Kriza zvanja ili odaziva?

BogoslovPosted by

Što je to zvanje? Rječnik hrvatskoga jezika nudi nam pojašnjenje da se taj pojam u prvom redu odnosi na stupanj u nekom zanimanju, zatim na neki specifični poziv ili misiju. Nas ovdje zanima ovo drugo značenje i o njemu ćemo govoriti. Ukratko, u našem značenju pojma zvanje radi se izboru jednog načina života koji čovjek shvaća kao svoj životni poziv. Naravno, kako se može raditi o različitim pozivima kojima ljudi posvećuju svoje živote, naš govor o pozivu podrazumijeva kršćanski poziv. Odmah pomislimo na svećeničko ili redovničko zvanje, makar, vidjet ćemo kasnije, poziv i zvanje ne bi se trebali odnositi samo na svećenike, odnosno na redovnike i redovnice. Zvanje, poziv i poslanje u kontekstu kršćanske vjere pojmovi su međusobno jako povezani. Govor o njima zapravo je govor o Bogu i to u prvom planu. On je onaj koji ima inicijativu. On odabire, poziva i šalje izabranika/icu s točno određenom misijom da bude Njegov glas u narodu. Stari zavjet pun je takvih poziva – zvanja koji automatski uključuju i poslanja: Bog zove zato da bi poslao. Iako sam pojam „zvanje“ nalazimo i u Starom zavjetu, a terminološki dolazi od lat. vocare – zvati, on je ipak obilježen Pavlovom novozavjetnom misli i znači – dar ili milost sudjelovanja u božanskom životu.

Kako Bog poziva?

Bog poziva ljude na različite načine. Koji put poziv dođe iznenada, koji put mu prethodi dugotrajna molitva bliskih osoba, a koji put se spontano rodi ponajčešće onda kad se osoba druži s Njemu posvećenim službenicima ili službenicama. Kod svakoga je drugačije, a opet, svaki put se radi o milosti na koju ne možemo utjecati. Rijetki su doživjeli mistično iskustvo susreta s Bogom koji im je prenio svoju želju ili poruku. Većina je osjetila „ono nešto“ u srcu što se teško može izreći riječima te odlučila krenuti za Gospodinom. Kamo? Kamo On odluči! Jer ako je On osobu pozvao, On će se i pobrinuti za ljude, sredstva i okolnosti u kojima i preko kojih će navedena osoba moći izvršiti Njegovu volju. Zvanje, dakle, podrazumijeva prepuštanje u „ruke Očeve“ i imanje onog gotovo djetinjeg, beskrajnog povjerenja u Boga Oca koji sve vodi i svim upravlja. Život Njegovih izabranika poslije češće dadne odgovor i potvrdu izabranja, nego jasna svijest u početku samog poziva.

Duhovni poziv, stoga, nije ili ne bi trebao biti plod našeg planiranja, organiziranosti, ostvarenja karijere. On ne dolazi od nas niti se vrti oko toga što mi želimo. On je prije svega Božji dar i milost. On je plod Božje inicijative – Boga koji nas svojom ljubavlju „zavodi“ i oduševljava da mu služimo ispunjajući Njegov plan. Sjetimo se Isusovih riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane“ (Iv 15,16). U korijenu, dakle, svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće.

Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom pismu. Različitost prizora i situacija u kojima Bog poziva i šalje ljude da izvrše Njegovu misiju zasigurno predstavlja najdojmljivije stranice Svetog pisma. Sjetimo se samo poziva Mojsiju pred gorućim grmom (Izl 3), Izaiji u Hramu (Iz 6), Joni da ide u Ninivu (Jona 1,1) itd. U Evanđelju imamo Isusa koji izravno i u još radikalnijem obliku poziva ljude da ga slijede: „Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njim. (Mk 1, 16-20) Primjećujemo iz ovog kratkog evanđeoskog ulomka kako prva dvojica učenika napustiše svoj dotadašnji posao (mreže i ribarenje), a druga dvojica napustiše dragu osobu (oca Zebedeja). Znači li to da nije moguće naslijedovati Isusa ako se ne napuste stvari tj. redoviti poslovi i drage osobe? Nipošto! Doduše, postoje ljudi koje Bog poziva da se odreknu svega i da mu kroz svećeničko–redovničko zvanje velikodušno služe. No, moguće je izvršavati kršćanski poziv, a da se ne napušta ni posao od kojeg osoba živi, a ni drage osobe, članove obitelji, s kojima živi. Naime, svaki kršćanin ima po sakramentu krštenja zvanje – svjedočiti svoju vjeru.

Tko je sve pozvan?

Kako spomenuh na početku, poziv se u kršćanskom smislu ne odnosi isključivo na svećenički ili redovnički poziv, nego je njegovo značenje mnogo šire. U tom smislu i samo kršćanstvo možemo shvatiti kao poziv. Ono je radosna vijest spasenja koja poziva ljude na suradnju i aktivno zauzimanje za Božje neprolazne vrijednosti. Isus je neprestano pozivao ljude da se okrenu Bogu. Stoga, mi kršćani život trebamo shvaćati kao poziv, suradnju s Bogom koji nas je stvorio i koji nam daje smisao. On nam je u svom planu namijenio nezamjenjivo mjesto. On koji je Ljubav, kako nam kaže Ivan evanđelist (1 Iv 4, 7-8) i nas poziva na ljubav. On ne samo da je Ljubav nego je izvor svake druge ljubavi: nepresušni izvor koji napaja naša srca da sve naše ljubavi prema ocu, majci, supruzi ili suprugu, djeci, prijateljima, domovini, drugim ljudima, prirodi… ne samo opstanu nego i uvijek iznova donose nove plodove. Nas je stvorio, kako nas Sveto pismo uči, iz ljubavi i za ljubav. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju (Post 1, 26).

Krist je došao da život imamo u punini (Iv 10,10) i cijeli je Zakon i Proroke sveo na dvije zapovijedi ljubavi: ljubav prema Bogu i bližljemu (Mt 22, 36-40). Ostavio nam je i zapovijed: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 13, 34). Bog nas, dakle, poziva na ljubav, a naš odgovor se očituje u prepoznavanju darova i karizmi koje su nam dane, te u njihovoj upotrebi na dobro bližnjih i cijeloga društva. Ukratko, Božji poziv vjernicima shvaćamo po uzoru na Isusov poziv učenicima. Svakako, treba napomenuti kako je povijesno gledajući izraz „zvanje“ bio ograničen samo na prihvaćanje redovničkog ili svećeničkog načina života. Danas se, međutim, svaki način života koji omogućuje vjerniku da kao Isusov učenik ili učenica služi Bogu i bližnjemu smatra zvanjem.

Možda neki i danas misle da je ono što prepoznajemo kao svetost rezervirano samo za određenu duhovnu elitu u Crkvi, za svećenike, redovnike i redovnice, primjerice. Je li moguće prosječnom kršćaninu ispuniti tako visoke zahtjeve koje Isus Krist postavlja onima koji ga vjerom prihvate i pođu za njim? Svakako. Koliko god je Isus u svojim evanđeoskim riječima zahtjevan, toliko je u konkretnom pristupu svakom čovjeku tako blag, strpljiv i milosrdan. Njegov poziv: “Budite savršeni kao što je savršen otac vaš nebeski” (Mt 5,48) nije upućen samo nekima u Crkvi nego svim krštenicima. Poziv se jednako odnosi na sve vjernike, a svatko ga od nas ostvaruje na svoj način ovisno o službama, okolnostima i vlastitim sposobnostima.

Bog ne poziva savršene nego pozvane usavršava

Da bi nas pridobio i ozdravio snagom svoga Duha, Bog mora u nama učiniti spasonosne zahvate. On to prvenstveno čini preko našeg vremena poklonjenog Njemu, tj. preko naše molitve i slavljenja sakramenata, osobito svete mise koja je izvor, središte i vrhunac liturgijskog života Crkve (usp. SC 10). Svojom božanskom ljubavlju On liječi ljudsko srce; čini da osoba nadiđe sebičnost i zatvorenost u sebe te se u istinskoj ljubavi može darivati bližnjima. Da bismo odgovorili Njegovu pozivu i ispunili povjereno nam poslanje, On nas uvijek iznova krijepi i jača na stolu svoje Riječi i na stolu Euharistije. Eto razloga zašto je važno redovito ići u crkvu i slaviti u zajednici vjernika svetu misu. Ne možemo duhovno rasti bez te hrane koju nam sam Bog daje i bez osobnog iskustva njegove prisutnosti u našem životu.

Tek drugujući s Njim mi postajemo djelotvorni svjedoci Evanđelja u ovome svijetu. Svi vjernici laici su, dakle, pozvani otkriti svoje zvanje tražeći uvijek volju Božju u svemu što rade i gradeći njegovo kraljevstvo mira, pravde, solidarnsti i ljubavi. Osobito se to odnosi na područja koja su njima vlastita, a to su na poseban način područje kulture, ekonomije, obrazovanja, politike, medija… (usp. Christifideles laici, br. 34). Vjernici laici zapravo predstavljaju ogromni neiskorišteni potencijal naše mjesne Crkve u njezinu poslanju i svaki je župnik pozvan skladno surađivati i ohrabrivati vjernike da se aktivno uključe u rad župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća te postojećih zajednica u župi.

U tom smislu svakako je potrebno podržavati postojeće skupine vjernika (bratovštine, zajednice…) kao i ohrabrivati vjernike da se udružuju u različite pokrete, male zajednice, udruge koje će doprinijeti živosti župne zajednice, biti kvasac zajedništva i rasta u vjeri te konkretnog služenja ljudima u potrebi. Dobro oraniziranom pastoralnom radu u župi trebaju svi vjernici doprinositi, dakako, svatko sukladno svojim karizmama i mogućnostima.

Ako, pak, netko misli da Crkva, kao zajednica vjernika, mora biti savršena da bi on kao vjernik bio u njoj, onda upravo zbog tog uvjeta savršenosti ne bi mogao biti njezin član – jer nije savršen, ali može se usavršavati surađujući u zajednici s drugima! Nadalje, neki vjernici od Boga i Crkve očekuju da služe njima, a u biti bi trebalo biti obrnuto: da oni služe Bogu kroz Crkvu i njezine aktivnosti. Isti nerijetko vole Boga i Crkvu ukoliko imaju nekakvu korist, materijalnu ili duhovnu ili makar nekakvu ugodu, a ako to nemaju ili ne osjećaju onda redovito optužuju i napuštaju Crkvu govoreći kako im ne daje dovoljno ne pitajući se nikada zašto bi Crkva (svećenici i drugi vjernici) davala baš njima, a ne oni njoj. Kad bi oni činili ono što očekuju da Crkva mora činiti, jer i oni su Crkva, bila bi to sasvim druga priča. Ali kako smo gotovo svi od sličnog „materijala“ građeni onda redovito očekujemo da netko drugi svjedoči, služi, pomaže…. u konačnici živi aktivno našu vjeru umjesto nas samih!

Dakle, zvanje i poslanje (otvorenost Bogu i djelotvorno svjedočenje vjere) zajednička je zadaća svih krštenika i dajmo si truda, na što nas i papa Frane neprestano poziva, jer bolje je za zajednicu da mnogo vjernika učini po malo, nego da malo vjernika „izgori“ čineći puno. Hraneći se zajedničkom i osobnom molitvom te slavljenjem svetih otajstava sasvim sigurno ćemo moći preoblikovati društvenu stvarnost ne prepuštajući taj zadatak drugima, niti se iscrpljujući u neplodnim lamentacijama.

Fra Ivica Jurić
Foto: Rupnik, Maestro dove abiti?, gliscrittti.it