Jezik molitve

Posted by

Iz Evanđelje po Mateju (6,7-15) Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: “Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!”

Jezik molitveMolitva je srce svake vjere. Ondje gdje umire molitva, umire i vjera. Biti vjernik znači moći moliti. Jezik molitve je nešto posve jedinstveno, osobna tajna i područje ljudske intimnosti, o čemu nemamo prikladnih riječi i nerado govorimo drugima, jer Božje lice – koje molitvom tražimo – skriveno je, blizu je i opet nam izmiče (Ps 27). Iako jezik molitve ima različite oblike (prošnja, zagovor, blagoslov, zahvaljivanje, slavljenje, klanjanje, hvala), svi se oni naposljetku slijevaju u radikalnost najjednostavnijeg zaziva ili u šutljivo predanje Drugome – istodobno Udaljenom i Bliskom. Molitva je most prema Drugome, mjesto susreta konačnog i Beskonačnog.

Četiri su značajke jezika molitve: jednostavnost, iskrenost, sabranost i zajedništvo.

Jednostavnost. Molitva nije neki uzvišeni, posebni jezik, stilski dotjeran, pun ‘svetih fraza’, recitacija i formalnosti, niti za nju treba ići u posebne škole i seminare. Ne postoji ljudska riječ koja bi bila nedostojna da se njome pristupi Bogu. Isus se obraćao Bogu (‘Abba’) jednostavnim riječima i materinskim jezikom. Oče naš je molitva izrečena na pučkom aramejskom jeziku, a ne na „svetim jezicima“ (židovski, grčki, latinski).

Nikakav „govor u jezicima“, nikakve spektakularne molitve ne nalazimo kod Isusa. Naprotiv, izričito poziva da naša molitva bude skrovita, u tajnosti (Mt 6,6), kratka – bez floskula, mnoštva riječi i blebetanja (Mt 6,7). Isus nije rekao da će doći k njemu tko puno moli, nego da će „brda pomicati“ onaj tko vjeruje. I danas se puno moli, a koliko se živi po Evanđelju? Molitva dolazi iz unutarnje spontanosti, iz obične svakodnevice, izrečena vlastitim riječima; glasna ili nijema, nemoćna da se izreče, kao vapaj i hvala, zaustavljena na rubu usana.

IskrenostMolitva nije pobožna poza, nego iskren stav. Iskrenost nije čin poput ostalih koje činimo u opetovanju svakodnevnog življenja, nego temeljni čin molitve nakon kojega više nismo isti kao ranije. U golosti svoga bića, u nadvladavanju samoljublja, u odmaku od svoga „ja“, pogled nam se širi. Ne možemo drukčije nego u molitvi krenuti od samih sebe, oslobođeni laži, lažnih veličina, krivih skromnosti, istina i zabluda o sebi, svojih uloga i poziva. Pred Bogom nema maski. U Bogu kao u zrcalu vidim stvarnost svoga srca i dubine nesvjesnoga. Iskrena je samospoznaja uvjet da se može moliti, a ona se događa u ozračju povjerenja, što vodi do istine o sebi koja se onda očituje u ophođenju s Bogom i ljudima u svakodnevici. Nijedna iskrena molitva ne propada, jer Bog vjerno sluša.

Sabranost. Čovjek često živi u stanju rastresenosti. Molitva je vježbanje u uvijek novoj sabranosti i usredotočenosti, u nezaboravu otajstva koje nas okružuje izmičući našoj objektivizaciji. Život koji je posve apsorbiran izvanjskim uzrok je otuđenja, neravnoteže. Nenavikao gledati unutar sebe, jer je sav okrenut prema vani, čovjek se gubi u vanjskom, u težnji da bude viđen. Molitva je uranjanje u sebe, vraćanje k sebi, osvješćivanje, unutarnja tišina. Sabranost objedinjuje u sebi sve dimenzije: razum, volju i osjećaj, iskustvo i misao, vanjsko i unutarnje. Sabrati se znači biti sjedinjen. Tada se, poput pozvanih u Svetom pismu, može reći „Evo me“ (1 Sam 3,4). Sabranost, dakle, zahtijeva stanje budnosti i spremnosti odgovoriti na suptilne niti i poticaje koji nas povezuju s jednim, s Tajnom koja otkupljuje. Jezik sabranosti je jezik šutnje i čekanja. On preobražava čovjeka, mijenja naše lice iznutra.

ZajedništvoNa zemlji smo jedni drugima put prema Bogu, ali često i zapreka na tom putu. Moramo se povlačiti u osamu da bismo našli Boga i s njim u miru razgovarali. Smetnja smo jedni drugima jer smo nepročišćeni, sebični, u sebe zatvoreni. Teško ulazimo u svijet bližnjih. Rijedak je istinski susret. Riječi i geste su jedini posrednici, a često su pogrešni tumači onoga što u nutrini nosimo, izvor nesporazuma, nerazumijevanja, tragedija.

Molitva je unutarnja strana sveobuhvatnog zajedništva s Bogom i ljudima, „povezanost duša“ koja uklanja neprijateljstva, nadilazi predrasude, potiče na dijalog i pomirenje. Isus izričito zahtijeva, kao uvjet svake kršćanske molitve,spremnost na praštanje (Kako i mi otpuštamo dužnicima našim!). Autentičnost molitve mjeri se stoga sposobnošću prijateljevanja pa je jezik molitve poziv na odgovornost za svijet i zajedničko dobro.

fra Anđelko Domazet