Javni i privatni zavjeti

BogoslovPosted by

Toliko puta ste čuli da je netko govorio  kako je bio u Lurdu, Međugorju ili u nekom drugom svetištu i da se zavjetovao Bogu, Gospi, sv. Anti ili nekom drugom svecu.  Sigurno vas je zanimalo o kakvoj se tu vrsti zavjeta radi, kako se on učini i koje su posljedice takvog zavjetovanja. Također ste čuli da se redovnici i redovnice zavjetuju Bogu. Što zapravo znači zavjetovati se i koja je razlika između navedenih zavjetovanja? Koliko zavjet obvezuje i može li se naknadno promijeniti? O tomu i drugim stvarima vezanim za zavjete bit će govora u daljnjem tekstu.

Zavjet je svjesno i slobodno obećanje Bogu kojim se vjernik obvezuje da će obaviti neku zadaću, redovito neko dobro djelo, ili da će živjeti na određeni način nastojeći ugoditi Bogu. To je prvenstveno čin pobožnosti, kojim kršćanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obećava da će učiniti neko djelo milosrđa. Praksa zavjetovanja poznata je i u Starom (Lv 27,1‑33; Dt 23,22‑24;1 Sam 1,11) i u Novom Zavjetu (Dj 21,23‑26). Redovito se radi o tome da su vjernici,  iz osobne pobožnosti  Bogu, obećavali učiniti neko dobro djelo, moliti određenu molitvu, dati milostinju ili obaviti hodočašće tražeći od Boga zaštitu i blagoslov. Kroz cijelu povijest Crkve takva je praksa bila raširena i prisutna je do današnjih dana. Vjernici se i danas, najčešće u Gospinim svetištima, zbog različitih nakana zavjetuju.

Osim osobnog zavjetovanja nije rijetkost da roditelji zavjetuju i svoju djecu. Zavjet obvezuje i vjernici redovito ozbiljno shvaćaju vjernost datim obećanjima. Izvršenje zavjeta izraz je štovanja, vjernosti i ljubavi prema Bogu. Obdržavajući zavjet vjernik daje Bogu ono što mu je svjesno i slobodno obećao. Važno je naglasiti da se tu ne radi  tek o jednostavnoj želji iz hira ili pobožnosti, niti o nekoj neodređenoj nakani da se nešto učini, nego o stvarnom preuzimanju točno određene obveze koja se mora ispuniti iz kreposti bogoštovlja, kako to navodi Zakonik kanonskog prava (kan. 1191, § 1).

Javni zavjeti

Zavjeti mogu biti privatni i javni. Privatni su, kako i sam naziv otkriva, kad ih vjernik čini privatno ili pred ispovjednikom, a javni su, primjerice, kad se članovi neke redovničke zajednice zavjetuju Bogu pred zakonitim poglavarom i okupljenom zajednicom vjernika. Redovnički zavjeti redovito se odnose na zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, iako katkad mogu uključivati i druge zavjete, kao na primjer: poslušnost Papi, služenje siromašnima, predanost određenom apostolatu i sl. Oni mogu biti jednostavni, odnosno privremeni zavjeti, ako traju jednu godinu i mogu se opet obnavljati, i svečani, ako se osoba zavjetuje doživotno.

Zavjeti koje redovnici i redovnice polažu predstavljaju potpuno predanje Bogu. Oni se mogu promatrati pozitivno i negativno: pozitivno ako se gleda na ono što se zavjetovanjem dobiva; negativno ako se gleda samo na ono čega se osoba zavjetovanjem odriče.  Jasno je da za redovnike, i kršćane općenito, zavjeti ne predstavljaju samo odricanje nego štoviše i oslobađanje “od nebitnog” koje može narušavati odnos prema Bogu i ljudima. Tako redovnici “oslobođeni”od ovozemnih briga i uzdignuti iznad  prolaznosti ovoga svijeta, pokazuju nebeska dobra već na ovome svijetu. Oni svjedočanstvom takvog života pružaju predokus novoga, vječnog života. Posvećene osobe služe Bogu služeći ljudima kako je i sam Krist činio i kako je zapovjedio svojim učenicima: “Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge”. (Mk 10, 44-45). Zavjeti stoga nikad nisu cilj nego sredstvo na putu posvećenja jednog redovnika ili redovnice. A cilj je, kako nam i sam obred zavjetovanja tumači – postići savršenu ljubav u služenju Bogu, Crkvi i ljudima. Toliko o javnim zavjetima, njihovu smislu i značenju u odnosu prema Bogu, Crkvi i ljudima. U daljnjem tekstu ograničit ćemo se isključivo na govor o privatnim zavjetima.

Privatni zavjeti

Privatne zavjete vjernici čine sami ili pred ispovjednikom. Oni mogu zavjetovati sebe ili druge Bogu, Gospi ili nekom svecu uz određeni bogoštovni čin, kao što su redovito molitva, hodočašće, post, dobro djelo, odreknuće od nečega ugodnoga i sl. Vjernici zavjete najčešće čine u Gospinim svetištima i to na različite nakane i po različitim obrascima. Možda je i najmanje važno kome i kako učiniti određene zavjete, jer su u konačnici sve naše molitve upućene Bogu Ocu i mi smo slobodni riječima i djelima činiti sve ono što je Bogu drago ne bojeći se, pritom, da molitva nije “savršeno” formulirana. Puno je važnije da zavjete ne shvatimo kao neku trgovinu s Bogom i da ih ne miješamo s bilo kakvim oblicima praznovjerja. Zavjeti se čine iz ljubavi prema Bogu i uz dobre namjere. U njima se vjernik pun pouzdanja utječe Bogu, Gospi ili nekom svecu tražeći od njih pomoć za sebe ili za njemu drage osobe.

Da bi zavjet bio valjan potrebno je zadovoljiti određene uvjete. Tu se prvenstveno misli na svijest i slobodu zavjetovanika. Naime, može se zavjetovati samo onaj tko je sposoban prikladno se služiti razumom i tko je slobodan i izvršiti ono što je obećao. Predmet zavjeta svakako treba biti nešto što je dobro i ugodno Bogu; što je moguće učiniti ili čega se osoba može odreći. Svaki zavjet koji se daje a ne zadovoljava navedene kriterije, ili se daje iz straha, neznanja ili zablude, nevaljan je i kao takav ne obvezuje zavjetovanika.  Zavjet se daje iz ljubavi i zahvalnosti prema Bogu i sasvim je logično da on uključuje i neku žrtvu. Drugim riječima: ono što se obećava Bogu dolikuje da bude bolje od onoga što se već redovito čini.

Od javnog zavjeta, ako se radi o redovniku ili redovnici, može osloboditi zakonita crkvena vlast, dok od privatnoga zavjeta može osloboditi ispovjednik. Zavjet može prestati na više načina. Ako je učinjen na određeno vrijeme onda prestaje istekom navedenog vremena. Obveza izvršenja zavjeta prestaje i ako je predmet zavjeta postao nemoguć ili ako su se bitno promijenile okolnosti u kojima jedan (kan. 1194 ).  Zavjet, nadalje, može prestati oprostom i zamjenom od strane zavjetovanika za neko manje, veće ili isto dobro. Oprost od privatnih zavjeta, zbog opravdanog razloga, može dati mjesni ordinarij i župnik svojim župljanima.

Fra Ivica Jurić