Ljudska patnja i Bog u svjetlu patnje Isusa Krista

BogoslovPosted by

Trpljenje kao takvo neodvojivo je od ljudskoga zemaljskog življenja i zbog toga je pitanje o njegovu izvoru praljudska zagonetka. Patnja, kako god je svatko različito doživljavao i kako god svatko mislio da je njegova neponovljiva i najteža, ipak ima nešto zajedničko svima: nezaobilazno pitanje zašto, pitanje o uzroku, o razlogu, i s time povezano pitanje o smislu patnje. Nerijetko je pitanje patnje povezano s pitanjem Bogu odnosno o Bogu kao Stvoritelju, Uzdržavatelju i Gospodaru svijeta. „Zaista, ako postojanje svijeta na neki način otvara ljudskom duhu pogled na Božje postojanje, na Božju mudrost, moć i uzvišenost – čini se da zlo i patnja zamračuju tu sliku, ponekad vrlo korjenito, osobito u svakodnevnoj dramatičnosti tolikih patnja…“, ukazao je papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Salvifici doloris (br. 9) Budući da se zbog patnje često poziva Boga na odgovornost, nerijetko se isprečuje ateizam, kao nijekanje takvoga Boga koji ili ne želi spriječiti patnju i zlo ili je pak nemoćan pred njima. Za vjernika je, međutim, temeljno pitanje kako povezati vjeru u Boga i prisutnost patnje u svijetu.

Poruka vjere i naše iskustvo kazuju da se pitanje o patnji ne može odgovoriti bez Boga i da nam samo Bog nudi odgovor na misterij patnje, premda ne onakav kakav bismo mi očekivali. Zato u pitanje o uzroku ili o smislu patnje s pravom Gisbert Greshake dodaje pitanje koje bi vjernici trebali postaviti: „Kako se mogu nepridržano ‘opustiti’ i u vjeri se posve osloniti na Boga a da u iskustvu patnje ne sumnjam u njegovu dobrotu i njegovu moć?“ (Patnja – cijena ljubavi?, 17-18.) Vjernik, naime, polazi od toga da Bog koji se objavio nije neki daleki Bog neosjetljiv i indiferentan na ljudsku patnju, nego sam suosjeća i su-pati sa svojim stvorenjem. U svome utjelovljenome Sinu pokazuje na do kraja dosljedan način koliko mu je stalo do čovjeka i njegove patničke situacije.

Isusova okrenutost patnji

Evanđelja svjedoče da je Isus najprije bio usmjeren prema patnicima i potrebitima te da je njegov način življenja uopće bio označen osjetljivošću za patnju drugih. Ne banalizirajući stvarnost grijeha, Johann Baptist Metz je poantirano ukazao da: „Isusov prvi pogled nije bio usmjeren na grijeh drugih, nego na trpljenje drugih.“ (Memoria passionis, 215). Mnogi su događaji koji pokazuju kako je Isus izražavao blizinu, solidarnost i suosjećanje sa svakim oblikom ljudske patnje. Već samo utjelovljenje Sina Božjega je oblik solidarnosti i supatnje s čovjekom. Nije se, naime, utjelovio u neko idealno stanje ljudskog postojanja, nego je preuzeo najdublje predjele čovjekove egzistencije, koji su obilježeni grijehom, strahom, fragmentarnošću, ograničenošću, prolaznošću. On preuzima sve ono što otežava ljudski život i u svome svakodnevnom zemaljskom življenju proživljava konkretnu egzistenciju kako je žive stvarni ljudi.

Konačno, Sin Božji sve je više postajao svjestan da njegov život vodi u trpljenje i smrt, te je dobrovoljno išao ususret patnji na križu i lišavanju vlastitoga života radi čovjeka. U Isusu Kristu „dolazimo do dvojnosti naravi istog osobnog nosioca otkupljenja. Onaj koji svojom mukom i smrću na križu vrši djelo otkupljenja, jedinorođeni je Sin kojega Bog ‘predade’. Istodobno taj Sin, istobitan s Ocem, trpi kao čovjek. Njegova patnja ima ljudske razmjere, ali također – jedina u ljudskoj povijesti – može, premda ljudska, biti neusporedivo duboka i teška – ukoliko je čovjek koji trpi osobno sam jedinorođeni Sin: ‘Bog od Boga’.“ (Ivan Pavao II, Salvifici doloris, 17.) Ljudska je patnja u Kristovoj muci dosegla svoj vrhunac. Ne samo vrhunac u smislu njezina intenziteta ili dubine pitanja o patnji, nego i u vidu njezina prevladavanja i usmjeravanja odgovora na pitanje o patnji.

Preuzimajući nevin na sebe patnju, Isus Krist na stvarnost patnje odgovara osobnom patnjom u najdubljem i najistinitijem smislu, da bi je na taj način prevladao. Duboke su riječi G. Greshakea: „Na Isusovu primjeru postaje jasnim da je Bog stvarno zakoračio u povijest naše patnje, da s nama uistinu supati, da bi patnju iznutra prevladao. Božja povijest postaje poviješću patnje, ne da bi na taj način afirmirao i ovjekovječio patnju, već zato … što u svijetu koji je određen grijehom sama borba protiv patnje vodi k patnji iz ljubavi. Isus nije htio propast, patnju i križ. On je htio da se ljudi obrate od grijeha koji stvara uvijek novu patnju. Htio je radost Božje vladavine i pokušavao ju je početno realizirati u ljubavi prema onima koji trpe i u utješnim riječima obećanja. Tako je križ bio posljedica njegova napora i zalaganja protiv patnje. Zato križ nije više priča ‘o priznavanju patnje već otpor patnji.’“ (Patnja – cijena ljubavi?, 43-44.)

Božja svemoć ljubavi

U Isusu Kristu nam postaje jasno da se Bog odnosi prema ljudskoj patnji onako kako mi ne bismo očekivali. Bog ne želi niti treba patnju, ali je ni ne uklanja ili sprečava nadmoćno kako bismo mi htjeli, nego sam preuzima patnju na sebe. Jedini plauzibilni odgovor na pitanje zašto se tako Bog ponaša jest objava njegove ljubavi, koja u patnji pokazuje svu svoju neizmjernu dubinu i širinu. Isus Krist je najradikalniji izraz Božje „supatničke ljubavi“ prema čovjeku. „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne umre ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Bog daje svoga Sina koji će oslobođenje od zla i patnje izvršiti svojim vlastitim trpljenjem, koje vodi u smrt.

Veličina Božje ljubavi se najprije očituje u tome što on stvara čovjeka kao biće slobode, čime preuzima rizik čovjekove zloporabe slobode, mogućnost zla i patnje, činjenja onoga što ga odvaja od Stvoritelja. Dar slobode uključuje i rizik patnje, ali Bog u svojoj ljubavi i tada ostaje dosljedan. „Zato on i patnju uključuje u svoj život, ili bolje rečeno, svoj vlastiti život izlaže patnji. Ne da bi na neki način ovjekovječio patnju, da bi joj dao stalni vanjski izgled božanskoga, već da je radikalno nadvlada. Jer u grešnom svijetu borba protiv patnje koja ima korijen u grijehu ponovno vodi k patnji. A patnja utemeljena na grijehu i grešnoj isprepletenosti može se samo iznutra promijeniti, po dobrovoljno preuzetoj i prihvaćenoj patnji, po supatničkoj solidarnosti. … Bog ulazi u patnju stvorenja i podlaže se njezinu jarmu. … On dopušta da ga patnja pogađa i dira.“ (G. Greshake, Patnja – cijena ljubavi?, 41-43.)

Bog u preobilju svoje slobodne ljubavi ne daruje čovjeku samo slobodu, nego iz vlastite vjernosti, on pati u svojoj neograničenoj i slobodnoj ljubavi zbog zloporabe slobode. „Patnja je … cijena slobode, cijena ljubavi. Bog, koji bi snagom svoje svemoći i dobrote spriječio patnju, morao bi ljubav (koja pretpostavlja slobodu) učiniti nemogućom. Ljubav bez patnje bila bi stoga kao drveno željezo ili trokutni krug.“ (G. Greshake) Kao onaj koji ljubi u slobodi, Bog se u Isusu Kristu poistovjećuje s čovjekom koji pati i umire i prevladava to onom ljubavlju, koja je on sam (usp. 1 Iv 4, 8. 16). U tom smislu, u ljubav Božju spada i su-patnja, u toj mjeri da je Bog „u Isusu Kristu praksu patnje zauvijek učinio svojom sudbinom i da ju je u najvećoj patnji, naime onoj križa, prevladao.“ (Ch. Böttigheimer, Wie handelt Gott in der Welt?, 224.)

Znači li solidarnost u patnji ili su-patnja iz ljubavi slabost? Znači li ona zapravo Božju nemoć pred patnjom? Od početaka kršćanstva je jasno da patnja ne ukida Božju svemoć i nepromjenjivost, jer se Bog suočava s patnjom drugačije nego čovjek. Bog ne preuzima na sebe patnju iz neke prisile i nužnosti ili pak zbog nedostatka moći, nego iz slobode i izobilja svoje ljubavi, koja je ujedno i njegova moć. Paradoksalno, njegova ljubav je motiv radi kojega, i njegova svemoć, kojom preuzima i prevladava patnju i smrt. „Jer je Bog svemoć ljubavi, on može ući u patnju i smrt bez da u njima propadne.“ (W. Kasper) Božja svemoć je svemoć ljubavi, koja se veže za slobodu čovjeka i ne uskraćuje se patnji sve do smrti na križu, ali i pobjeđuje zlo i patnju te utemeljuje eshatološku nadu u spasenje.

Uskrsnuće ili kamo vodi patnja

U tome Božja svemoć ljubavi: u ulaženju u patnju i u njezinu prevladavanju. Zato govor o patnji u kršćanstvu nepotpun je bez govora o uskrsnuću odnosno o konačnoj pobjedi nad zlom i patnjom, koje se jednom ostvareno u povijesti, ima još konačno dovršiti. Upravo u najdubljem i najbeznadnijem trenutku Kristove patnje – u njegovoj smrti – događa se i prevladavanje trpljenja i smrti njegovim uskrsnućem. Na tom je mjestu patnja zahvaćena pobjedom i obećanjem života. „Uskrsnuće kao Očev odgovor na Sinovu patnju početak je otklanjanja svake patnje. Otklanjanje u smislu uništenja i dokidanja koje otvara smisao. Jer očito je, po tom što Krist ‘sjedeći s desne Oca’ čitavu vječnost nosi ožiljke rana, da patnja kroz čitavu vječnost stvarno nalazi put Boga i da se neograničena negativnost patnje ne suprotstavlja konačnom pomirenju: ‘Bog sve u svemu’.“ (G. Greshake, Patnja – cijena ljubavi?, 45-46.) Kristovo uskrsnuće objavilo je slavu koja je sadržana u njegovu trpljenju i križu i koja se odražava u ljudskim patnjama.

Kristovo uskrsnuće i pobjeda nad patnjom i smrću potpuno osvjetljuje ljudski život i trpljenje novim svjetlom i otvara spasonosnu perspektivu. Kako se u Kristovoj slabosti događa i njegovo uzvišenje, „to znači da slabosti svih ljudskih patnja mogu biti prožete istom Božjom snagom koja se pokazala u Kristovu križu. U sklopu tog poimanja, trpjeti znači postati izvanredno prijemljiv, izvanredno otvoren djelovanju spasonosnih Božjih snaga koje su u Kristu darovane čovječanstvu. U njemu je Bog potvrdio da želi djelovati osobito kroz trpljenje koje je slabost i poniženje čovjeka, te da želi upravo u toj slabosti i u tom poniženju očitovati svoju snagu.“ (Ivan Pavao II, Salvifici doloris, 23.)

Otajstvo križa završava u otajstvu uskrsnuća. Stoga vjernički stav prema patnji i njezinu podnošenju ne smije završiti u beznađu i rezignaciji ili pak u nevjeri i odbacivanju Boga, nego iz Kristova otajstva potrebno je crpiti nadu i utjehu u Božju prisutnost, osobito u patnji. Krist na križu trajni je znak Božje blizine i su-patnje sa svima koji pate bilo gdje i bilo kada u svijetu. Njegovo poistovjećivanje s patnicima mjerilo je za „život vječni“ koji započinje već u prepoznavanju Krista u svima koji su gladni, žedni, stranci, goli, bolesni, zatvoreni (usp. Mt 25,31-46), potlačeni, izolirani, iskorištavani, kojima su uskraćeni osnovni uvjeti za život dostojan čovjeka, koji su žrtve nepravde i tuđe sebičnosti, koji su lišeni svojih temeljnih prava… Parafrazirajući početne riječi poznate antifone, Kristovu prisutnost u svima koji trpe moguće je izreći na sljedeći način: „ubi dolor, ibi Christus“ (G. O’Collins, The New Fundamental Theology, 38.) Premda iskustvo kazuje da težina podnošene patnje nije umanjena, vjera nam daje utjehu u činjenici potvrđenoj u Isusu Kristu da je Bog na poseban način blizu svakome čovjeku u patnji. Zato pitanje o smislu patnje ne iscrpljuje se samo u pitanju odakle i zašto patnja, nego se za vjernika otvara u pitanje: kamo vodi patnja? A na to znamo odgovor.

Supatnja – svjetski zadatak kršćanstva

Nesumnjivo je svakome njegova patnja najteža. Nesumnjivo svatko traži odgovor i utjehu za izlaz iz vlastita trpljenja ili njegova prevladavanja, ili u najmanju ruku njegova podnošenja. Neupitno je također da svatko traži najprije za sebe pomoć od drugih i od samoga Boga. Ipak, kao vjernicima, čiji je život nošen otajstvom Kristova križa i uskrsnuća, nameće nam se još jedna perspektiva odnosno zadatak koji proizlazi upravo iz Božjeg odnosa prema ljudskoj patnji i zahtjeva za nasljedovanjem Isusa Krista.

Compassion ili „su-patnja“ je ključna riječ, ono što je J. B. Metz predstavio kao svjetski program kršćanstva u dobu globalizacije i pluralizma religija i kultura, te je objasnio: „Pritom ne shvaćam compassion – su-patnju – kao neodređeno ‘suosjećanje’ koje dolazi odozgor ili izvana, nego upravo kao su-patničku strast za drugoga patnika, kao participirajuće i obvezujuće opažanje tuđega trpljenja, kao djelatan spomen trpljenja drugih.“ (Memoria passionis, 218-219.) Duh su-patnje je prema Metzu „tipično biblijski miraz za Europu“ i u njemu se „pokazuje snaga kršćanstva koja pogađa i prožima svijet.“ (Memoria passionis, 221.)

Bit su-patnje je u promjeni vlastita pogleda i njegova ujednačavanja s Isusovim pogledom: od sebe prema drugome, od okrenutosti vlastitoj patnji prema tuđoj patnji, od egocentrizma prema relativiziraju vlastitoga „ja“… Kako tumači Metz, grijeh je za Isusa bio upravo uskraćivanje su-patnje s drugima: „uskraćivanje udioništva u trpljenju drugih, nećkanje da se razmišlja iskoračujući preko tmurnoga obzora vlastite povijesti trpljenja, grijeh je za njega bilo – kako je to Augustin nazvao – ‘skvrčeno srce’, predaja samoga sebe na milost i nemilost skrivenoga narcizma stvorenja…“ (Memoria passionis, 215-216.) Kršćanstvu se nerijetko prigovaralo da se suzilo na individualističku dimenziju traženja vlastita spasenja. Upravo je su-patnja program protiv „okretanja glave“ od drugoga, protiv privatizacije kršćanstva za postizanje vlastitoga spasenja te za njegovo otvaranje svijetu i društvu u djelatnom nasljedovanju Isusove okrenutosti patnicima i potrebnima. Ovdje ponovno postaje vidljiva, samo iz druge perspektive, neizostavnost poziva sadržanog u već citiranim kriterijima u Mt 25, 40.44: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste! … Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ U činu su-patnje, ili Metzovim riječima, „u mistici su-patnje događa se na dramatičan način susret s mukom Isusa Krista. Ovdje se događa nasljedovanje – ili ga uopće nema.“ (Memoria passionis, 233.)

Konačno, okrenutost pogleda prema drugome poput bumeranga mijenja pogled i prema nama samima. Su-patnja i osjetljivost za patnju drugoga baca novo svjetlo na nas same, naš život, našu patnju i njezin smisao. Djelatni pogled na patnju drugoga, onaj koji zahtijeva našu angažiranost da se ona ublaži, prevlada ili ukloni, paradoksalno relativizira našu vlastitu patnju i istodobno joj daje vrijednost i unosi je zajedno s tuđim trpljenjem u Kristovo trpljenje i spasenje.

Marija – primjer su-patnje

Ne završavamo primjerom Marije samo zato jer to spada u dobar „katolički običaj“, nego jer je Marija uistinu svjedočanstvo, pomoć i nadahnuće u našem suočavanju s pitanjem i iskustvom patnje. Pristajući svojim „Neka mi bude“ na sudjelovanje u spasenjskom poslanju svoga Sina, njezin je život obilježen okrenutošću njemu, njegovu životu i djelovanju. Dok evanđelja prilično malo govore izravno o Marijinoj patnji, ipak se iz njih ocrtava Marijin stav i način su-patničkog postojanja i življenja, koje je ostvarivala u svakodnevnom praćenju vlastitoga Sina, a vrhunac svoj boli nalazi ispod samoga križa. „U njoj su se brojne i teške patnje tako umnožile i kao u lanac povezale da postadoše ne samo dokaz neslomljive vjere nego također doprinos otkupljenju sviju… nakon svih događaja skrovitog i javnog života njezina Sina, u kojima je ona bez sumnje sudjelovala profinjenom osjećajnošću, patnja je presvete Marije na Golgoti uz Isusovu patnju dosegla vrhunac što ga je s ljudskog stanovišta teško zamisliti, ali je sigurno otajstveno i nadnaravno plodan za sveopće spasenje. Njezin uspon na Golgotu, njezino ‘stajanje’ podno križa zajedno s ljubljenim učenikom, bijaše sasvim osobito sudjelovanje u otkupiteljskoj Sinovljevoj smrti…“ (Ivan Pavao II, Salvifici doloris, 25.)

Naše razmatranje želi poručiti da nam, na kraju svih naših traženja, postaje jasno da jedino Bog može prevladati i pobijediti patnju i smrt. Uistinu, tim uvjerenjem se do kraja ne rješava čovjekovo praiskonsko pitanje o patnji, ali nam se otvara usmjerenje da patnja u konačnici nije uzaludna, da ona vodi u pobjedu ostvarenu u Sinu Božjemu. Također, ta nam spoznaja vjere neće ukloniti svu težinu koju iskusujemo u ovozemaljskim trpljenjima, ali će nam pružiti utjehu da se u sigurnoj nadi možemo nositi s njima i da postanemo bliži onome što preporučuje Prva Petrova poslanica: „Ako tko trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, već neka hvali Boga tim imenom.“ (1 Pt 4,16) Liturgijska proslava Vazmenoga trodnevlja prilika je da si to dublje posvijestimo i da iz toga živimo.

Literatura

 Christoph BÖTTIGHEIMER, Wie handelt Gott in der Welt?, Freiburg, 2013.

 Magdalene L. FRETTLÖH, Welches Gottesbild vermittelt der Gekreuzigte? Eine Misserfolgsgeschichte in einer erfolgsorientierten Welt, u: http://www.Theologinnen konvent.de/PDF/JT12/Gottesbild%20des%20Gekreuzigten%20Thesenreihe%20Erfurt% 202012.pdf

 Gisbert GRESHAKE, Patnja – cijena ljubavi?, Sinj, 1993.

 INTERNATIONALE THEOLOGISCHE KOMMISSION, Theologie, Christologie, Anthropologie, 1983., u: http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/ cti_documents/rc_cti_ 1982_ teologia-cristologia-antropologia_ge.html

 IVAN PAVAO II, Spasonosno trpljenje – Salfivici doloris, Zagreb, 1985.

 Lothar KULD, Theologie der Compassion. Biblische Grundlagen und theologische Reflexion sozialen Handelns, u: http://www.schulstiftung-freiburg.de/de/forum/ pdf/pdf_182.pdf

 Johann Baptist METZ, Memoria passionis. Provokativan spomen u pluralističkom društvu, Zagreb, 2009.

 Gerald O’COLLINS, Rethinking Fundamental Theology, New York, 2011.

 Karl RAHNER, Warum läßt uns Gott leiden?, u: Karl RAHNER; Schriften zur Theologie, XIV, Zürich – Köln, 1980., 450-466.

 Jan-Heiner TÜCK, Božja svemoć i nemoć Raspetoga. O izazovu kršćanskog govora o Bogu, u: Communio hrv 39 (2013.) 118, 6-20.

s. Valerija Kovač

Izvor: Gospa Sinsjka 41 (2014.) 1, 4-6.