Bog je otac svih ljudi. Sve nas je stvorio kao slobodne ljude. Sloboda je njegov najveći dar, nakon dara života, naravno. Mogao nam je i uskratiti izbor tako da našim životom umjesto razuma i slobode vlada nagon, prisila. No, što bi time postigao? Samo bi uništio dar, naš život; lišio nas odgovornosti za naše postupke i pretvorio nas u robote koji rade točno ono i samo ono što je programirano. Ukratko, po Božjoj volji čovjek je stvoren na sliku Božju (imago Dei). Stoga nema potrebe da on tj. mi budemo roboti, kiborzi, kotačići velikog stroja - kad možemo biti ljudi. Božji ljudi! Da, ljudi, jer grozničave promjene koje se od nas sve više traže ne idu za tim da postanemo bolji ljudi već samo efikasniji strojevi, odnosno neljudi, savršeni potrošači.
Stoga naš prioritet, za razliku od drugih, nije samo neprestano mijenjati društvo već sačuvati postignuto; sačuvati čovjeka, njegov razum i slobodu.
Otac kao preduvjet bratstva
Kako je Bog velikodušan prema nama ljudima tako bi i mi trebali biti velikodušni jedni prema drugima; ne težiti za tim da bi stvorili od drugih ljudi vlastite kopije i tek onda ih prihvaćali, poštivali već ih treba prihvaćati i poštivati u njihovoj različitosti. Različitost, pak, ne podrazumijeva da netko može biti što god mu padne na pamet, kao u virtualnoj igrici gdje slobodno kreira identitet, te očekivati od drugih da ga bezuvjetno cijene i poštuju.
Čovjekovo dostojanstvo se poštuje uvijek no ne i njegovi postupci i ponašanja ako nisu dobri.
Drugim riječima, ako mi pravoslavac, musliman, ateist nije brat poradi svoje drugačije vjerske pripadnosti; homoseksualac radi drugačije seksualne orijentacije ili Srbin i Brazilac radi svoje nacionalne pripadnosti - onda je veliko pitanje koliko sam ja još uvijek katolik. Drugi mi nije brat zato što je vjernik kao i ja ili zato što je svet, oženjen, bijelac... već prvenstveno zato što je čovjek; Božje stvorenje s jednakim dostojanstvom.
Ako zaboravimo identitet koji nam je Bog dao (čovjek je slika Božja) a računamo samo na naše posebne identitete, koji se prečesto izgrađuju na suprotnostima a ne na sličnostima s drugima, onda ćemo umjesto bratstva i mira, nažalost, sve više imati neprijateljstva i nemir. Svakako samo Božje očinstvo čini nas braćom i sestrama i omogućuje da skladno živimo nastojeći, svatko na svoj način, izvršiti njegove zahtjeve koji nikoga ne zaobilaze, unatoč svoj našoj različitosti.
Prava sloboda
Sloboda mišljenja nije nikakvo jamstvo da će mišljenje biti ispravno. Ona je poput slobode igranja nogometa. Kako samo igranje nije pobjeda tako ni samo govorenje nije iznošenje istine. Sloboda je samo mogućnost koja vapije za pravim sadržajem. I tek pravi sadržaj, pravi izbor ispunja njezin smisao. U suprotnom se radi o zloporabi slobode. Nepridržavanje pravila u nogometu ima kaos za posljedicu. I nepoznavanje ili zaobilaženje činjenica ima za posljedicu kaos u govoru. Ako je to slučaj, a čini nam se da nerijetko jest, onda sloboda mišljenja često nije drugo doli slobodna nepromišljenost. Osobito se ta nepromišljenost povećava kako se povećavaju mogućnosti izbora koje zanemaruju Izvor koji kvalificira istinu od laži, dobro od zla, pravdu od nepravde.
Odustajanjem od Izvora svih vrijednosti u drevnoj smo napasti, odnosno opasnosti da ih utemeljimo na samima sebi, na vlastitim htijenjima i stremljenjima.
Naime, kako nas povijest uči uvijek je bilo ljudi kojima moralni nauk Katoličke Crkve nije odgovarao jer je prezahtjevan i koji su se zbog toga borili protiv njega na različite načine. Mnogi od njih napuštali su Crkvu radi toga (ne radi njezina Vjerovanja!) premda je većina ljudi danas, pod utjecajem popularne kulture, uvjerena u suprotno. Za razliku od njih mnogi moderni katolici ne žele napustiti Crkvu već promijeniti njezin moralni nauk tako da odgovara njihovim htijenjima i moralu. Oni se ne pozivaju na evanđelje da bi mijenjali sebe i društvo već se pozivaju na sebe (i trenutnu modu u društvu) da bi mijenjali evanđelje. A nama ne treba Crkva koja ide u korak s društvom već Crkva koja prednjači pred njim ukazujući na pravi put i izvlačeći ga iz zamamnih stranputica.
Fra Ivica Jurić
List Marija