Lav i drvosječa

BogoslovPosted by

(Ako želite da vam djeca budu pametna, čitajte im bajke. Ako želite da budu genijalna, čitajte im još više bajki – Albert Einstein).

Drvosječa je radio u šumi, sjekao drva koja je zatim prodavao na sajmu i tim novcem kupovao je hranu za svoju mnogobrojnu obitelj. Njegovoj djeci trebalo je sve više hrane. Gladna usta bila su sve gladnija i on se trudio, radeći mukotrpno, da ih othrani. Ali njegove snage s vremenom su oslabile i on nije mogao sjeći kao nekada.

Jednom prilikom, dok je u šumi sjekao drva, susretne ga lav.

– Dobar dan starče, vidim da puno i naporno radiš – pozdravi ga lav.

– A trebam, moram nahraniti djecu – odgovori starac.

– Starče, ja ću ti pomoći, ti sjedi u hlad a ja ću nasjeći drva. Posložit ćemo ih na magarca, ti ih odvezi na sajam, prodaj i dođi kući s punim zavežljajima hrane.

– Ah, kad bi tako bilo… – u nevjerici reče starac.

– Bit će, kad sam tako rekao – uzvraća lav.

I tako i bijaše. Lav je usjekao mnogo drva, natovario na magarca, starac ih je odvezao na sajam, prodao i donio kući velike zavežljaje hrane. Ali kako je bila puna kuća djece, za nekoliko dana starac je opet morao zaraditi hranu. Tako starac opet odlazi u šumu sjeći drva i opet ga susreće lav.

– Zdravo starče, evo te opet.

– A moram, puno je gladnih usta i već je nestalo hrane.

– Uredu je, starče, ne brini – dobrodušno odgovara lav. Ja ću usjeći drva, posložiti na magarca, ti ih odvezi na sajam, prodaj i donesi kući sve što ti treba.

– Ah, kad bi tako bilo… – uzdahnu starac.

– Pa vjeruj mi. Bit će, kao i prošli put.

I tako i bijaše. Dok se starac odmarao u hladu, lav je usjekao drva, posložio na magarca, i starac se s punim zavežljajima sa sajma vratio kući.

Krenuo ga tako posao pa da bi što više zaradio za svoju obitelj, svaki dan je odlazio do šume i svaki dan je lav učinio kao i prvi i drugi put. Jednog dana, vrućina je bila tako nesnosna, da ju je starcu bilo teško podnijeti i u hladu. Pitao je lava, zar on ne osjeća vrućinu.

– Osjećam, – odgovori lav – mokar sam od znoja. Mogao bih se malo odmoriti s tobom.- Slobodno, lave, dođi, reče starac.

I lav dođe i leže kraj starca, spuštajući glavu u njegovo krilo. Zatim ga upita:

– Starče, jesam li ja lijep?

– Da, lave, lijep si kao moj sin.

– A jesam li ja hrabar?

– Hrabar si kao što će moj sin biti hrabar kad odraste.

– A jesam li snažan?

– Itekako si snažan, lave. Siječeš drva kao što sam ja nekada mogao.

– Znači, imam puno dobrih osobina?

– Da, lave, u puno si stvari dobar. Samo imaš jedan nedostatak, jednu manu.

– Koju manu, reci mi – mirno ga pita lav.

– Pa… zaudaraš na životinju.

– Hoćeš reći da smrdim?

– Pa kao i svaka životinja, lave. Nemoj se uvrijediti.

Lav se u tom trenutku rasrdi, uze sjekiru, dade ju starcu u ruke i zapovjedi mu da ga njome udari po glavi. Starac se opirao, ali lav je bio ustrajan. Uplašen tom lavovom naredbom, starac učini kako mu je rečeno te udari lava sjekirom. Nakon toga, skupi drva što su bila usječena i ode iz šume.

Nakon nekog vremena, opet se vratio u šumu. Lav ga je dočekao i činio sve kao i prije – dao je starcu da se odmara dok mu je on sjekao drva. Tako je bilo danima, starac je sa strahom dolazio u šumu, ali lav je bio velikodušan kao i svakoga dana. Starac se pitao, koje je značenje imalo to što mu je lav naredio da ga udari sjekirom i nanese mu tako duboku ranu, ali nije se usudio to lava pitati.

Jednoga dana, nakon završenog posla, lav je sjeo podalje od starca da bi razgovarali.

– Priđi bliže – zamoli ga starac.

– Ne, neću, – odgovara lav – ne želim da osjećaš moj životinjski smrad.

– Znači, još nisi zaboravio ono što sam ti rekao – odgovara starac.

– Oprosti mi, nisam te želio povrijediti.

– Uvrijedio si me samo zato što ne pripadam istoj vrsti kao ti, što sam životinja, unatoč svega što sam ti pomogao.

– Oprosti mi lave, nisam tako mislio – tužno će starac.

U tom trenutku lav se primače starcu i reče:

– Pogledaj moju glavu. Starac pređe rukom i pogledom preko njegove glave, te uskliknu:

– Pa glava ti je čitava, rana je potpuno zacijelila! Lav će na to:

– Vidiš starče, rana koju si mi zadao sjekirom, koliko god duboka da je bila, zarasla je. Ali rana koju si mi zadao svojom riječju nikad neće zacijeliti i uvijek ću je nositi u svom srcu. Zato starče, idi sada odavde i nikad se više nemoj ovdje vraćati. Budem li te još jedanput ovdje vidio, proždrijet ću te.

I starac, posramljen i tužan, sa svojim magarcem ode iz šume i suznih očiju se osvrnu na nju posljednji put. Po dolasku kući sabrao je svoju djecu i rekao im:

– Moja draga djeco, dobro zapamtite i to kroz život sa sobom nosite. Rana od noža lakše zarasta nego rana od riječi.

************

Ovo je približan sadržaj jedne starogrčke basne. Iako se, po naravi, ova forma proznog izražavanja uglavnom povezuje s djecom, ova priča ima puno kazati i odraslima, ne samo zato što se mnogi odrasli nezrelo i nedoraslo kao djeca, već što je njezina poruka – kao i poruka ostalih basni – univerzalna i svegeneracijska. Koliko je među nama nesmotrenog, bezobzirnog ophođenja prema drugima, kojim nimalo ne pazimo na to hoćemo li ih svojom riječju uvrijediti.

U svom razgovoru, priči i obraćanju, morali bismo uvijek paziti da nekome ne nanesemo bol izvrgavajući ga podsmijehu ili poniženju zbog njegove nacionalne pripadnosti, političke orijentacije, naglaska, nekog tjelesnog nedostatka, socijalnog porijekla, zanimanja….

Onaj tko to učini, tko drugoga osobno ili pred drugima omalovaži zbog njegovog zanimanja, socijalnog porijekla ili bilo kojeg nedostatka za kojeg nije odgovoran, neka bude svjestan da je u srcu te osobe napravio ranu koja sporo i teško zacjeljuje ma koliko god ta osoba bila puna dobrote i druželjubivosti.