Je li Katolička crkva kultivirala Europu ili zaustavila razvoj u njoj od petog do petnaestog stoljeća?

BogoslovPosted by

Sveučilište u Zadru objavilo je knjigu istaknutoga hrvatskog znanstvenika, donedavnoga dugogodišnjeg profesora crkvene povijesti na sveučilištu »Angelicum« u Rimu, dopisnog člana HAZU-a, dominikanca u dubrovačkome samostanu dr. Stjepana Krasića, »Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka«. Nažalost, djelo nije dobilo zasluženu pozornost šire javnosti, iako to po mnogočemu zaslužuje. Naime, dobro je podsjetiti se da je dr. Krasić u dosadašnjim radovima pomaknuo početke hrvatskoga visokog školstva za gotovo tri stoljeća unatrag, normiranje hrvatskoga jezika za dva stoljeća, te svrstao hrvatski među najvažnije europske jezike već u 17. stoljeću, i sada najnovijom knjigom dokazao, da je Crkva utemeljila europsko školstvo. Zbog toga specifičnog »feelinga« za šokantno u znanstvenome radu koji, bez pretjerivanja, javnost ostavlja »bez daha« i ruši tolika uvriježena poimanja u kolektivnoj svijesti, više je nego zanimljiv i mjerodavan sugovornik.

Dr. Krasiću, kako ste se uopće odlučili obraditi problematiku koja je istaknuta već u naslovu Vaše knjige?

DR. KRASIĆ: Nitko se tom problematikom nije bavio, i to je bio glavni razlog da se sam prihvatio toga posla. Važnost škola i školstva u životu ljudskog društva mislim da ne treba nikomu posebno tumačiti. Ako je čovjek od »pećinskog bića« i lovca na divlje životinje u savani postao osvajač svemira, to na poseban način mora zahvaliti sustavnom prenošenju znanja i znanosti – što se uči u školama.

Sustavno i organizirano školstvo, kako navodite, počelo je u staroj Grčkoj.

DR. KRASIĆ: Zapadnjačka civilizacija vuče svoje korijene iz stare Grčke. Grci su posjedovali neke osobine koje su ih činile različitima od drugih naroda. Tu u prvom redu mislimo na sklonost traženja uzroka i smisla svega pojavnog svijeta. Iako su mnoga znanja naslijedili ili preuzeli od drugih naroda, ipak su svakom znanju znali dodati nešto izvorno svoje. To »nešto« njihovo bilo je dovoljno veliko da ih učini narodom koji je svojim dostignućima vjerojatno više nego ijedan drugi zadužio cijelo čovječanstvo. Njihova sposobnost apstraktnog razmišljanja, metodičnost i kritičnost u istraživanju prirode i čovjeka ne nalaze sličan primjer u povijesti. Njihovi mislioci, često neovisno jedan od drugoga, kao da su se dogovorno natjecali tko će dublje zaroniti u tajne koje se kriju u čovjeku i u svijetu oko njega. Oni su – koliko se zna – prvi za svoje sugrađane počeli organizirano osnivati škole nalazeći u svom pjesniku Homeru idealan izraz svoje kulture i identiteta. Homerovi su epovi svim naraštajima Grka bili ono što je Biblija Židovima i kršćanima: osnovno izvorište znanja o bogovima, povijesti, jeziku, kulturi, običajima. Koliko su škola i znanje bili smatrani uvjetom opstanka, pokazuje Platonova izreka: »Bude li Atena imala loše postolare, njezini će građani hodati bosi. Bude li pak imala loše učitelje, Atene neće biti.«

Taj su odgoj od Grka, spomenuli ste, preuzeli Rimljani?

DR. KRASIĆ: Širenje Rimskoga Carstva na istočno Sredozemlje imalo je za posljedicu, između ostaloga, velike kulturne promjene u samom Rimu. Sjajna grčka kultura brzo se proširila i na Apeninski poluotok, osobito nakon što su 146. pr. Kr. Rimljani osvojili Grčku pretvorivši je u svoju provinciju. Vojnici, časnici i magistrati spontano su prihvaćali tekovine grčke kulture. Tako se dogodilo da je vojnički pokorena Grčka – kako se izrazio Horacije – kulturno pokorila svog pobjednika i »umijeća«, tj. kulturu unijela u ruralni Lacij. Došlo je do simbioze tih dviju kultura. Grčka se romanizirala, a Rim se helenizirao. Možda je najveći doprinos koji je pokorena Grčka dala svojim političkim gospodarima i cijelom kasnijem Zapadu bila vjera u razum i važnost koju može pružiti umjetnost. To je pomoglo latinskoj kulturi da se uzdigne u neslućene visine.

Kako je nestala ta veličanstvena civilizacija?

DR. KRASIĆ: Nestala je ili, bolje reći, zadan joj je težak udarac u velikoj seobi naroda od 4. do 8. stoljeća, koja je bila velika prekretnica u europskoj povijesti. Velika seoba naroda u kojoj su Germani bili protagonisti nije bila nikakva idila nego nasilno osvajanje rimskih područja i preseljenje tolikog broja naroda s jednog mjesta na drugo. Pod njihovim udarcima palo je g. 476. veliko i dotada tako moćno Zapadno Rimsko Carstvo. Nastao je velik zastoj. Počeo je srednji vijek u lošem smislu riječi.

Crkva jedina preživjela »potop«. Europa se ipak oporavila od tih udaraca?

DR. KRASIĆ: Nanesen joj je težak ali, srećom, ne i smrtonosan udarac. Preživjela je u rijetkim utvrđenim gradovima koji su ostali pošteđeni od gotovo posvemašnjeg razaranja. Jedina ustanova koja je preživjela taj »opći potop« bila je Crkva koja je, još u samom tijeku seobe naroda, počela slati misionare novim gospodarima europskog kontinenta donoseći im ne samo svjetlo evanđelja nego i grčko-rimsku kulturu. Oni su najzaslužniji za uspješnu evangelizaciju i inkulturaciju tih naroda. U svojim su torbama, slikovito rečeno, uz evanđelje nosili Platona, Aristotela, Vergilija, Cicerona i druge antičke umnike, postupno oplemenjujući njihov ratnički način života. Brojni, dotad »nepovijesni« narodi koji, osim ratobornog i selilačkog načina života, dotada jedan s drugim nisu imali ništa ili gotovo ništa zajedničko, prihvatili su nekadašnju kulturu i kršćansku vjeru, čime je stvorena bitna pretpostavka za nastanak nove zajednice naroda i kultura koja je obilježila cijeli srednji vijek. Dogodila se svojevrsna repriza rimskog osvajanja Grčke: vojnički pokoreni Rim svojom je vjerom i kulturom »pokorio« ili, bolje reći, oplemenio pobjedničke Germane, Slavene, Balte i druge narode.

Kršćanski su misionari, dakle, bili ne samo vjeroučitelji nego i učitelji kulture europskih naroda?

DR. KRASIĆ: Ja bih rekao i više od toga: stvaraoci Europe koja do toga vremena nije postojala ni u kulturnom, ni u političkom pogledu. Tek je s karolinškom renesansom (8-9. st.) učinjen prvi zaokret u političkom i intelektualnom životu srednjovjekovnog Zapada. Njezini neposredni učinci možda i nisu bili osobito spektakularni, ali su, gledajući dugoročno, bili vrlo važni za budućnost europske kulture i znanosti. Ona je, uz ideju o političkoj obnovi Rimskog Carstva, s ne manjom upornošću i ljubavlju obnavljala i nekadašnje »carstvo« kulture i znanosti. Oživjela je svijest o potrebi školske izobrazbe, nastojala očuvati klasičnu grčko-rimsku kulturnu baštinu, pročistila latinski jezik, nametnula novo mnogo jednostavnije i praktičnije knjiško pismo, a škole su počele pružati kakvu-takvu izobrazbu onima koji su je imali mogućnost pohađati. Bilo je to vjerojatno najviše što je u to vrijeme bilo moguće pružiti.

Ljudima svoga doba prenesene su mnoge već zaboravljene vrednote klasične starine: ljubav prema znanju, vrsnoći, humanističkoj kulturi, svijest da je izobrazba jedan od temelja napretka svakog društva. Time je, barem djelomice, bio premošten jaz koji je dijelio zapadnoeuropski srednji vijek od tekovina klasičnog i postklasičnog antičkog doba. Otada Europa više nije bila obično geografsko područje bez svoje fizionomije i identiteta. Počela je govoriti istim, latinskim jezikom, koji je bio ne samo liturgijski nego i jezik pismenosti i službenih dokumenata, a kanonsko je pravo počelo zamjenjivati plemensko i običajno pravo novih naroda koji su se, zahvaljujući kršćanstvu, postupno pretvorili u prve nacije dostojne toga imena. Rodila se kršćanska Europa kakvu poznajemo.

Crkva je, dakle, odigrala ključnu ulogu u kultivaciji europskog kontinenta?

DR. KRASIĆ: Kroz cijeli srednji vijek koji je trajao oko tisuću godina, od 5. do 15. stoljeća, sva, ili gotovo sva kultura bila je u njezinim rukama. Ona to nikomu nije otela niti ju je netko na to prisilio. Svjesna važnosti školstva i kulture za cijelo društva, Crkva se na to odlučila spontano, samoinicijativno uzevši to kao svoju dodatnu zadaću. Da to ona nije učinila, nitko drugi to ne bi bio uradio. Već je sv. Benedikt (oko 480-547), otac zapadnog redovništva, pored škola, za svoje redovnike uveo obvezu prepisivanja rukopisa kao sastavni dio njihova duhovnog i kulturnog života. Vjera i kultura u većini slučajeva idu skupa. Njegov primjer je slijedio učeni Kasiodor (485-583) koji je u suradnji s papom Agapitom (535-536) u Rimu osnovao visoku katoličku školu (akademiju) i osnovao veliku knjižnicu. Svjestan da njegovo nesigurno vrijeme kada su Goti vladali Italijom nije pogodno za veliko umovanje, odlučio je iz antike, ne praveći razliku između grčkih i latinskih, kršćanskih i poganskih pisaca, spasiti sve što se moglo spasiti. Bio je uvjeren da bez poznavanja filozofije neće biti ni prave teologije.

Tako je njegov samostan postao snažno kulturno središte za proučavanje kako svetih (litterae divinae) tako i profanih (litterae humanae) znanosti. Za svoje redovnike je sastavio priručnik latinskog pravopisa i uputio u ispravno prepisivanje starih rukopisa, pridonijevši tako očuvanju stare kulturne baštine. Bio je to čin od goleme važnosti za očuvanje i predaju antičke kulture kojim će se nadahnjivati brojni naraštaji kršćanskih redovnika. S njim se rodio lik učena redovnika koji je u budućnosti imao mnogo sljedbenika. Svoj samostan Vivarium u Kalabriji pretvorio je u pravi »hram kulture« u kojemu je nastojao uskladiti antičku kulturu s kršćanskom, čime je simbolički uveo klasičnu kulturu u »tijesnu ćeliju srednjovjekovlja«. Tako je bilo ne samo do kraja srednjega vijeka nego i kasnije.

Sasvim je sigurno da bez rada tih marljivih i samozatajnih redovnika ne bismo mnogo znali o antici i njezinim civilizacijskim dostignućima. Isto je bilo i u osnivanju škola. Kroz cijeli srednji vijek, osim doista rijetkih iznimaka, nije ni bilo drugih osim crkvenih škola. Sveučilišta su čeda latinske kulture i Katoličke Crkve. Država se time nije bavila. Njemački povjesničar Heinrich Denifle, koji je živio od 1844. do 1905, odličan poznavatelj povijesti srednjovjekovnih sveučilišta, izračunao je da su od 44 javnih sveučilišta, koliko ih je do 1400. postojalo u Europi, pape osnovali 31, dok je nekoliko drugih osnovano uz njihovu izričitu ili posrednu potporu. Bez toga bi povijest Europe izgledala sasvim drukčije.

Kada i kako je uopće došlo do nastanka sveučilišta?

DR. KRASIĆ: Dvanaesto stoljeće bilo je vrijeme vrlo intenzivnog intelektualnog vrenja u kojemu su katedralne škole u većim gradovima preuzele vodstvo na intelektualnom polju. Došlo je do procvata raznih znanstvenih disciplina, osobito teologije, prava, medicine i filozofije. Plod svih tih pomaka na intelektualnom području u razvijenom i kasnom srednjem vijeku bio je i novi preustroj znanja. Intelektualac 12. stoljeća postao je profesionalac koji se postupno integrirao u gradski sustav raznovrsnih udruga, lat. universitas. Po ugledu na te udruge u većim su se gradovima počeli organizirati i ujedinjavati školarci, profesori i studenti, u zasebne udruge tzv. universitas studentium et magistrorum. Bilo je to nužno radi obrane njihovih interesa i usklađivanja odnosa prema društvenoj zajednici. Imale su svoje statute i pravila, a uživale su povlastice dobivene od najviših crkvenih i državnih vlasti.

Jedna od tih povlastica bila je isključivo pravo davanja diploma iz određenih znanstvenih disciplina nakon javnog, stručnog i komisijski obavljenog ispita, s time da su one vrijedile na cijelom području Crkve ili određene države. Rodilo se srednjovjekovno sveučilište kao najviša institucionalizirana, organizirana i smišljeno programirana odgojno-prosvjetna ustanova koja je po svojoj naravi i nacionalnom sastavu bila međunarodnog karaktera: profesori i studenti slobodno su mogli ići iz jedne zemlje u drugu, prelaziti s jednog sveučilišta na drugo, na njima se pisalo i komuniciralo na latinskomu kao međunarodnom jeziku itd. Tako je na razvalinama nekada moćnog i naprednog Rimskog Carstva niknula veličanstvena visokoškolska ustanova koja je kroz posljednjih osam stoljeća svojega postojanja više nego dokazala svoju važnost kao okosnica i pokretač sveopćeg napretka čovječanstva.

Ako su u 12. i 13. st. procvala sveučilišta s tolikim znanstvenim disciplinama, odakle onda sintagma o »mračnome srednjem vijeku«?

DR. KRASIĆ: Srednji se vijek, kao uostalom i neka druga povijesna razdoblja, ne može lako definirati, a još manje svesti na zajednički nazivnik s jednoznačnim pozitivnim ili negativnim predznakom. Nijedno vrijeme ne može i ne smije o nekom drugom vremenu izricati moralno vrijednosne sudove samo zato što je različito, osobito kad se radi o nepoznavanju činjenica ili predrasudama. Kamo bi nas to odvelo? U slučaju srednjega vije ima mnogo problematičnih stvari u samom pristupu njemu. Problematičan je i nelogičan već sam naziv »srednji«, tj. aetas media, kako s vremenskog, tako i sa sadržajnog gledišta. U stručnoj povijesti još nema suglasnosti ni o njegovu početku ni o svršetku. Taj je pojam uveo talijanski humanist Flavio Biondo, koji je živio od g. 1392. do 1463, za razdoblje od propasti Rimskog Carstva g. 476. do svoga doba, držeći da je nakon velike seobe »barbarskih« naroda barbarstvo u znanju i umjetnosti zamračilo sjajna dostignuća grčko-rimskog svijeta. Dakle, razdoblje od oko tisuću godina, od 5. do 15. stoljeća, nije definirano po njegovim bitnim odrednicama i obilježjima, nego po razdoblju koje mu je prethodilo – stari vijek, i onomu koje je došlo nakon njega – novi vijek. Drugim riječima, negativna konotacija toga »mračnog« razdoblja, za razliku od »zlatnog« razdoblja i humanističkog »uzleta«, nije se temeljila na poznavanju i analizi stvarnih povijesnih zbivanja, nego na jezikoslovnom i umjetničkom, odnosno estetskom shvaćanju.

Čini se da su i protestanti u tomu imali svoju ulogu, kako to spominjete u knjizi?

DR. KRASIĆ: Da. Negativnu percepciju toga velikog razdoblja još su više potencirali njemački protestantski polemičari okupljeni oko Magdeburških centurija u 16. st. koji su, za razliku od talijanskih humanista, razloge dekadencije u srednjem vijeku vidjeli na unutarcrkvenom području: u prevelikom papinu autoritetu. Polemika između protestanata i katolika i oprečno vrednovanje istih događaja prenijela se i na prosvjetiteljski pokret u 17. st. koji su obilježili Voltaire i drugi francuski enciklopedisti, po kojemu je srednji vijek bio razdoblje velikog opskurantizma, što se u nekim sredinama do danas zadržalo.

No polemika je imala i vrlo pozitivnih posljedica za razvoj kulturne povijesti. Katolici su kao odgovor na protestantska osporavanja pokrenuli velik broj znanstvenih publikacija od kapitalne važnosti za povijesnu znanost: Jean Bolland (1596-1665) počeo je s kritičkim izdavanjem života svetaca, Jean Mabillon (1632-1707) priredio je izdavanje diplomatičkih izvora srednjega vijeka, Charles Du Cange (1610-1688) svoj poznati Glossarium mediae et infimae Latinitatis (Pariz, 1678), u Njemačkoj je pokrenuto izdavanje srednjovjekovnih dokumenata Monumenta Germaniae Historicabez kojih ni danas nije moguće baviti se tim dugim razdobljem europske povijesti. Iz tih djela se vidjelo da je »tama« postojala u glavama ljudi zbog nepoznavanja povijesti. Postalo je jasno da pravi razlozi kulturne dekadencije, »tame«, i zaostajanja u ranom srednjem vijeku nisu ležali ni na kulturnom ni crkvenom području, a najmanje u papinskoj vlasti. Tko je više od papa učinio na osnivanju škola i prevladavanju zaostalosti? Pravi su se razlozi krili, a bili su u nečemu drugomu: u velikoj seobi naroda u kojoj su porušene sve, ili gotovo sve dotadašnje političke i kulturne ustanove na kojima je počivao antički svijet. Možda nikada kao u razvijenom srednjem vijeku nije uloženo toliko napora s manje raspoloživih sredstava da se nadoknadi naslijeđena zaostalost. Tada je počela temeljita obnova znanja i znanosti, kojoj dugujemo sav kasniji napredak.

Da zaključim: pod vodstvom Crkve srednji je vijek mnogo više bio u znaku borbe protiv naslijeđene zaostalosti nego mirenja s njom. Zahvaljujući toj činjenici, on nam je ostavio u nasljeđe mnoge kulturne, znanstvene i društvene ustanove bez kojih bi bio nezamisliv moderan život: ustavnu državu, parlament, ulogu prava u društvenom životu, važnost koja se počela pridavati znanju i znanosti, dva umjetnička sloga – romanički i gotički, borbu protiv praznovjerja, racionalni, a katkad i racionalistički pristup stvarnosti i drugo. Upravo se u srednjem vijeku europski duh prvi put u svojoj povijesti počeo oslobađati naslijeđenog dogmatizma i upustio u razmišljanje na nov, racionalan i »moderan« način.

Vi ste, koliko znamo, na osobit način povezani sa Zadarskim sveučilištem, a najveći dio života proveli ste u Rimu. Kakva je veza između Rima i Zadra?

DR. KRASIĆ: Da nije bilo Rima, odnosno mog boravka u Vječnom Gradu i istraživanja po arhivima, ne bi bilo ni otkrića da je u Zadru davne 1396. počelo s radom generalno učilište dominikanskoga reda, prvo sveučilište na hrvatskom tlu. Radi se o važnom otkriću koje je promijenilo sve što smo dotad znali o povijesti visokog školstva u Hrvata. Sve se dotle smatralo da smo u visokom školstvu u odnosu na mnoge, osobito zapadnoeuropske narode, »skorojevići«, odnosno da smo se naprednom svijetu pridružili tek u 17. ili, točnije, tek u 19. stoljeću. Ovako im možemo pokazati da, unatoč svim nedaćama kroz koje smo prolazili, ni u tako važnom segmentu društvenog i kulturnog života, kao što je školstvo, nismo zaostajali za njima.

Izvor:  Glas Koncila

Foto: www.misija.slobodnadalmacija.hr