Jednom je Paul Tillich, veliki protestantski teolog, izjavio da sve što trebate znati o nekoj osobi možete saznati samo iz informacije što odnosno koga navedena osoba štuje. Saznajući navedeno otkrivate što je osobi najveća vrijednost; čime je najviše zaokupljena. Jer svatko nešto/nekoga štuje i, posljedično, čitav svoj život organizira prema tome. Možda to čovjek nikad neće sasvim otvoreno priznati ali i ne treba: njegova djela, posvećeno vrijeme nečemu govore sasvim jasno o tome što mu je veoma važno a što sasvim nevažno. Davno je o tomu Isus dao sasvim jasan sud: „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6, 21). Naime, nema čovjeka koji živi bez određenog plana, životne filozofije, logike ponašanja koja odgovara „unutrašnjoj strukturi“ prihvaćenih vrijednosti, bio on toga svjestan ili ne.
A tomu je tako jer srce, središte naše osobnosti, ne može biti prazno. Ako tamo nije Bog, kao najveća vrijednost i izvor svega dobra, bit će nešto drugo, neki zamjenski bogić: novac, vlast, slava, moć ili neka osoba, koja će samo privremeno čovjeka držati na okupu dok se iznutra raspada.
Ako čovjek želi trajno rasti, napredovati onda treba prihvatiti i živjeti dvije zapovijedi ljubavi kojima je Isus, u najsažetijem obliku, predstavio program ispunjenog života: “Ljubi Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom (…) a svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mt 22,34-40).
Božji primat nikog ne ugrožava
Samo ljubeći Boga moguće je istinski ljubiti sebe na ispravan način i bližnjega svoga, tj. svakog čovjeka, kao sebe samoga. Samo onda kad je Bog na prvom mjestu, možemo reći, da je sve na svom mjestu. Uostalom, samo je po Bogu drugi čovjek brat i sestra. Bez Boga čovjek brzo drugom čovjeku postane vuk (Homo homini lupus est), kako je to davno zapazio rimski pisac Plaut. U politici se po navedenoj poslovici proslavio Thomas Hobbes, engleski filozof, koji je protiv navedenog 'prirodnog stanja društva', o kojem govori poslovica, zagovarao zajedničku vlast i zakon (društveni ugovor).
Na umanjujući vrijednost vlasti i zakona (straha od kazne!) ipak, poznajući povijest, pa i onu recentnu u našem slučaju, itekako dobro znamo kako isključenje Boga iz društva podrazumijeva isključenje i čovjeka, poništavanje njegova dostojanstva u različitim oblicima.
S druge strane, navedeno prvenstvo, Božji primat, nikoga ne ugrožava, dapače, svim ljubavima (bračnoj, očinskoj, majčinskoj, prijateljskoj, domoljubnoj…) i vrijednostima jamči stabilnost i ispravnost. Graditi život s Bogom znači graditi na pravim temeljima; napajati se na nepresušnom izvoru. Zar moderan čovjek, osobito u ovo vrijeme sve veće pluralnosti vjera, kultura i nacija na istom prostoru ne uviđa kako je ovo u biti izvrstan recept za suživot i sklad u društvu. Ljubiti Boga i svoga bližnjega najbolje je jamstvo za budućnost društva. Budućnost je sve upitnija unatoč toliko hvaljenom tehničkom napretku. A to je zato jer se sve otvorenije ljuljaju sami temelji kršćanske civilizacije na kojima je društvo sazdano. Bez čvrstih temelja kuća se uruši; bez zajedničkih vrijednosti društvo ne može opstati.
Temelj i kriterij demokracije
Jedino slijepci ne vide da je za neviđeni napredak čovječanstva upravo kršćanstvo jedno od najzaslužnijih jer je stvorilo društveni humus iz kojega su izrasle gotovo sve vrijednosti zapadne civilizacije. Bez tog humusa demokracija uopće ne može funkcionirati. Tomu je tako jer demokracija podrazumijeva a ne stvara dobro odgojene ljude.
Samo ljudi koji imaju zajedničke vrijednosti, pomoću kojih se stvara konsenzus, mogu i uspješno upravljati društvom. Ukratko, sasvim je naivno spašavati samo pande, činčile, leptire... a zanemariti čovjeka, njegovu duhovnu dimenziju o kojoj ovisi red ne samo u njemu i u društvu već i u cijelom svemiru.
Inače, kad je riječ o vrijednostima uzimati vrijeme kao relevantan argument je sasvim krivo. Drugim riječima, podjednako je budalasto prihvaćati nešto suvremeno samo zato jer je suvremeno kao i odbacivati nešto staro samo zato jer je - staro. Vrijeme i vrijednosti se jednostavno ne podudaraju. Vrijeme se mijenja a vrijednosti traju, ne mijenjaju se. Istina, dobro, brak, obitelj, prijatelji, solidarnost... ne mogu s vremenom evoluirati. Oni su dobri baš zato što ostaju - isti. U načelu na neki način vrtimo se stalno oko istoga - poimanja slobode. Sve ovisi o tome poimamo li slobodu kao samoobuzdavanje (uređenje kaosa i uspostavljanje reda) ili kao raskalašenost (neprestano proširenje granica, tj. davanje prednosti kaosu pred redom). Od toga proizlazi i naša vizija društva: zauzimanje za liberalnu državu koja stvara pojedinca i sve njemu podređuje ili zauzimanje za konzervativnu državu koja stvara društvo i sve procese usmjeruje na podršku braku i obitelji kao temeljima društva.
fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: www.gisreportsonline.com