Pišući o odnosu mlađeg i starijeg brata iz Isusove priče o Izgubljenom sinu, poznati duhovni pisac Henri Nouwen u svojoj sjajnoj knjizi 'Povratak izgubljenog sina', posebno snažno opisuje starijeg sina. Podsjetimo: saznavši da je otac svečano dočekao njegova mlađeg brata koji je otišao od kuće i, živeći razvratno, spiskao polovicu imanja, stariji sin ne želi ući u kuću i pun je ljutnje na oca. Otac, međutim, izlazi i njemu ususret i događa se dijalog u kojem sin ocu prigovara da mu nikad ništa nije dao da se s prijateljima proveseli, a sada rasipniku priređuje veliku gozbu, na što će otac sinu: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje, tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati jer ovaj, brat tvoj, bijaše izgubljen i nađe se'.
U takvoj kivnosti i ljutnji nerijetko se nađu oni među nama koji sve vrše po propisima, sve obdržavaju, gotovo da si uskraćuju svaku radost života, sve što bi im inače bilo dopušteno – i na kraju nerijetko dožive neku vrstu nepravde: kao da se privilegira one koji se usude riskirati, pobjeći, zalutati, griješiti i napustiti dom, zajednicu, vjeru… Nije nikakva rijetkost da, suočen s takvim stvarnostima, vjernik koji je živio po svim propisima u sebi osjeti unutarnji bunt, ljutnju i ogorčenost.
Duhovna pozicija starijega brata iz Isusove priče znade biti velika napast osobito za duhovne osobe, za svećenike, redovnike i redovnice. Nouwen tu govori o nužnosti povratka i starijega sina. Premda se običava govoriti samo o povratku izgubljenog sina, povratak starijeg sina pretpostavlja svladavanje drukčije vrste unutarnjih zapreka. Zato Nouwen tvrdi da je njemu povratak starijeg sina značajniji od povratka mlađeg sina i pita se: 'Kako će stariji sin izgledati kada se oslobodi svojih jadikovki, svoje srdžbe, zlovolja i zavisti? Budući da nam prispodoba ništa ne kaže o odgovoru starijega sina, preostaje nam da poslušamo oca ili ostanemo uznici vlastite odbačenosti'.
Dok je mlađi sin morao svladati elementarne zahtjeve ega nakon što se suočio s vlastitom bijedom, stariji sin mora svladavati duhovni egoizam. Uvjeren u svoju čestitost i neporočnost ne želi ni k ocu ni k bratu. Nepravda koju doživljava tiče se izostanka nagrade za svoje dobre čine, za svoju ispravnost i korektnost. No, gdje je ljubav? Gdje je praštanje i zahvalnost? Ogorčenost i zahvalnost nikako ne idu zajedno jer ogorčenost onemogućuje uočavanje i doživljavanje života kao dara.
Ogorčenost nam stalno sugerira da ne primamo ono što zaslužujemo. Svi su drugi krivi: i braća i sestre, i roditelji i poslodavci i šefovi, i država i biskup i papa…. Svi su krivi jer ja nisam dovoljno cijenjen, nisam poštovan, ne uočavaju se moji talenti i zasluge, svijet nije pažljiv prema mojoj žrtvi… i tako redom. Ogorčenost nas čini zatočenicima projekcije o sreći, važnosti i priznanjima, a vjera nas stalno uči da je najviše što možemo biti to da smo djeca Božja i da je sve što je njegovo ujedno i naše; da je najveća sreća opušteno i povjerljivo uživati u svemu što je u Očevoj kući.
Nouwen svoje razmišljanje zaključuje: 'Skok u vjeri uvijek znači ljubiti, ne očekujući da zauzvrat budeš ljubljen; davati, ne tražeći primitak, pozivati bez nadanja da i ti budeš pozvan, prihvaćati, ne tražeći da budeš prihvaćen. I svaki put kad učinim i mali skok u vjeri, načas opazim Onoga koji trči meni ususret i poziva me da uđem u njegovu radost, radost u kojoj ne nalazim samo sebe, nego i svu svoju braću i sestre. Tako mi povjerenje i zahvalnost otkrivaju Boga koji me traži goreći od želje da ukloni sve moje zlovolje i tužaljke, i pozove me da sjednem do njega na nebeskoj gozbi'.
Anton Šuljić