Posted by Kad molite, ne blebećite!
Puno riječi ne tvori molitvu.
Riječi su važne,
ali mnoštvo riječi uništava riječ.
Tko množi riječi,
manje čuje i manje kaže.
Tko blebeće,
svojim riječima oduzima sebe.
A one, riječi, žive od nas.
Kad molite, ne blebećite!
Blebetanje nije molitva.
Ono je poganski zid od mnoštva riječi
koji priječi susret s Riječi.
Kad molite, ne blebećite!
Mnoštvo riječi zatvori uši
pa one nemoćne i nijeme
padaju na zemlju.
U prašini,
nevidljive i bez duše,
umiru od čežnje da
na usnama
čistim od molitve
opet zadobiju život.
Kad molite, govorite malo riječi.
Tražite važne riječi
i dajte im vremena.
Važne riječi trebaju pozornost, vrijeme i tvoju dušu.
One traže da ih kažeš
sa svom snagom svojom
i svim umom svojim
i svim srcem svojim.
Kad molite, pustite riječima da rastu!
Iz zemlje,
kroz srce i um
do usana.
Onda ih kušajte jezikom, nepcem i usnama
prije nego ih pustite
da vašom snagom odu
u tuđe i Božje uši.
Kad molite, govorite riječi
koje ćete biti u stanju ponoviti
pred čovjekom i Bogom.
Govorite riječi koje će bez srama
nastaviti putovati svijetom.
Kad molite, govorite riječi
kao da o njima ovisi zdravlje i život.
Izričite ih oprezno kao da uzimate lijek
i pozorno kao da ljubite svoje dijete.
Kad molite, ne blebećite!
Govorite!
Polagano i jasno.
Razgovijetno i pozorno.
Kad molite, ne blebećite!
Ne morate nikoga ni uvjeriti ni nagovoriti.
Molitva nije ni borba ni zavođenje.
Kad molite, ne treba vam mnoštvo riječi.
Treba vam otvoren um,
pozorno srce
i čiste usne!
Kad molite, pustite da se Njegove riječi
utjelove na vašim usnama.
Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. (Mt 6, 7)
fra Ante Vučković
Foto: https://www.pexels.com/