Posted by Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 6,30-35)
U ono vrijeme reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mȁnu u pustinji, kao što je pisano: »Nahrani ih kruhom nebeskim.«
Reče im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
nije vam Mojsije dao kruh s neba,
nego Otac moj daje vam kruh s neba,
kruh istinski;
jer kruh je Božji
Onaj koji silazi s neba
i daje život svijetu.«
Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus:
»Ja sam kruh života.
Tko dolazi k meni,
neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene,
neće ožednjeti nikada.«
Riječ Gospodnja.
***
Zvuči čudno što nakon znamenja s kruhom i ribama mnoštvo pita Isusa: „Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo?“. Međutim, sam Isus je primijetio da ljudi koje je čudesno nahranio nisu dobro razumjeli znamenje koje je učinio. Uz to su se tim ljudima pridružili i mnogi drugi koji su došli iz Tiberijade, kao i oni domaći iz Kafarnauma koji nisu prethodni dan bili s druge strane Galilejskoga mora gdje je Isus dijeljenjem umnožio kruhove. Trebamo znati da Isusovi sugovornici nisu stalno jedna te ista skupina ljudi jednakoga znanja, iskustva, uvjerenja i interesa. Kad slušamo pitanja koja postavljaju Isusu potpuno je razumljivo da to nisu činili svi u jedan glas, nego su pitanja dolazila iz mnoštva kao na nekom javnom skupu.
U pitanju koje mu je sada postavljeno sakriveno je nešto veoma važno. Ovo pitanje postavili su mu nakon što je rekao „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ (Iv 6,29). To znači da je mnoštvo shvatilo kako tu Isus govori o sebi, i to ih je izazvalo da mu postave navedeno pitanje. Iz načina kako su mu postavili pitanje možemo iščitati da oni još uvijek ne vjeruju dovoljno u to da je Isus očekivani Mesija, Spasitelj. Kažemo – dovoljno – jer da mu baš nimalo ne vjeruju, ne bi mu ni postavljali pitanja i tražili znamenje koje bi im bilo dovoljan razlog za punu vjeru.
U židovstvu onoga vremena od Spasitelja se očekivalo da će činiti ista djela koja je činio Mojsije, koji je izveo židovski narod iz egipatskoga ropstva. Zato postavljajući Isusu pitanje koje je njegovo djelo na temelju kojega će mu vjerovati, oni navode kako su njihovi očevi blagovali mȁnu u pustinji i citiraju jedan stih iz Psalma 78,24 koji glasi „Nahrani ih kruhom nebeskim“. (Sjetimo se da je isti stih na malo prerečen način ušao u obred euharistijskoga klanjanja kad kažemo: kruh s neba dao s njima/koji svaku slast u sebi ima).
Navodeći događaj s mȁnom u pustinji Isusovi sugovornici vjerojatno su očekivali da će se Isus usporediti s Mojsijem i izjasniti se o sebi na sličan način kako kad je Ivan Krstitelj poslao svoje učenike da ga upitaju: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Lk 7,20), a on odgovorio „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.“ (Lk 7,22-23)
Isus će doista i ovdje postupiti na sličan način. Shvativši što ga pitaju on će u svom odgovoru izričito spomenuti Mojsija, ali s neočekivanim zaključkom. Kada kaže „Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba“ Isus svojim slušateljima kaže ono što oni već znaju jer je svima jasno da nije Mojsije hranio narod mȁnom u pustinji, nego ga je hranio Bog. Ali ta Isusova rečenica uvod je u ono bitno što im želi reći: Isus nije novi Mojsije, on je nova ili, bolje reći, istinska mȁna. Istinski kruh s neba, kruh Božji, koji silazi s neba i daje život svijetu. Isus će kasnije to pojasniti riječima „Očevi vaši jedoše u pustinji mȁnu i pomriješe.“ (Iv 6,49) jer je ta mȁna bila samo slika one prave hrane koja ostaje za vječni život.
Isusovi sugovornici reagiraju slično kao Samarijanka na zdencu kada joj je Isus govorio o vodi koju on daje i tko je bude pio, neće više nikada ožednjeti. Ona je tada rekla Isusu: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.“ (Iv 4,15). Koliko god bila lijepa, ta reakcija pokazala je da Samarijanka nije razumjela o kojoj vodi Isus govori. Tako je i sada s novim Isusovim slušateljima kada on govori o kruhu koji silazi s neba. Oni kažu „Gospodine, daj nam uvijek toga kruha“ i te riječi su kao i Samarijankine veoma lijepe. Ali što im Isus bude više govorio o sebi kao kruhu to će na vidjelo izlaziti sve više njihova nerazumijevanja, neprihvaćanja i otpora. Recimo odmah da će na kraju njegova govora o kruhu života mnogi učenici napustiti Isusa. Ostat će samo oni koji su povjerovali da drugoga kruha života osim Isusa nema. (usp. Iv 6,66-69)
fra Domagoj Runje