijedi su Jugoslaveni, autonomaši, komunisti preko drugih; a sve mi se čini, da ni neki visoki crkveni krugovi nisu bez odgovornosti. Glavno je da činimo našu dužnost pred Bogom, pa ćemo ipak lakše proći sa svim klevetnicima!“[7] Kako bi razjasnio prilike u Dalmaciji, general Reda fra Leonardo Maria Bello pozvao je u Rim provincijala Grabića i provincijala Provincije sv. Jeronim fra Teofila Velnića. Na temelju njihovog izlaganja iz Rima je poslan istražitelj dr. fra Domenico Franzé koji je sve pomno ispitao, ali nije našao nikakve potvrde optužbama.[8] Grabić je napisao osvrt na vizitaciju dr. Franzéa, koji je konzultirao sva službena tijela talijanske uprave: „Barem zbog ovih i ovakvih grijeha vjerujem i uvjeren sam, da je savjest čista meni i mojoj Braći. Delegatu sam odmah kazao, da su posrijedi prozirne klevete naših vjerskih i političkih neprijatelja, koji im je trn u oku naš hrvatski osjećaj i naš apoštolski i katolički rad ovdje gdje se sada nalazimo. Dr Franzé tražio je dokaze za objede kod Prefekture, kod Corpo d'Armata, kod Karabiniera, kod Fašista, na Questuri i na Governatorato u Zadru, ali dokaza o našoj krivnji nije mogao da nađe i da ih meni kao Provincijalu pokaže“.[9] Optužbe su bile neosnovane. Talijanska uprava u Zadru obećala je da će se o eventualnim krivnjama franjevaca obraćati Upravi franjevaca i ne osvrtati se na optužbe klevetnika.
Talijani, četnici i partizani protiv Hrvatske
U osvrtu na vizitaciju dr. Franzéa provincijal Grabić navodi poteškoće koje su se pojavile zbog talijanske aneksije i okupacije dijelova Dalmacije: njemu je kao provincijalu onemogućena komunikacija s Rimom, a želja talijanske politike za potpunom talijanizacijom i asimilacijom našeg prostora prisiljavala je župnike da propovijedaju, poučavaju vjeronauk u školi te da vode matične urede na talijanskom jeziku, iako ga nisu poznavali. Naveo je također kako talijanska vojska pravi velike štete i paleži po župama te kako naši neprijatelji šire najgore klevete protiv fratara, u svoje zle svrhe, a one su došle do Rima zbog kojih je k nama došao vizitator iz Rima. Vizitator se ipak uvjerio u nevinost fratara, ali izmišljena krivnja lansirana u javnost ostala je kao ljaga na njihovu licu. U takvim prilikama onemogućen je kulturni rad u Provinciji te je obustavljena katolička kulturna djelatnost u anektiranim i okupiranim krajevima, jer je obustavljen rad provincijske tiskare Kačić u Šibeniku koja je tiskala Novu Reviju iz Makarske i glasnik Gospa Sinjska.[10]
Talijanska suradnja s četnicima, a kasnije i s partizanima, donijela je veliko zlo i krvoproliće po cijeloj Provinciji: Vrgoračkoj, Imotskoj, Cetinskoj i Kninskoj krajini, Kotarima te zadarskom zaleđu, što su franjevci osjetili na svojoj koži, a konačno i u samom Zagrebu 1947. godine. Širenjem ratnih operacija povećavala su se zla i stradanja naroda te krvavi progoni franjevaca. Kobna godina bila je 1942. 28./29. VI. 1942. u nemilosrdnoj borbi partizani su ubili fra Pavla Silova u župnoj kući u Promini kod Knina, a župnog pomoćnika fra Petra Bačića psihički onesposobili za cijeli život. 29. VIII. 1942., pod pokroviteljstvom talijanske vojske, četnici su ubili o. fra Ladislava Ivankovića, župnika u Kozici, sa 66 njegovih župljana, kako stoji uklesano na spomen-ploči ubijenima u Kozici. 1. XI. 1942. partizani su u Muću nastavili svoj krvavi plan ubivši fra Jozu Borkovića, župnika Župe Kljaci, za čiji se grob ni danas ne zna.
Partizanski progon fratara
Kapitulacijom Italije 1943. dominaciju nad progonima fratara preuzimaju partizani i četnici. Godine 1943. ubijena su sedmorica fratara (fra Karlo Ćulum, fra Božidar Šimić, fra Stanko Bradarić, fra Milan Lapić, fra Rafo Kalinić, fra Anselmo Kovačić i fra Petar Paviša), od kojih su petoricu ubili partizani, a jednoga Nijemci, dok je jedan zaražen i umro skrbeći o vojnicima oboljelima od tifusa. 1944. godine partizanske postrojbe ubile su najviše fratara, njih šesnaestoricu (fra Andriju Zjačića, fra Antu Pavlova, fra Antu Benutića, fra Metoda Vezilića, fra Ivana Romca, fra Antu Cvitanovića, fra Jozu Olujića, fra Vladu Pavlova, fra Antu Romca, fra Franu Borića, fra Dominika Šulentu, fra Stanka Milanovića Litru, fra Kruna Tadina, fra Žarka Careva, fra Jozu Jerkovića i fra Krstu Bazu). Sve navedene fratre ubili su partizani osim dvojice koji su žrtve ratnih prilika (o. Bazo i o. Tadin). Kad je rat završio 1945. godine partizani su ubili jedanaestoricu fratara (fra Anselma Kambera, fra Petra Glavaša, fra Nikolu Šabića, fra Petra Berkovića, fra Božu Vugdeliju, fra Josipa Ercega, fra Augustina Glavaša, fra Valentina Šimića, fra Rudolfa Vučića, fra Vjekoslava Šimića i fra Petra Bačića). Fra Petar Bačić umro je od posljedica trauma zbog partizanskog zlostavljanja u Promini.
Nažalost, progon i stradanja fratara nisu završila okončanjem rata, nastavila su se i 1946. divljačkim umorstvom fra Paška Bačića, župnika u Mirloviću, i strijeljanjem fra Joze Poljaka, župnika u Perušiću, 19. kolovoza 1946. u Trogiru. Godina 1947. bila je jednako nemilosrdna, komunisti su na montiranom procesu oko tvornice „GAON“ u Zagrebu osudili šestoricu fratara iz Samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Na smrt strijeljanjem osuđena su dvojicu fratara: župnik fra Matej Vodanović i kapelan fra Serafin Rajić, čija je smrtna kazna izvršena 4. rujna 1947. u Zagrebu, dok su drugu četvoricu osudili na dugogodišnje zatvorske kazne koje su izdržavali u Staroj Gradiški: kateheta fra Josip Visković osuđen je na 15 godina zatvora, provincijal fra Petar Grabić na 14 godina, gvardijan fra Leonard Bajić na 12 godina i član samostana fra Albert Bukić na 7 godina zatvora.[11] Osim toga svi su osuđeni na gubitak političkih i građanskih prava, prava na mirovinu i socijalno osiguranje, ovisno o godinama presude. Fra Leonard Bajić, iscrpljen nehumanim uvjetima, preminuo je u zatvoru 17. veljače 1948. godine.[12] Zadnji fratar koji je upao u nemilosrdne UDBA-ine ruke i netragom nestao 1948. godine bio je fra Ivan Bezina.[13] U konačnici četrdeset i četiri fratra, člana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, ubijena su, nestala i umrla od paratifusa ili nesretnim slučajem za vrijeme Drugoga svjetskog rata te u zatvoru nakon svršetka rata.
Opasnosti sa svih strana
Život po samostanima teško se odvijao, ali ipak bio je sigurniji nego po župama na kojima su djelovali franjevci koji nisu imali nikakve zaštite za siguran život, sigurno djelovanje, ni za očuvanje crkvene imovine. Upravi Provincije dolazile su informacije sa svih strana o ugroženosti, progonima, paljenju i ubijanju. Već 1942. godine provincijal Grabić opisuje to stanje: „Tipičniji dokazi ove nesigurnosti jesu zapaljeni i opljačkani župni stan u Baćini, opljačkani stan u Grabu i u Pasičini, opljačkani stan u Gali. – O. Stanko Huljić nalazi se u internaciji u Italiji, a da crkvena vlast za to nigda nije ni obaviještena niti li se je proti istom ikada ikakav postupak poveo. – O. Ante Pavlov, župnik u Kruševu bio je tučen i silom napajan ricinusovim uljem.– O. Pavao Matić, župnik u Gracu bio je tri dana u vlasti neodgovorne rulje. – Isto vrijedi i za O. Franu Vidalinu, župnika u Grabu. – Isto vrijedi i za župnika O. Rafu Romca u Drveniku. – Morali su svoje župe da ostave bez crkvene dozvole PP. OO. O. Petar dr. Berković, dekan iz Drniša, O. Vjekoslav Šimić, župnik iz Vrpolja, profesor Hrstić iz Sinja“.[14] Provincijal piše o teškim prilikama i fra Karlu Noli dok je bio vizitator franjevačke provincije u Bosni: „Ponešto Talijanci drže naše varoši; ali u svim selima nema nikakve sigurnosti ni u anektiranim ni u okupiranim krajevima. Narod jadan i nevoljan po svim mjestima. Uboga sirotinja. Partizani opljačkaše. Talijanci kao kaznu savršeno dokončavaju oduzimanje svega što se da oduzeti; pa narod na sto muka. Ovo Ti s toga javljam, da znaš za naše neprilike i da se Bogu moliš da on pomože, jer ljudi niti znadu niti hoće da pomognu“.[15] Takvo stanje iskorištavali su komunisti i privlačili mlade u partizanske redove od kojih je formiran partizanski pokret, a kasnije jugoslavenska vojska. Kad su partizani ovladali ovim prostorom, pokazali su svu moć želje za uništenjem svega što je hrvatsko i katoličko, a vrhunac se dogodio 1945. godine kada se još ozbiljnije „na udarnoj meti našla Katolička Crkva i njezini službenici“.
Partizanski teror ulaskom u Sinj
U jutarnjim satima 25. listopada 1944. godine partizanske postrojbe Osme dalmatinske brigade XX. divizije ušle su u Sinj iz više pravaca, bez ispaljena metka, prije negoli su se iz njega povukle njemačke i hrvatske postrojbe. Prema OZNI-inim popisima tzv. narodnih neprijatelja partizani su odmah počeli s masovnim uhićenjima i pogubljenjima bez sudskog postupka i bez pružene mogućnosti obrane od eventualnih optužbi i prava na dostojanstven pokop. Posebna mržnja usmjerena je prema zarobljenim hrvatskim vojnicima, fratrima, ali i civilima koji su se povlačili prema Splitu. Kod zaseoka Butige u Dicmu jedan bataljun partizana Mosorskog odreda i dijelovi 10. dalmatinske brigade razbili su kolonu i zarobili oko 1700 vojnika, mnoge ubili, a druge vratili u zarobljeničkoj koloni u Sinj. Uslijedili su progoni, zatvaranja, osude na zatvorske kazne s teškim prisilnim radom te gubitak građanskih prava, a mnogi osuđeni bili su strijeljani ili bačeni u jame, čiju likvidaciji potvrđuje Opunomoćstvo UDBA-e za kotar Sinj.[16] Fratre su strpali u zatvor, postupali nehumano s njima, a ulaskom u Sinj počeli su pretresati samostan i pljačkati ga. Uhitili su i devetoricu fratara i odveli ih u kažnjenički zatvor u ondašnjoj Ređiji u kojoj su formirali zarobljenički logor (nekadašnja duhanska stanica u Sinju, a služila je kao zatvor i hrvatskoj vlasti; danas se na tom mjestu nalazi trgovačko poduzeće Konzum). Uhićene fratre partizani su zadržali u zatvoru, dok su fra Antu Cvitanovića, fra Jozu Olujića, fra Vladu Pavlova i fra Antu Romca izveli iz zatvora u noći između 26. i 27. listopada 1944. te ih odveli u nepoznatom pravcu, ubili ih bez ikakvog suđenja i mogućnosti obrane, pokopali na nepoznatom mjestu te uništili sve tragove svoga zločina. Kao odgovoran za njihovu smrt navodi se kapetan OZNA-e Predrag Grabovac.[17]
Narodni sud osudio je fra Stanka Milanovića Litru, bez mogućnosti obrane i svjedoka, na smrt strijeljanjem koje je izvršeno 10. studenog 1944. godine na groblju sv. Frane u Sinju.[18] Osim petorice ubijenih fratara zatvoreni su i fra Ivan Bilušić, fra Joakim Friganović, fra Ivan Vukušić te kasnije fra Petar Glavaš koji je doveden u zatvor u Sinj i na suđenju u veljači 1945. u Splitu osuđen na smrt strijeljanjem koje je izvršeno 29. ožujka 1945. na splitskom groblju Lovrinac. Kroz sinjski zatvor prošlo je mnogo ljudi, a među njima i više fratara.[19] Prema sinjskim fratrima partizani su postupali na najgori mogući način jer su im obavještajci iz Sinja dostavili informacije: „Fratri su u Sinju važni politički faktor… dolaze u ustašku bojnu gdje tužakaju i denunciraju“.[20]
Partizanska samovolja u Sinju
Petar Bezina detaljno je opisao strašne postupke nove partizanske vlasti u Sinju prema zapisima fra Paulina Vukovića i fra Vjeke Vrčića.[21] O pokoljima i stradanjima u Cetinskom kraju općenito pisali su Marinko Perić[22], Ivan Kozlica[23], Stjepan Marković[24] i dr. dok je partizanske likvidacije u Cetinskom dekanatu obradio dr. Josip Dukić,[25] a Blanka Matković i Ivan Pažanin zločine i teror koje su počinili pripadnici raznih jedinica komunističke vlasti u Dalmaciji.[26] U Sinju je bilo više aktivnih partizanskih špijuna, kako civila, tako i vojnih osoba u domobranskim postrojbama, koji su detaljno izvještavali o stanju na vojnom, političkom i općem planu. Osim toga partizanima su slali pomoć u hrani, odjeći, oružju, lijekovima i sanitetskom materijalu, a najvažnije - izvješća o ljudima koja su partijskoj vlasti bila oružje za političku orijentaciju. Doušnici su usko surađivali s predstavnicima OZNA-e koja je od njih dobivala cijeli niz podataka i popisa „narodnih neprijatelja“, „špijuna“, „suradnika okupatora“, prema kojima će postupiti po označenim indikacijama. Davali su i precizne podatke o svakome pojedinom fratru. Kolika je važnost toga špijunskog rada vidi se iz pisma načelnika OZNA-e Cetinskog kraja Predraga Grabovca Marku Sladoji, Srbinu iz Lučana kod Sinja: „OZNA je organizacija koja ima za zadatak borbu protiv pete kolone, špijunaže i svih narodnih neprijatelja… Kako sam s tobom već davno govorio, potrebno je da imamo pregled nad ljudima i događajima u selima Lučane, Karakašica, Suvač (sic!)… Druže Marko treba ovo da shvatiš najozbiljnije… a mi treba da sve ove podatke imamo tako da kad dođemo dolje i oslobodimo se znamo o svakom čovjeku sve da ga kaznimo i slično“.[27] Špijunski denuncijanti postupali su prema uputama naredbodavaca, ali su iznosili i svoje poglede o moralnim i političkim podobnostima istaknutih pojedinaca čiji su obavještajni podaci bili sudbonosni za pojedine.[28] Popis nepoželjnih osoba pripremljen je prije ulaska partizanskih postrojbi u dalmatinske gradove i bit će uvod u obračun koji će uslijediti kasnije, u jesen 1944. godine.[29]
Komunistička partija borila se protiv svake religije, napose protiv Katoličke Crkve i Vatikana, što potvrđuje i stav sa savjetovanja Opunomoćstva OZNA-e VIII. korpusa NOVJ, održanog 1. i 2. ožujka 1945. g.: „Osvrćući se na rad klera i crkve kao naših nepomirljivih i vjekovnih neprijatelja, major Sekulić naglašava važnost nepoštedne borbe koja treba da bude vrlo oprezna, i naglašava kako je njihova /crkve i klera/ organizacija uspjela da se preko dvije hiljade godina održi monolitna“.[30] Izvješće OZNA-e za oblast VIII. korpusa NOVJ opunomoćeniku OZNA-e Komande splitskog područja, koji je potpisao 25. srpnja 1944. Lj. Ljubić, jasno ističe konkretan rad na terenu: „Težište današnjeg rada neka Vam bude usmjereno najviše i uglavnom na sređivanje kartoteke narodnih neprijatelja, špijuna, agenata itd. u oslobodjenim i ne oslobodjenim gradovima i selima, a naročito u ovim posljednjim“.[31] Osim Predraga Grabovca u Sinju su bili poznati komunisti Vice Buljan, Peko Bogdan, Stipe Romac Basko, a druge su naveli fra Vjeko Vrčić i fra Ivan Bilušić, dobro upućeni u sinjske prilike, jer su za vrijeme rata i ulaskom partizana u Sinj živjeli u njemu i poznavali sinjska društvena i politička previranja.[32]
Većina partizanskih boraca bila je zadojena boljševičkom ideologijom diktature proletarijata. Nema nikakva zapisa o četvorici fratara koji su 27. listopada 1944. izvedeni iz sinjskog zatvora, a potom netragom nestali, a za fra Stanka Milanovića Litru, petog fratra iz te skupine, formiran je prijeki sud bez dokaza i obrane koji ga je osudio na smrt strijeljanjem. Fra Petar Glavaš bit će osuđen i strijeljan 29. ožujka 1945. na groblju Lovrinac u Splitu. Partizani su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili dvadesetdvojicu svećenika podrijetlom iz sinjskog kraja ili one koji su bili na službi u Sinjskoj krajini, od kojih su dvadeset franjevci, a dva dijecezanski svećenici:[33] don Jure Mladina iz Budimira, župnik Župe Zasiok, ubijen 7. studenog 1941. kao prva žrtva partizanskog pokolja svećenika u Cetinskoj krajini i don Jozo Čulin iz Dugopolja, župnik u Vojniću, ubijen ispred crkve 20. rujna 1942. godine u Vojniću.[34]
Iako su u Sinju ostali neizbrisivi tragovi komunističkih zločina, nad ubojicama fratara i civila nikada nije provedena istraga niti su privedeni na odgovornost, pače tim je ljudima bilo osigurano povjerenje i uspon u javnim službama. Komunisti se nisu zaustavili ubijanjem fratara, kasnije su diktatom i zloupotrebom sile i moći „pobjednika“ oduzimali imovinu sinjskih franjevaca, kako samostanskog inventara, tako i oduzimanjem zgrade Franjevačke klasične gimnazije, velikog dijela samostanskoga stambenog prostora, gospodarskih zgrada te zemljišnih posjeda u Sinju te fratarske ekonomije na obližnjem Čitluku. Poslijeratno stanje u sinjskom samostanu opisao je fra Paulin Vuković, kapelan-svećenik, a potom i gvardijan u Sinju: „Toliko fratara poubijano, zatvoreno i vani izbjeglo. Crkva u Sinju srušena. U samostanu se nastanila vojska. Nama u samostanu ostalo samo prizemlje i prvi kat od staroga samostana. U novom dijelu samostana oficirska škola i u blagovalištu oficirska menza… U drugom katu i bivšem klerikatu u starom samostanu nastanili se vojnici među kojima je bilo više slučajeva takozvane ‘partizanitis’ (partizanska bolest, op. a.). Bolest izgubljenih živaca – ludosti – u kojoj ljudi proživljavaju doživjele borbe i ratne strahote u šumi (partizanska bolest ratne neuroze, op. a.). Od takvih smo se uvijek bojali i strepili da ne bi u takvom stanju upali među nas i sve nas poubijali. Sjemenište, naravno oduzeto, gimnazija ne radi, okolni župnici slegli se u samostan, jer su župne kuće ili srušene ili onemogućene za stanovanje. Gotovo svaki dan pljačkanje samostana. Koliko se sjećam, u samostanu nije ostalo niti jedne pristojne sjedalice ili pristojan stol. Odnešeni kreveti, pokrivači i ostali namještaj (pisaći strojevi). Klerike diglo u vojsku i poslalo ih na frontu”.[35] Prilike u ratnom i poratnom vremenu u Sinju iziskivale bi posebno istraživanje i ozbiljnu studiju, ne samo za Sinj, nego i za cijelu Provinciju.
Političko ozračje u Sinju poslije rata
Ulazak partizanskih jedinica u Sinj komunisti su kasnije slavili kao dan oslobođenja od okupatora i domaćih izdajnika, iako je taj dan bio krvavi dan masovnog pokolja nad civilima i fratrima, kako navodi Ivan Kozlica: „Iako se sa sigurnošću ne zna gdje su sve završila tijela zarobljenih hrvatskih vojnika i civila nakon partizanskog zauzimanja Sinja, ipak nema sumnje da je velik broj pobacan u razne jame ili pokopan po njivama, docima i drugim mjestima“.[36] Cijelo dinarsko planinsko područje Cetinske krajine puno je špilja, jama i vrtača: Husina jama na predjelu Vaganj, na planini Kamešnici, uz staru cestu Sinj-Livno, Kurbegova jama na Vrdovu, Markovića jama u Podima pokraj Graba, jama Kamenica u Voštanima, jama Gluvuša u Ogorju, jama Prolog u Gali, jama na putu prema Glavicama, kao i druge manje poznate jame ili vojni rovovi koji kriju mnoge žrtve u koje su komunisti bez milosrđa i bez suđenja ubacivali svoje žrtve. Četvorica sinjskih fratara, izvedeni iz zatvora Ređije, bez ikakvog suđenja ili mogućnosti obrane, krišom su prisilno odvedeni u smrt te se ne zna jesu li ubijeni na Stuparića njivi ispod Trnovače ili bačeni u jamu Rosni doci (Husina jama).[37] OZNA srednje Dalmacije u izvješću o katoličkom svećenstvu OZNA-i za Dalmaciju navodi da spomenuti fratri nisu ubijeni u Stuparića njivi i bačeni u gnoj o čemu se ne smije govoriti: „jer bi svaki onaj tko o tome reče bio streljan (Ovo ne odgovara istini, jer navedeni nisu streljani tu već na Kamešnici, niti se tu uopće streljalo.)“.[38]
Žrtve nisu dostojanstveno i kršćanski pokopane, stoga se na mjesta njihovih stradanja, ona za koja se zna, dolazi od 1999. godine, posebno na Husinu jamu, u organizaciji Franjevačkog samostana Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju i Udruge Vaganj - Prolog, čiji je animator od početka dr. fra Bože Norac-Kljajo, umirovljeni profesor KBF-a u Splitu. Molitvom i slavljem sv. mise te polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća tim se žrtvama odaje dužno poštovanje i vraća okaljano dostojanstvo. Komunisti „rado ističu“, naglašava dr. Juraj Kolarić, „u povijesti hrvatski antifašizam i jedinstveni su u osudi zla koje je uzrokovao fašizam i nacizam, ali kada su u pitanju zločini komunističkog razdoblja hrvatske povijesti, onda na njih primjenjuju neke druge kriterije, zaboravljajući pritom da je žrtva uvijek žrtva, bez obzira kakva ona bila, te da je zločin uvijek zločin bez obzira tko ga je počinio“.[39] Iz svega proizlazi da zločini i zločinci nisu bili izjednačeni ni u krivnji, ni u odgovornosti. Za komunističke zločine nad nevino osuđenim i ubijenim ljudima i svećenicima (fratrima) nitko nikad nije odgovarao.
Nastavlja se.
[1] Petar BEZINA, FRANJEVCI provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942. - 1948., Split, 1995. Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Svećenici – mučenici Crkve u Hrvata, Zagreb, 2007. opisao je pojedinačno fratre Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Zagreb, 1998., ubijene u Zagrebu str. 210-211 te popis ubijenih iste Provincije, str. 257-259.
[2] U samostanskim zajednicama svake se večeri čitaju imena mrtve braće sljedećeg dana prilikom kojih su se čitala i imena ubijenih. Dolaskom demokratskih promjena Provincija je podigla spomen-ploču u niši zvonika stare crkve na Dobromu u Splitu u čast svim ubijenim franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja, po nacrtu akademskog kipara Kuzme Kovačića.
[3] Usp. Stjepan ČOVO, Fra Leonard Bajić, u: Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu žrtve komunističkoga progona, Zagreb, 2017., str. 69-77.
[4] Pismo generala Reda Leonarda M. Bello u latinskom izvorniku u kojem se nalaze ta upozorenja glasi: „Admodum Reverende Pater! Ad aures nostras graves querelae et accusationes pervenerunt, in Provinciis Croaticis Religiosos nostros, praesertim iuniores Patres, inconsiderate et imprudenter aliquando se rebus politicis novissimi temporis immisceri. Si relate vera sint, haec procul dubio in detrimentum vitae internae et disciplinae religiosae cederent atque in his turbulentissimis bellicis temporibus multa pericula involvere possent.
Certe quidem, amor patrlbim qui tum in lege naturae tum in lege positiva altissimis defixus est radicibus, legitimus est atqe magnopere, et in viris Religiosis, commendari debet. Actuositas tamen externa amoris patrii ut sit bona, utilis et coram Deo meritoria, debet secundum regulas rationis et conditionis uniuscuiusque hominis manifestare et evolvere. Ita in homine franciscano labor patrius, ut legitimus et sanctus dici posset, cum disciplina religiosa, cum vita apostolica et caritate christiana convenire atque congruere debet.
Ex historia et propria experientia, ante aliquos annos Provincias Croaticas visitando, quod cara memoria semper in animo teneo, ego optime novi Ordinem seraphicum cum nobili Gente Croata intime unitum esse et quam maxime de S. Religione et Patria in Bosna, Hercegovina, Dalmatia et Slavonia meruisse. Hanc traditionem franciscanam ut ordo noster conservaret, imo in dies augeret, valde optandum est atque nitendurn. Quod ut feliciter effici posset, necessarium est ut omnes religiosi nostri in suis studiis et auctoritate patria non caeca passione et effrenatis motibus animi, sed conscientia, fide et caritate christiana illuminata ducantur.
Ouapropter nomine nostro omnibus sub Tua iurisdictione constitutis praecipe, ut diligentem operam propriis offciis dent, ut orationibus et observationibus pro Patria et iis, qui in sublimitate sunt constituti, indesinenter instant, ut vitam internam colant, et ad perfectionem viris Religiosis consentaneam ex animo tendant. Res saeculares saecularibus reliquendo Fratres nostri rebus politicis et saecularibus ne se immisceant. Nullum officium saeculare recipiant; si quod autem iam receperint, illud quam primum resignent. In omnibus se irreprehensibiles exhibeant in verbo et in opere, ut bonus odor Christi in aedificationem fidelium ubique et semper esse possint.
In persecutionibus et vexationibus heterodoxorum, si quae evenerint, nullam omnino partem habeant; immo, programma Ordinis ,'Pax et Bonum' sequentes, omnibus, inquantum possunt, christianam caritatem, misericordiam et protectionem exhibeant.
Si qui his Nostris Paternis instructionibus renitentes et inobedientes fuerint, eos poenis secundum CC.GG. coercere omnino studeas, imprimis autem eos ab officiis amovendo et in alia loca, ubi occasionem transgressionis non haberent, translocando.
Paternitatem Tuam demum enixe rogo, ut non tantum in Relatione annua, verum etiam semper, quando aliqua res gravioris momenti circa modum agendi nostrorum Religiosorum in rebus publicis evenerit, me certiorem reddere sine mora cures.
Interea benedictionem seraphicam Tibi peramannter impertior et eo quo par est existimationis sensu maneo Pat. Tuae Adm. Revdae addictissimus in Domino frater Leonardus M. Bello, Min. Genlis O.F.M.
- R. P. Petro Grabić, Ministro Provinciae SS. Redemptoris in Dalmatia.
- S. Faveas transcriptum exemplar harum Litterarum oportune cum quinque aliis Ministris Provincialibus communicare.", Leonardus M. BELLO, Admodum Reverende Pater, Roma, die 18 Augusti 1941., Spisi Provincijala, br. 168, Generalna Kurija, u: APS.
[5] Petar GRABIĆ, Poštovani i dragi fra Karlo, Split, 4. III. 1942., br. 261/42, Spisi Provincijala, br. 159, Grabić, fra Petar, u: APS.
[6] Karlo BALIĆ, Mnogopoštovani oče!, Rim, 31. III. 1942., Spisi Provincijala, br. 156, Balić, fra Karlo, u: APS: „Klevete, ocrnjivanja stižu u Rim uvijek. Nekidan pročula se vijest da su fratri srušili pravoslavnu crkvu u Kninu. Pošao i ja u Vatikan. I imao sam za izvor, kada mi je rekao Moscatello, da je u Rimu Longo i dr. Subotić“. Dr. Niko Novaković Longo, odvjetnik, vođa Srba u sjevernoj Dalmaciji, narodni zastupnik i ministar u Stojadinovićevoj vladi, neprijatelj Hrvata. Početkom svibnja 1941. u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predstavkom u kojoj „uime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije“ traže da se preostali dio Dalmacije pripoji Italiji koji je ostao u NDH, usp. Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, Četnici u Hrvatskoj 1941 - 1945, Globus, Zagreb, 1986., str. 32. Vijest je objavljena 8. V. 1941. u listu „San Marco“ koji su talijanske okupacijske vlasti izdavale u Splitu od kraja 1941. godine.
[7] Petar GRABIĆ, Dragi mnogopoštovani! Split, 27. VIII. 1941., Spisi Provincijala, br. 162, Paviša, fra Petar, u: APS.
[8] Fra Leonardo Maria Bello, general Franjevačkog reda (*Motta di Livenza/Treviso, 16. VIII. 1882. – †Roma, 28. XI. 1944.), poslao je dr. Domenica Franzéa, franjevca, liječnika-kirurga, profesora fiziologije i misijske medicine na Papinskom međunarodnom sveučilištu „Antonianum“ u Rimu, u studenome 1941. da provjeri istinitost optužbi protiv franjevaca u Dalmaciji. Izaslanik nije dobio nijedan dokaz u prilog tih optužbi, iako ih je tražio i od talijanskih vojnih i građanskih vlasti, usp. Petar BEZINA, Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja – žrtve rata 1942. - 1948., Split, 1996., str. 149-151; usp. Tomislav JONJIĆ, Makarski franjevci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i komunističkoj Jugoslaviji, u: Kačić sv. 36.-38 (2004. - 2006.), str. 187.
[9] Petar GRABIĆ, Osvrt na M. P. Vizitatora ili bolje na Generalnog delegata M. O. Dominika Franzéa, Spisi Provincijala, br. 159, Grabić, fra Petar, u: APS.
[10] Usp. Isto.
[11] Visković je opisao svoje kažnjeničke dane u Staroj Gradiški u knjizi: Sjećanja s robije, Zagreb, 1994. Zatvorenici su se u nehumanim i teškim zatvorskim danima krijepili molitvom. „Mi smo smatrali da naš život ima dubok smisao i da imamo za što živjeti: da budemo svjedoci vjere u Boga i nositelji nade u bolju budućnost. Zato nas patnje nisu moralno uništile. A da bismo imali snage ne klonuti, krijepili smo se vezom s Bogom po molitvi“, isto, str. 99.
[12] Usp. Stjepan ČOVO, Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu žrtve komunističkoga progona, Zagreb, 2017.; usp. Petar BEZINA, Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942. - 1948., Split, 1995.
[13] Usp. Petar BEZINA, Fra Rafo Kalinić, Split, 1993.
[14] Ured Provincije PRESV. OTKUPITELJA, Franjevačka pastva u anektiranoj ili okupiranoj Dalmaciji, Split, 15. IX. 1942., br. 980/42, Spisi Provincijala, br. 171, Osmrtnice, u: APS. Fra Ante Radić, župnik Baćine, detaljno je opisao požar župnog stana i ureda kojeg je izazvala talijanska vojska 25. i 26. III. 1942. prilikom talijanske ekspedicije čišćenja tog prostora od partizana i njihovih pomagača, Spisi Provincijala, br. 169, Radić, fra Ante, u: APS.
[15] Petar GRABIĆ, (fra Karlu Noli, vizitatoru u Bosni), Moj dragi gvardijane, Split, 3. VIII. 1942., Spisi Provincijala, br. 170, Nola, fra Karlo, u: APS.
[16] Spisak likvidiranih narodnih neprijatelja poslije oslobođenja Sinja, nakon što su u listopadu 1944. Sinj i Cetinjsko područje zauzele postrojbe NOV i PO Jugoslavije, poslan Odjeljenju uprave državne bezbjednosti Split koji je potpisao v. d. opunomoćenika – p. poručnik Ćoso M. Gojko v. r. Taj spisak sadrži imena 197 ubijenih hrvatskih vojnika u Cetinskoj krajini, ali nije cjelovit jer nedostaje spisak Partizanskog logora u tvrđavi Gripe – Split i drugi spiskovi, usp. Stjepan MARKOVIĆ, Cetinska krajina u NDH, str. 502-526. Tako je likvidirano 67 osoba u kotaru Imotski poslije oslobođenja, usp. Opunomoćstvo UDBA-e za kotar Imotski Ministarstvu unutrašnjih poslova FNRJ br. 468, 3. V. 1948., potpisao Drago Barbarić, u: Split i Srednja Dalmacija u dokumentima UDB-e 1944.-1962., Zagreb-Trilj, br. 87, str.. 482-490.
[17] Usp. Ivan KOZLICA, Krvava Cetina. Masovni pokolji u cetinskome kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu, Zagreb, 2012., , str. 234, bilj. 826, (Odsad: Ivan KOZLICA, Krvava Cetina i str.) HR HDA, fond 1944., kut. 221. Predrag Grabovac (*Sinj, 20. X. 1917. – †Zagreb, 1999.), sin alkarskog vojvode Vice Grabovca i majke Ivke rođ. Milun. Čelnik OZNA-e u Cetinskom kraju pri ulasku partizanskih jedinica u Sinj koje su tada počinile mnoge zločine. Narodni heroj 27. IX. 1953. Poslije rata postaje diplomat u Urugvaju, Argentini, Austriji, Čehoslovačkoj i Njemačkoj. Povratkom u Sinj direktor je HE Peruča, usp. Ivan KOZLICA, Krvava Cetina, str. 246.
[18] Usp. Paulin VUKOVIĆ, Zapamćenja, str. 4-5. Suđenje je bilo u Sokolskom domu u Sinju, tužitelj Petar Peko Bogdan tražio je najstrožu kaznu za optužene koji su strijeljani 10. XI. 1944. na groblju sv. Frane, talijanski odsjek, dok je Jakov Potočnik Lulica smaknut vješanjem u sinjskom parku.
[19] Neki zarobljenici u Dicmu bili su zatvoreni u policijskoj postaji u Dicmu, a drugi vraćeni u Sinj i strpani u više zatvora: u vojarnu Kula, u Ređiju, u zgradu Suda, a drugi kasnije odvedeni u zatvor na Gripama, usp. Stjepan MARKOVIĆ, Cetinska krajina u NDH, Zagreb, 2016., str. 484.
[20] Ivan KOZLICA, Krvava Cetina. Masovni pokolji u Cetinskom kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu, Zagreb, 2012., str. 231, bilj. 811.
[21] Usp. Petar BEZINA; Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1941.-1945. 1990.-1995., Split, 2003, str. 351-375, na temelju zapisa Paulina VUKOVIĆA, Zapamćenja (rukopis), Omiš 1986. i Vjeke VRČIĆA, Moj život, uspomene iz svećeničkog života (rukopis), Imotski, 1980., opisao je ratno i poratno stanje u Sinju jer su obojica bili svjedoci toga nesigurnog vremena.
[22] Marinko PERIĆ, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu, Alkar, Sinj, 1974.
[23] Ivan KOZLICA, Krvava Cetina. Masovni pokolji u Cetinskom kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu, Zagreb, 2012.
[24] Stjepan MARKOVIĆ, Stradanja podno Kamešnice 25.-29. ožujka 1944., Alfa, Zagreb, 2012.
[25] Josip DUKIĆ, Partizanske likvidacije u Cetinskom dekanatu za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poraću (1941.-1947), u: CuS 51 (2016.), br. 1, str. 157-180.
[26] Blanka MATKOVIĆ-Ivan PAŽANIN, Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e. Dokumenti, Zagreb, 2011.
[27] HR HDA 1491, OZNA za Hrvatsku, kut. 44, 11.50.3. Pismo opunomoćenika OZNE cetinskog područja br. 119/44 od 22. srpnja 1944. i pismo naslovljeno na druga Lea, br. 121/44 od 25. srpnja 1944., kod Ivan KOZLICA, Krvava Cetina, str. 240, bilj. 854.
[28] Potrebno je navesti nazive partizanskih obavještajaca preko kojih su partizanski zapovjednici i OZNA dobivali izvješća o političkom i drugom stanju u Sinju, a nosili su kodna imena: „Mirković“, „Lav“, „Grozdan“, „Mile“, „Marko“, „Dušan“, Predrag“, „Stupan“, „Zoran“, „Lovac“, „Jasen“, „Volga“, „Vlade“, „Miloš“, „Avdo“, „A.P“, „Kaja Prolić“, „Baja“, Begović“, „Igor“, „Vanja“, Zeko“, „Grabovac“, „Frano“, „Leo“, „Singer“ i „Frano“, usp. Ivan KOZLICA, Krvava Cetina, str. 231, bilj. 811 i 812.
[29] Usp. Opunomoćstvo OZN-e Kninskog Područja 9. novembra 1944. g. OZN-i VIII. Korpusa OZN-e za Hrvatsku, Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. DOKUMENTI Dalmacija, (prir. Mate RUPIĆ i Vladimir GEIGER), Zagreb, 2011., br. 61, str. 186 navodi kako su se vršila uhićenja i strijeljanja u Drnišu i okolici.
[30] Zapisnik savjetovanja Opunomoćstva OZNA-e III. odsjek za oblast VIII. korpusa NOV Jugoslavije, u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Dokumenti, knj. 4, Dalmacija (prir. Mate RUPIĆ-Vladimir GEIGER), Zagreb, 2011., br. 124, str. 378.
[31] Blanka MATKOVIĆ – Ivan PAŽANIN, Zločini i teror u Dalmaciji… br. 104, 316, u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Dokumenti, knj. 4, Dalmacija (prir. Mate RUPIĆ-Vladimir GEIGER), Zagreb, 2011., br. 34, 125.
[32] Usp. Vjeko VRČIĆ, Moj život, (rukopis), Imotski, 1980., II, str. 15. Poznati sinjski komunisti bili su ovi: Vice Buljan, Predrag Grabovac, Petar Peko Bogdan, Dujo Bilođerić, Bruno Vuletić, Dujo Maras, Mika Tripalo, Ivan Guvo, Dušan Romac, Filip-Brajko Jadrijević, Marko Čabo, Marko Majić, Stipe Romac Basko, Frano Masnić, Stipe Modrić, Vinko Maglica, Miro Jajčanin, Nedo Milunović, Jakov Delić, Ivan Grubiša, Dragutin Crnogorac, Grga Martić i drugi. Usp. Ivan BILUŠIĆ, Split, 5. IV. 1993., navodi udbaše u Sinju: Predraga Grabovca, Ivanicu Matića, Grgicu Marasa iz Glavica, Stipu Romca iz Glavica, Brnu Panza, Arhiv fra Petra Bezine, br. 7, u: APS.
[33] O ubijenim fratrima u Cetinskoj krajini za vrijeme Drugoga svjetskog rata vidi: Stjepan ČOVO, Franjevci žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini, Sinj, 2015.
[34] Don Jure Mladina (*Budimiri/Sinj, 6. IV. 1902. – †7. XI. 1941.), svećenik splitsko-makarske biskupije (1929., župnik u Zasioku kod Sinja. Partizani su ga uhitili, mučilii odveli do Livanjskog polja gdje su ga bacili u jamu iz koje se uspio izvući, ali su ga potom ubili, usp. Anto BAKOVIĆ, Don Jure Mladina, u Martirologij, str. 457. Don Jozo Čulin (*Dugopolje, 1. II. 1916. – †Vojnić, 20. IX. 1942.), svećenik splitsko-makarske biskupije od lipnja 1941., službovao u župi Bagalovići kod Metkovića, bio kapelan u Dugopolju, a od 1942. župnik Župe Vojnić-Gardun, gdje su ga ubili partizani 20. rujna 1942., usp. Anto BAKOVIĆ, Don Jozo Čulin, u: Martirologij, str. 152-153.
[35] Paulin VUKOVIĆ, Zapamćenja, str. 15.
[36] Ivan KOZLICA; Krvava Cetina, str. 241.
[37] Njihov je slučaj ovako zapisan u Kronici sinjskog samostana: „Prema vjerodostojnom svjedoku u noći između 27. i 28. listopada 1944. izveden je iz zatvora u Sinju o. Josip Olujić zatim je ubijen i pokopan na Stuparića njivi ispod Trnovače. S njime zajedno iz zatvora izvedeni su o. Vlade Pavlov, o. Ante Cvitanović, o. Ante Romac. Nije sigurno da li su oni ubijeni na istome mjestu ili kod jame koja se zove 'Rosni doci' gdje je likvidirano oko 400 ljudi“, ZAPISNIK (Kronika sinjskog samostana, godina 1944.), str. 12.
[38] Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti. Dalmacija, (prir. Mate RUPIĆ-Vladimir GEIGER), Slavonski Brod-Zagreb, 2011.,veljača/ožujak 1945., br. 121, str. 371.
[39] Juraj KOLARIĆ, Recenzija rukopisa don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Svećenici – mučenici Crkve u Hrvata, u: Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Svećenici – mučenici Crkve u Hrvata, Zagreb, 2007., str. XIII.