Isusovo preobraženje

Posted by

Današnje Evanđelje otkriva nam Isusa kao vrhunskog pedagoga, onoga koji je cijeli život posvetio  čovjeku. Naime, Isus je vrlo brzo shvatio kako postoje različite vizije njegova zemaljskog poslanja: osim Očeva plana spasenja postoje i drugi planovi koje najbliži učenici imaju s Isusom. Isus stoga pokušava učenike poučiti  naravi svoga poslanja i pravom životu. Pravi život ne sastoji se samo od lijepih trenutaka, već i od onih manje lijepih pa i ružnih. Ukratko, uz radost i uspjeh u životu redovito dolaze žalost i neuspjeh. Kako Biblija tako i ljudsko iskustvo svjedoči da se do proslave uskrsnuća ne dolazi drugačije doli preko križa. No, čim  Isus spomene tu drugu, težu stranu vlastitog poslanja i života, za uši manje lijepu, a za život neugodnu, učenici se pokolebaju. Već i nakon prvog navještaja muke - da „Sin čovječji treba trpjeti“ - počeli su sumnjati u sve ono lijepo što je Isus činio. Bogu pripada slava, a ne patnja, čast, a ne poniženje, smatrali su oni.

Vidjevši da ne ide s govorom - Isus mijenja taktiku. Vodi trojicu najodanijih učenika u osamu, na planinu i preobrazi se pred njima. Pokazuje im proslavljeni oblik novog života; ono što ih čeka nakon smrti. Pokazuje im time da se isplati žrtvovati jer uslijedit će nagrada. Pretpostavljajući kako to nije dosta kao „jamci“ i predstavnici kontinuiteta ukazuju im se proroci Mojsije i Ilija. Konačno i sam Bog se uključuje govoreći: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“

Učenici su ostali potpuno zapanjeni. Kao kad se uslijed tmurnog vremena odjednom ukaže sunce i svojim snažnim zrakama učini kao da se nalazimo na sasvim drugom mjestu, tako se i njima dogodilo. Isusov božanski sjaj ostavio ih je bez riječi.

Doduše, Petar je nešto govorio ali, kako sveti pisac priznaje, sav se pogubio od zaprepaštenja. Svakako, željeli su da taj trenutak potraje što duže. Osjetili su se dionicima onoga što Bog u Kristu priprema svima. To iskustvo bilo im je potrebno da shvate i prihvate Isusovo spasiteljsko poslanje.

Smisao preobraženja

Preobraženje na visokoj gori otkriva izabranim učenicima Isusov božanski identitet. Dogodilo se to na putu prema Jeruzalemu gdje će Isus podnijeti muku i smrt ali i uskrsnuti. Sjetimo se da od navedene trojice apostola dvojica, Petar i Ivan, prvi dolaze na grob Isusov i da „onaj drugi učenik“ (Ivan) nakon što je vidio otvoren grob i povoje gdje leže „vidje i povjerova“ (Iv 20,9). Čini se da je kod Ivana ili obojice apostola tu proradila svijest, odnosno sjećanje na događaj preobraženja koji je nagovijestio uskrsnuće. Isus im je u preobraženju pokazao nagradu, ponudio predokus uskrsnuća, ali nije ih oslobodio zahtjevnosti svjedočenja. „Proslava“ na brdu bila je samo kratko ohrabrenje za još odanije služenje u podnožju, na egzistencijalnim periferijama života (papa Franjo). Isus je i nakon uskrsnuća strpljivo i neumorno upućivao učenike na izgradnju Božjeg, a ne zemaljskog kraljevstva. Umjesto na izvanredne stvari usmjeravao ih na sasvim redovite, svakodnevne „stvari“ koje oplemenjuju. Umjesto spektakla i moći upućivao ih na predano služenje i brigu za sve stvoreno.

Smisao vjere je preobraženje čovjeka, njegova istinska unutarnja promjena. Vjera, ako je prava, ona podrazumijeva proces preobrazbe, a ne samo dosljedno vršenje određenih obreda.  Ona je dar, milost, odnos s Bogom koji osobu vodi ka nutarnjoj slobodi i radosti.

Osim toga, ona oduševljava za susret s Bogom i drugim ljudima. Vjera je dijaloška stvarnost koja podrazumijeva razgovor, strpljenje u odnosu prema drugima i Bogu. Ona nije jednom dana kao zaokružen „proizvod“ već se strpljivo gradi korigirajući usvojene predrasude i dopuštajući Bogu da vodi „glavnu riječ“. Na taj način vjera uklanja prepreke i priprema put do Boga — u vlastitom srcu i u srcu drugog čovjeka. No ta unutarnja preobrazba traži i vanjski prostor u kojemu može nicati — a taj prostor danas nije slobodan.

Prepreke evangelizaciji

Možda su predrasude i lažne ideje danas najveća zapreka prihvaćanju evanđelja. Naime, možemo propovijedati sa svim žarom jednog reformatora i svejedno pridobiti samo nekolicinu ljudi ako dopustimo da kolektivnu misao jednog društva kontroliraju ideje koje smatraju kršćanstvo samo bezopasnom iluzijom (John Machen). Nažalost, to se i događa: narativi koje širi popularna kultura već dugo oblikuju stvarnost puno više od evanđelja.

To hoće reći da su temelji na kojima ljudi grade svoje odluke već definirani izvan kršćanskog okvira i da se tu vjera više ne smije pretpostavljati.

Druga prepreka obraćenju suvremenog svijeta predstavlja vjerovanje kako religija nema intelektualni značaj; možda je dobra za moral i zadovoljavanje čovjekovih emocionalnih potreba, ali ne postoji nešto poput religijskog znanja (Christopher Dawson). Drugim riječima, mnogi danas vide korisnost religije za psihu ili društvenu harmoniju, ali istovremeno niječu njezinu sposobnost da ponudi objektivnu istinu i spoznaju. To evangelizaciji stvara velike probleme.

Stoga, dok se intelektualno ne razračunamo s lažnim idejama o tome da religija nema intelektualni značaj, imat ćemo skromne misionarske rezultate.

Više nije dovoljno samo živjeti evanđelje — treba ga znati i argumentirati. Razum i vjera dva su krila koja vode čovjeka k Bogu i spoznaji svoje svrhe na zemlji (Ivan Pavao II). Ni jedno od tih krila ne smije se zanemariti, tj. podrezati već uvijek zahvaćati sve više i više tako da horizont spoznaje bude sve širi, a vjera sve plodnija djelima.

Riječ je dakle o uspjehu evangelizacije sekulariziranog društva i njezinim preduvjetima u našim okolnostima.

Ako ljudi, osobito pod utjecajem suvremenih medija i popularne kulture u cjelini, poimaju kršćanstvo kao lijepu bajku, a Isusa kao izmišljenog, zabavnog lika onda može biti uzalud sve naše "razapinjanje" i sav naš govor o spasenju, naše pokore i dobra djela.

Sve da se i na glavu stavimo ljudi će se još više smijati (kao u onoj poznatoj Kierkegaardovoj priči o klaunu i požaru u cirkusu) - jer nas percipiraju kao zabavljače koji o bajkama govore, a ne o egzistencijalnim stvarima. Stoga uz dobra djela, koja se, dakako, podrazumijevaju i koja su neophodna za poslanje Crkve, treba ustrajati i na argumentaciji o povijesnom Isusu, njegovu jedinstvenom spasiteljskom djelu i njegovoj trajnoj mjerodavnosti za život čovjeka.

fra Ivica Jurić

Živo vrelo

Foto: jeremyfletcher.wordpress.com