Posted by "Mračni srednji vijek." Ta se sintagma toliko često ponavlja da je postala gotovo neupitna istina. Uvriježeno je mišljenje da je padom Zapadnog Rimskog Carstva započelo tisućljetno razdoblje mraka u kojem je kršćanstvo ugasilo svjetlo antičke civilizacije. Navodno je znanost zamrla, obrazovanje nestalo, a Europa lutala u praznovjerju sve dok renesansa nije ponovno probudila razum. To je privlačna priča, ali nije točna. Kad se u 5. stoljeću srušilo Zapadno Rimsko Carstvo, nastupila je prije svega civilizacijska, a ne vjerska katastrofa. Gradovi su opustjeli, trgovina je zamrla, ceste su propale, pismenost opala, a političko jedinstvo raspalo se na niz germanskih kraljevstava bez rimske upravne i kulturne baštine.
Mrak nije nastao zato što su redovnici spaljivali knjige, nego zato što je nestao svijet koji ih je stvarao.
U tim ruševinama dogodilo se nešto iznimno. U samostanima, daleko od političkih previranja, redovnici su počeli prepisivati rukopise – redak po redak, stranicu po stranicu. Osim Svetoga pisma, sačuvali su djela Vergilija, Cicerona, Ovidija, Livija i mnogih drugih antičkih autora. Bez njihova strpljivog rada velik dio klasične baštine vjerojatno bi bio izgubljen. Ti ljudi nisu bili preteče modernih sekularnih humanista, nego kršćani koji su vjerovali da svaka istina u konačnici pripada Bogu. Za njih očuvanje znanja nije bilo suprotstavljanje vjeri, nego njezin izraz.
Samostani su postali utočišta pismenosti i stabilnosti. Dok su se kraljevstva uzdizala i propadala, njihove su knjižnice čuvale kolektivno pamćenje Europe.
Iz tih su se središta postupno razvile katedralne škole, a potom i prva sveučilišta. Bologna, Pariz i Oxford nisu nastali usprkos Crkvi, nego unutar nje. Teologija, pravo, medicina i filozofija činili su jedinstvenu potragu za istinom, a rasprave o Aristotelu, logici i prirodnoj filozofiji bile su sastavni dio intelektualnog života.
Srednji vijek nije bio antiintelektualno razdoblje. Naprotiv, mislioci poput Tome Akvinskoga, Alberta Velikoga i Rogera Bacona nastojali su pomiriti vjeru i razum, uvjereni da obje vode istoj istini.
Istodobno su se oblikovali i temelji moderne znanosti: vjerovanje da svemirom upravljaju razumljivi zakoni jer je stvoren djelovanjem razumnoga Boga. U takvom je pogledu proučavanje prirode bilo oblik traganja za istinom, a ne čin bezbožnosti. To, naravno, ne znači da je srednjovjekovni svijet bio idealan. Bio je obilježen ratovima, kugama, nejednakošću i neznanjem. No to nisu bile posebnosti kršćanstva, nego obilježja gotovo svih predmodernih društava.
Ono što je Crkva pružila bio je kontinuitet. Dok su se države raspadale, ona je održavala mrežu pismenosti, obrazovanja i kulturnoga nasljeđa koja je povezivala Europu. Samostani su čuvali knjige, sveučilišta obrazovala učenjake, a katedrale postajale središta umjetnosti, arhitekture i znanja.
Renesansa nije niknula iz tisuću godina potpune tame. Izrasla je iz civilizacije koja je, unatoč svim svojim manama, stoljećima brižno čuvala plamen antičke baštine.
Povijest nije jednostavna priča, pogotovo na način kako smo je mi udaljeni eonima od događaja i činjenica života spremni pojednostaviti. Zato se rijetko uklapa u uredne moralne igre koje moderna kultura preferira, često za nadimanje svoje oholosti.
Srednjovjekovna stoljeća nisu bila ni zlatno doba ni jama neznanja. Bila su nešto puno zanimljivije: dug i težak most između antičkog i modernog svijeta, most koji je pokazao ljudsku genijalnost i civilizacijsku žilavost. Na nama je zapitati se da li to i danas imamo kao preduvjet opstanka. A odgovor na to pitanje pokazati će nam da ako inzistiramo na tome da ta vremena nazivamo nazivamo "tamnim", da je važniji odgovor: tko je održavao upaljeno svjetlo vjekovima.
Ivan Pletikos