Malenost, izmorenost i opterećenost

BogoslovPosted by

Što je Otac objavio malenima? Na što se odnose Isusov usklik i proslava nebeskoga Oca: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!« (Mt 11, 25)? Na ono što se dogodilo neposredno prije ove slavljeničke molitve. Matej je prije nje donio dugi Isusov Govor na gori i opisao mnoga čudesna ozdravljenja i oslobođenja. Riječ je, dakle, o tome da jedan dio njegovih slušatelja u njegovim riječima i djelima prepoznaje Božje djelovanje i prisutnost, a drugi dio to ne vidi. Oni se razlikuju po tome što mudri i umni gledaju i slušaju, ali ne vide i ne čuju, a maleni uspijevaju u onome što čuju i vide prepoznati što se uistinu događa. Prepoznaju Božju blizinu u Isusu. Nebeskom se Ocu svidjelo da vrata u razumijevanje objavljenoga ne budu ni mudrost ni um, nego malenost. Ovdje je potrebno oprezno osluškivati što Isus kaže. Nisu mudrost i um prepreke za otvorenost Ocu. To je nadasve ono što se protivi malenosti. Malenost nije suprotnost mudrosti i umu, nego oholosti i samodostatnosti. Mudrost i um bez malenosti ne mogu u Isusovim riječima i djelima prepoznati Božju blizinu. Malenost, pak, to može. Malenost se pokazuje kao otvorenost, ali i kao mudrost i umnost.

Ova je razlika bila poznata i Grcima. Sokratu je, poznato je, najveća prepreka znanju bilo predmnijevano znanje. Preduvjet učenja i stjecanja znanja bilo je priznanje vlastitoga neznanja. I to je bilo najteže. Ništa toliko čovjeka ne zatvori kao uvjerenje da zna. Sokrat je zbog toga u svojim razgovorima sugovornike dovodio do neugodnog priznanja vlastitog neznanja. Nelagoda se stvarala u trenu kada bi sugovornik morao priznati kako je mislio da zna, a sada vidi da ne zna. To je ujedno razlog zašto je Sokrat nazvan najmudrijim čovjekom na svijetu. On je polazio od početka sa sviješću kako ne zna. Tako je znanje vlastitoga neznanja bila jedina Sokratova prednost pred drugima. No, ona mu je davala suverenost i nadmoć nad svim ostalima.

Sokratovo je neznanje blizu malenosti koju Isus vidi na onima koji su spremni prepoznati Božju objavu. Malenost je način kako čovjek ulazi u spoznaju koja povezuje Oca i Sina. Taj odnos u Bogu, čovjeku je bez Boga nedostupan. Kada ga Bog objavljuje, on je i dalje nedostupan osim ako ga čovjek prihvaća u svojoj malenosti. Malenost nije bez uma. Ona je obilježje čovjeka koji prima, a ne uzima, koji se otvara, a ne okupira, koji razlikuje darovanost od posjeda. Malenost nema potrebu uzdizanja iznad drugih. Vidi realnije svijet jer sebe vidi u onome što jest. Tko sebe izdiže iznad drugih ili, još gore, tko umišlja da je iznad onoga što uistinu jest, taj sve vidi iskrivljeno.

Nakon Isusove molitve slijedi vjerojatno najpoznatiji Isusov poziv izmorenima i opterećenima. Možda ga nitko nije tako detaljno analizirao kao Søren Kierkegaard u svom Vježbanju u kršćanstvu. Nitko k sebi ne poziva izmorene i opterećene. Nitko osim Isusa. U tome pozivu je i poziv da učimo od njega. To znači da svoje izmorenosti i terete možemo učiti drukčije gledati i drukčije nositi. Učeći od njega.

Ima puno ljudi koji su izmoreni jer nisu otkrili svrhu svoga života. Ako čovjek ne zna zašto živi i ako nema neke svrhe, život mu se lako pretvori u teret, a opterećeni život dovede do stanja izmorenosti. Što takvi mogu učiti od Isusa, u njegovoj blizini, slušajući ga i gledajući u njega? Najprije da su stvoreni iz ljubavi i za ljubav. Potom, kako to mogu otkriti. Zatim, kako mogu oblikovati svoj život koji ima usmjerenje i smisao. Isus je govor na gori započeo blaženstvima u kojima je izmučenima i opterećenima siromaštvom, nepravdom, tugom ili besmislom, ukazivao kako svoj život mogu vidjeti iz Božje perspektive. Dovoljno je da čovjek svoje stanje vidi Božjim očima, pa da s njega spadne teret i da nastavi obnovljenim snagama.

Ima mnogo ljudi izmučenih zbog emotivnih razloga. Tko nema uravnotežen emotivni život, svaki dan mu je novi teret. U Isusovoj blizini i od njega mogu naučiti kako se oblikuje život bez straha i bijesa, bez ogorčenosti i osvetoljubivosti. Isus je svoje učio da izgrade odnos povjerenja s nebeskim Ocem, a odnos ljubavi s bližnjima. Učio ih je radosti. Učio ih je da je radost naravna posljedica dobrih odnosa s Bogom i s ljudima.

Ima puno ljudi koji su izmučeni i opterećeni zbog odnosa u kojima žive, a iz kojih ne mogu ili ne znaju izići. Od Isusa je moguće učiti slobodu koja dolazi iz odnosa s nebeskim Ocem i sućut s kojom je on susretao ljude.

Kada je k sebi pozivao izmorene i opterećene, govorio im je da na sebe uzmu njegov jaram. Pozivao ih je da uđu u trajan odnos vjernosti. Dobar se život ne postiže ni na brzinu ni bez stalnosti i vjernosti u odnosu s Bogom i ljudima. Slatkoću i lakoću jarma i bremena čovjek kuša tek kada svoj život oblikuje u Isusovoj blizini i kada se učvrsti u vjernosti njegovom pozivu.

Kada se vjernici nedjeljom okupe oko Isusa, za njegovim stolom i oko njegove riječi, uvijek iznova otkrivaju potrebu za malenošću i otvorenošću. Na sebi mogu opažati kako ih grijeh, zaborav na Boga, uznositost ili umišljaji zatvaraju za Isusovu prisutnost, za njegovu riječ i za bližnje. Dolaze sa svojim izmorenostima i teretima i ostavljaju ih do njegovih nogu. Pristaju na njegov jaram i dolaze učiti od njega. Tako se odazivaju na Isusov poziv koji je izrečen davno, ali koji od tada stvara prostor svakomu pojedincu u Isusovoj blizini. Zbog Isusove slavljeničke zahvale za malene nigdje nije toliko jasno vidljiva zatvorenost mudrih i umnih kao u njegovoj blizini. Nedjeljno slavlje služi i za to: opažati na sebi razliku zatvorenog i otvorenog srca i učiti od njega čije je srce otvoreno, krotko i ponizno.

Fra Ante Vučković

Izvor: Živo vrelo, 34 (2017), 7,  22-23.