Kriza smisla

BogoslovPosted by

Kriza smisla jedan je od najvećih problema suvremenog svijeta. Možemo govoriti o deflaciji smisla, ali i inflaciji, njegovu suvišku koji dovodi do obesmišljavanja tradicionalnih vrednota. Kako dolazi do inflacije smisla? Što znači njegov “suvišak”? Gomilanje bespotrebnih sadržaja i zasićenje javnog prostora i komunikacije beskrajnim ponavljanjem određenih pojmova a bez potvrde njihova značenja i vrijednosti u stvarnosti, njihova česta uporaba i banalizacija u političkom, ideološkom, marketinškom i bilo kojem drugom okviru i kontekstu, osiromašuje smisao pojedinih termina jer njihovu semantiku reducira i svodi na površnu percepciju, s vremenom ih čini „pohabanima” od prevelike uporabe, odbojnima i sve manje razumljivima u izvornom smislu.

Smisao se gubi tamo gdje se igra, zabava, reklama, površnost ustanovljuju kao glavni kriterij društvene recepcije. Smisao znači dubinu i ozbiljnost. Smisao znači otkrivanje skrivenog, on se nikada do kraja ne otkriva. U kulturi površnosti, sve gubi svoju mistiku, trgaju se koprene i slojevi stvarnosti koji su neizrecivi. Potreba za demistifikacijom gotovo je neurotski suicidalni poriv današnjeg zapadnog čovjeka. Inflacija svega dovodi do demistifikacije koja zapravo ubija slojeve smisla, ne uistinu, nego prividno (smisao se ne može ubiti), jer čovjek zapravo odustaje od smisla i prihvaća vlastiti cinizam i nihilizam kao uporište bez uporišta. U korijenu stvari je njegovo odbijanje da vjeruje!

Suvremeni čovjek ne samo da odbija vjerovati, on ne može, nije u stanju ni u što vjerovati ako je odbacio smisao kao smisao! On je sit svega, svih vrednota i pojmova koje doživljava kao prazne. Poznaje ih u tradiciji i teoriji, sluša ih svaki dan, ali ne vidi u svom životu više njihov pravi smisao i značenje. „Nafilan” je svim i svačim, gomilom informacija i suvišnih, nekategoriziranih, nerazlučenih, pomiješanih, zbrkanih sadržaja i informacija. Mora postati fanatični eklektik jer mu se na tržištu ideja nude svakojake senzacije koje mu zasićuju um, duh i pozornost. Tko u takvom kaosu može razlučiti istinski smisao onoga u što vjeruje ili želi vjerovati, kao i onoga što uistinu zna?

Sve se teže snaći u mnoštvu teorija, knjiga, tekstova, filmova i sličnih elektroničkih, tiskanih i audiovizualnih sadržaja. Dijete već prije polaska u školu primi više takvih sadržaja negoli njegovi roditelji i preci tijekom čitavog života! U tom kontekstu, govorim o inflaciji smisla koji dovodi do inflacije svih vrednota i njihova osjećaja, doživljaja, shvaćanja pa tako i same prakse, odnosno njihova življenja. U što još može vjerovati suvremeni čovjek ako mu civilizacija u kojoj živi sve što je bilo vrijedno njegovim precima danas stavlja u sumnju, ali mu ne nudi ništa novo osim gole dostupnosti kaotičnih sadržaja i mogućnost da stvori nekakav svoj svjetonazorski sinkretizam, odnosno da postane podijeljen u sebi i još više neurotičan?

Kad nastupi inflacija smisla, onda joj nema kraja, jer se praznina besmisla pokušava nadomjestiti gutanjem sve većih količina sadržaja koji smisao još više zamagljuju. Suvremeni čovjek kao eklektik postaje svaštar koji ne zna ništa, koji može o mnogočemu naklapati ali o rijetko kojoj temi može dotaknuti bit ili razmatrati njezin dublji smisao. Paradoks je u tomu da ima vremena za „guglanje” dan i noć, ali nema vremena da bi se usredotočio na ono bitno u vlastitom životu i odnosima s drugima. Ima vremena svaštariti po Googleu, ali nema vremena za neku „težu” knjigu ili sadržaj kojim bi produbio neku temu i spoznaje izvan ponuđenih stereotipa koji se mogu ubrati u površnoj medijskoj i javnoj komunikaciji. Ima vremena i za internetsku dokonost, dostupne su mu informacije, ali ne zna što će s njima i nema vremena da bi se susreo s istinskim smislom.

Zoran Vukman