Posted by Kad volite neku osobu onda je njezina radost i uspjeh, kao i njezina žalost i neuspjeh - jednako dobar razlog ljubavi prema njoj. Drugim riječima, volite je zbog nje same, a ne samo zato jer je uspješna, lijepa, mlada. Štoviše, kad je u problemima volite je i više jer osjećate da joj ljubav tada još više treba. Zar ne bi trebalo biti isto s obitelji i s domovinom? I one se ne vole samo zato jer su bogate i sređene u svakom smislu, nego i usprkos tomu. Obitelj i domovina se voli jer je tvoja! I jer nemaš drugu, koliko god se uvjeravao da to nije istina i da si građanin svijeta. Čovjek si može umišljati da pripada svima, ali ako je iskorijenjen iz svoje obitelji, sredine, kulture i nacije koju možda snobovski prezire je - osiromašena osoba, vrijedna sažaljenja.
Sva prava i zaštitu koju imamo diljem svijeta – imamo kao građani sasvim određene države. Ona se, kao okvir, što god o njoj mislili, pokazala kao najbolje jamstvo svih naših prava.
Je li to onda znači da treba slijepo voljeti domovinu, da je ona bolja od drugih i da ne može u njoj ništa biti bolje? To nipošto. To samo znači da je naša; da je prihvaćamo sa svim svojim posebnostima i da je želimo učiniti još boljom. Svakako je važno razlikovati domovinu od nekog nasilnog režima koji je nekad njom vladao ili pak aktualnih političara koji je trenutno vode i predstavljaju. To je važno zbog toga da se ne bi dogodilo da zbog nesklonosti nekim totalitarnim režimima ili političarima odbacimo i domovinu pa se raselimo na sve četiri strane svijeta, kako neki predlažu, a drugima prepustimo ovaj djelić raja zemaljskog prezrevši žrtve branitelja. Razlikujući navedeno važno je razlikovati i domoljublje od nacionalizma.
Domoljublje i nacionalizam
Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (br. 75) poziva kršćane da velikodušno i vjerno ljube domovinu, imajući uvijek pred očima i dobrobit cijele ljudske obitelji, a ne samo vlastitu. Upravo ta napetost — između ljubavi prema svome i otvorenosti prema svima — ocrtava granicu između domoljublja i nacionalizma.
Domoljublje ili patriotizam je zdrava ljubav prema domovini, narodu i vlastitoj kulturi koja nikoga ne ugrožava niti čezne za tuđim teritorijima. Za razliku od domoljublja nacionalizam je jedan oblik posesivne, nezdrave ljubavi koja prenaglašava važnost vlastite nacije stavljajući je iznad svih drugih.
Isti nerijetko podgrijava i mržnju prema drugim narodima kao i netrpeljivost i želju za asimilacijom manjinskih zajednica u vlastiti narod. Problem nastaje kad se vlastita domovina i kultura, koja se smatra boljom od drugih, nastoji i drugima nametnuti. To nužno rađa sukobe. Mi nikad ne govorimo o opasnostima nečijeg domoljublja, već isključivo nacionalizma jer on redovito ima imperijalne aspiracije. Ako bi pak izjednačili nacionalizam i domoljublje stvarali bi konfuziju i vršili nasilje nad jezikom što je obilježje svih totalitarizama. Upravo to kroz našu burnu povijest se događalo. Naime, težnja hrvatskog naroda za samostalnošću — bilo iz Habsburške monarhije ili iz Jugoslavije — u biti je bila patriotizam, ali su ga protivnici neovisnosti žigosali kao nacionalizam i mržnju.
Donekle se slično ponavlja i s „neovisnim“ medijima koji svakoga koji se odupire diktatu globalističkih elita etiketiraju kao nacionalista, ekstremnog i sl. premda on to nije uopće. Kod nas je problem što su se i neke sasvim benigne stvari, npr. pjevanje domoljubnih pjesama, kvalificirale nacionalizmom. Komunizam je preferirao internacionalizam i svako domoljublje je nazivao nacionalizmom pa to neki ljudi, budući da su ih tako poučili, i danas čine. Dobro je to stoga razlikovati zdravu od nezdrave ljubavi prema domovini. Qui bene distinguit bene docet, učili su stari Latini.
Domoljublje oplemenjuje
Domovina se, dakle, voli bila ona bogata ili siromašna, velika ili mala, vodili je lijevi ili desni... jer politike i političari prolaze, a ona traje. I voli se jer je lijepa. A lijepa je toliko da se njezinim ljepotama gotovo cijeli svijet divi! I nije to samo radi prirodnih ljepota, kako se često navodi, već i radi toga što u njoj živi puno dobrih ljudi čije ponašanje jamči sigurnost, mir, solidarnost.
Ukratko, voljeti i slaviti domovinu stoga ne znači od nje praviti totem, nego voljeti je kakva jest; cijeniti žrtvu kojom je stvorena i slobodu koju danas uživamo. Uvijek se treba sjetiti da Hrvatsku nismo dobili na lotu, nego krvlju plaćena i uz veliki otpor moćnih država nastanku malih država u vremenu globalizacije.
Također je potrebno neprestano podsjećati da se domoljublje ne iscrpljuje samo u pjesmama, navijanju u sportskim i drugim natjecanjima, već ono treba biti vidljivo i u strpljivom izgrađivanju institucija države tako da služe ljudima, a ne samima sebi ili pojedinim strankama. Institucije se izgrađuju tako da se stvaraju i poštuju pravedni zakoni i propisi, da se ljudi koji ih predvode biraju po pravim kriterijima, da služe općem, a ne samo privatnom dobru itd. Nadalje, važno je znati i da nema bogate i uređene države bez bogatih i dobro odgojenih, odgovornih ljudi. Stoga učitelji i svi drugi koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju - jer oni drže ključ budućnosti - zaslužuju svaku podršku. Na osobit način podršku, a ne neprestana sumnjičenja zaslužuju i poduzetnici - zbog komunističkog odgoja po kojem je svaki bogat čovjek sumnjiv i potencijalni kriminalac.
Još jednu misao o domoljublju vrijedi istaknuti, a ona dolazi od bl. A. Stepinca: „Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemenjuje. (…) Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti?
Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu? (…)
Kako god tko sudio i govorio, za mene je sigurno, nema veće ljubavi prema domovini, nego svuda i svagdje živjeti neokaljanim poštenim i čestitim životom“. Živjeti pošteno i čestito — to je, dakle, za Stepinca, a trebalo bi biti i za nas, kriterij i vrhunac domoljublja.
fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: www.visitzagreb.hr