Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, htjeli su ga učiniti kraljem ali On ne htjede

BogoslovPosted by

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 6,1-15)

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskoga, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? « To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije. « Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!«
Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Riječ Gospodnja.

***

Cjelovita briga za čovjeka misli na sve njegove potrebe. Isus ljudima nije davao samo duhovnu hranu, nego je pazio i na njihove osnovne materijalne potrebe za jelom, pićem i zdravljem. Sva četiri evanđelista pripovijedaju kako je Isus čudesno nahranio mnoštvo ljudi. Matej i Marko spominju čak dva takva događaja. Jednom je bilo pet, a drugi put četiri tisuće ljudi. Luka opisuje samo jedan događaj, kad je Isus nahranio pet tisuća ljudi. Tako i Ivan, o čemu čitamo u današnjem Evanđelju. Svaki evanđelist ovaj događaj pripovijeda na svoj način s nekim svojim posebnim detaljima. Mi ćemo danas vidjeti kako to čini Ivan.

On najprije navodi mjesto događaja. To je druga strana Tiberijadskoga ili Galilejskoga mora. Budući da isti dan navečer njegovi učenici idu lađom prijeko u Kafarnaum (Iv 6,16), to znači da je „druga strana mora“ njegova istočna obala. Na tu stranu mora mnoštvo ljudi slijedilo je Isusa jer su vidjeli znamenja što ih je činio na bolesnicima. Evanđelist Ivan kaže da je Isus učinio i mnoga druga znamenja koja on nije zapisao (Iv 20,30), a zapisao ih je sedam. Ovo s kruhom i ribama četvrto je po redu, što znači da je središnje od sedam zapisanih znamenja i to vjerojatno ima posebno značenje. U svakom slučaju posebno je već po tome što se ne radi o znamenju koje je Isus učinio u korist nekog pojedinca ili određene manje skupine ljudi, nego u korist mnoštva koje zapravo predstavlja čitav narod.

Nakon mjesta evanđelist navodi i vrijeme kada se dogodilo ovo znamenje. Bilo je to malo prije Pashe, a to je druga od tri Pashe koje se spominju u Ivanovu Evanđelju. To znači da se ovo središnje od sedam znamenja dogodilo i u vremenskom središtu Isusova javnoga djelovanja i povezano je s najvećim židovskim blagdanom.

Tipično za Evanđelje po Ivanu Isus je predstavljen kao onaj koji potpuno vlada situacijom i zna sve što će se dogoditi, ali želi u to događanje aktivno uključiti i druge osobe. S pitanjem gdje da kupe kruha za toliki narod Isus se obraća Filipu. Baš Filipu možda zato što je on bio iz obližnjega grada Betsaide pa je poznavao teren. Filip je očito i znao gdje se može kupiti kruha, ali se žali da nema dovoljno novca da bi se kupilo kruha za toliko mnoštvo. Treba reći da dvjesta denara po sebi nije mali novac. To je dvjesta nadnica, ali za pet tisuća muškaraca uz nepoznat broj žena i djece, to je ipak premalo.

Tada reagira Andrija, Petrov brat, koji je također bio rodom iz Betsaide. Stječe se dojam da se kao domaći sin osjećao odgovornijim od drugih učenika da ljudi koji su došli u njegov zavičaj ne ostanu gladni. On pokazuje dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali na kraju se i on kao i Filip žali da je to premalo za toliki narod.
Isus, međutim, dječaka s pet kruhova i dvije ribice uzima posve ozbiljno. Učinimo tako i mi i zaustavimo se na ovoj sceni. Vidjet ćemo da je ona nosivi stup čitavoga događaja, jer bez ovog dječaka ne bi bilo ni znamenja s kruhovima i ribama. U situaciji kada odrasli, zreli i ozbiljni ljudi matematički točno zaključuju da s onim što imaju na raspolaganju ne mogu nahraniti tako velik broj ljudi, pojavljuje se jedno dijete koje donosi pet kruhova i dvije ribice i vjerojatno u svojoj djetinjoj naivnosti misli da s time može nahraniti mnoštvo. Ovo dijete nema razvijen osjećaj za točan omjer ponude i potražnje, ali ima naravni osjećaj da ono što ima, bilo to malo ili puno, treba podijeliti s drugima. Taj osjećaj s odrastanjem znade zakržljati pa odrasli Isusovi učenici ne vide smisla u tome da dvjesta denara ili pet kruhova i dvije ribe beskorisno potroše na pet tisuća ljudi. Po njihovu računu, to se ne isplati.

Zato im Isus kao primjer postavlja ovoga dječaka, jednako kao što je i jednom drugom zgodom uzeo dijete, stavio ga posred njih i rekao: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18,3). Dosljedan tim svojim riječima Isus sada naređuje neka ljudi posjedaju, a evanđelist navodi da je na tom mjestu bilo mnogo trave. To nije tek usputna napomena koja odgovara proljetnom dobu kada se slavila Pasha. Ta trava podsjeća na mȁnu u pustinji, a i na onaj stih iz Psalma 23 koji glasi: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora.“

Kad je mnoštvo posjedalo ustanovilo se da je bilo oko pet tisuća muškaraca. Da se žene ne bi osjećale isključenima, ovdje treba reći da u pisanju ovoga teksta evanđelist broji samo muškarce jer nije uspio izići iz mentalnoga sklopa svoga vremena i prakse da se u popisima stanovništva obično broje samo vojno i porezno sposobni muškarci, pa se evo i u ovom ‘popisu’ ne spominju žene i djeca. A da ih nije bilo ne bi tu bio ni dječak s kruhom i ribama. Uz to, u Evanđelju po Mateju na paralelnom mjestu izričito piše da je bilo „oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece“ (Mt 14,21). Nakon što su svi posjedali Isus uzima dječakove kruhove i ribe, izgovara molitvu zahvalnicu i dijeli prisutnima. A kad su se svi nasitili naređuje učenicima da pokupe ulomke tako da ništa ne propadne. Osim što sve ovo neodoljivo podsjeća na euharistiju, tu je u nekoliko glagola izrečena sva mudrost koja se tiče odnosa prema hrani: uzeti i zahvaliti, dijeliti s drugima, ništa ne bacati.

I sad se zapravo događa znamenje. Nakon što su svi jeli i nasitili se, ostalo je dvanaest košarica ulomaka što je preteklo od pet ječmenih kruhova. Zbog toga ovaj događaj nazivamo umnoženje kruhova premda računska operacija množenja nije nigdje spomenuta u tekstu. U njemu se ne govori o čudesnom množenju, nego se govori o čudesnom dijeljenju čiji rezultat nije količnik, nego umnožak.

Postoje takve interpretacije Isusovih čudesa, koje idu za tim da sve pokušaju racionalizirati s ciljem da dokažu kako Isus zapravo nije učinio nikakvo čudo, nego se sve može objasniti prirodnim zakonima. Ne pada nam pamet dovoditi u pitanje Isusovu moć da od pet kruhova napravi pet tisuća kruhova. Može on i puno više. Ali pitamo se, otkud se stvorilo onih dvanaest košara? Ne mislimo na ulomke kruha koji su ostali u njima, nego baš na košare.

Simboliku broja dvanaest nije teško odgonetnuti. To je broj Isusovih apostola i broj plemena Izraelovih, a i jedno i drugo odnosi se na puninu naroda Božjega. No ovdje se ne radi toliko o simbolici broja, koliko o tome da na kraju blagovanja nije ostala samo ona jedna košara u kojoj su bili dječakovi kruhovi i ribe, nego se pojavilo puno više košara.

Zasigurno se može naslutiti da je Isusovo zahvalno primanje i dijeljenje onoga što je svim srcem dalo jedno dijete, potaklo i mnoga druga srca u mnoštvu, da i oni otvore svoje košare i podijele s drugima ono što su imali. Teško je, naime, zamisliti da od tog silnog mnoštva nitko sa sobom nije ponio baš nikakva jela. Prema tome ne znamo na kraju je li veće čudo umnoženje kruhova i riba na prirodno neobjašnjiv način ili je veće čudo to što su ljudi potaknuti ‘naivnim’ djetetom, koje im je Isus dao za primjer, jedni drugima otvorila svoja srca i ruke. U svakom slučaju, ovo je veliko i središnje Isusovo znamenje u Evanđelju po Ivanu, gdje Isus hrani čitav Božji narod.

No tu stvar ne završava. Svako Isusovo znamenje popraćeno je i nekim nesporazumom. Tako je i ovdje. Kad je narod vidio što je Isus učinio prepoznali su u njemu „Proroka koji ima doći na svijet“ (Usp. Pnz 18,15), ali su ga uz to htjeli pograbiti i učiniti svojim ovozemaljskim kraljem. Nisu znali da Isus već jest kralj, samo što njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Usp. Iv 18,36). U tom trenutku Isusu nije preostalo ništa drugo nego da na neko vrijeme pobjegne još više u goru, i to posve sam.

fra Domagoj Runje