(...) Misliš li da si jedini koji je to doživio? Zar si zbilja iznenađen kao da se još nikom nije dogodilo da mu tako dug put i takva raznolikost krajolika nisu pomogli odbaciti sjetu i osjećaj potištenosti? Promjena karaktera, a ne promjena okoline, ono je što ti treba. Možeš preploviti beskrajni ocean, ali da se poslužim riječima našeg pjesnika Vergilija:
"Kopna i gradovi ostaju za krmom, kamo god da kreneš, pratit će te tvoje slabosti".
Evo što je Sokrat rekao nekome tko se slično požalio: “Zašto se čudiš da ti putovanja ne koriste, kad svugdje sa sobom vučeš sebe? Natovaren si istim onim što te je i odvelo na put.”
Kako bi svježina dalekih krajolika i upoznavanje s tuđom okolinom mogli biti od ikakve pomoći? Sva ta jurnjava pokazuje se potpuno ispraznom. Želiš li znati zašto ti to svekoliko bježanje ne pomaže, odgovor je jednostavno ovaj: bježiš u svojem vlastitom društvu. Moraš odložiti teret koji ti leži na duši. Sve do tada nigdje nećeš biti zadovoljan.
Kad se jednom oslobodiš te muke, svaka će promjena krajolika odjednom postati zadovoljstvo. Mogu te prognati na kraj zemlje, a ipak, u kojem se god zakutku svijeta nađeš, imat ćeš tamo, bez obzira kakav je, gostoljubiv dom. Mjesto na koje stigneš ne znači toliko koliko znači kakav si čovjek kad tamo stigneš.
Ne smijemo, prema tome, vezati svoja srca zauvijek za bilo koji dio svijeta. Trebamo živjeti s uvjerenjem: “Nisam se rodio za neki poseban kutak svijeta: čitav je svijet moja domovina.” Vrijeme je da završim – ali ne prije no što obavim uobičajenu dužnost. “Svijest o pogrešnom činu prvi je korak prema spasu.” Ova Epikurova primjedba čini mi se vrlo dobrom. Jer čovjek koji ne zna da čini zlo, nema ni želje za popravkom. Moraš samog sebe uhvatiti u pogrešnom činu da bi se mogao popraviti. Odigraj prvo ulogu tužitelja, zatim suca i na kraju branitelja. Budi ponekad oštar prema sebi.
Lucije Anej Seneka, Pisma Luciliju