Posted by Odlučili smo ponovno iskopavati zatrpane i pomalo zaboravljene bisere jednoga od utemeljitelja časopisa Communija velikoga teologa Hansa Ursa von Balthasara[1]. U Hrvatskoj, nažalost, njegova su najvažnija djela još uvijek nedostupna. No, ono što mi se čini još važnijim, a što želimo postići i u sljedećim izdanjima ovoga časopisa, jesu njegova manja djela (primjerice na hrvatskom »Pojašnjenja« i »Nova pojašnjenja«), ali i mnogi drugi manji članci, eseji koje je on objavljivao po raznim Časopisima, a koji jedva da su dostupni. U njima se prepoznaje snaga i Životnost njegove misli, ali velika aktualnost njegovih često kritičkih i žestokih promišljanja o stanju Crkve koja »pojašnjavaju« i rasvjetljuju sadašnji sumrak koji se spustio na današnju Crkvu, osobito u Europi. Tako ovdje donosimo jedan tada famozni i »skandalozni« intervju poznatoga talijanskog novinara Vittorija Messorija s Hansom Ursom von Balthasarom. Messori je također objavio i intervju s Josephom Ratzingerom, tada prefektom Kongregacije za nauk vjere pod naslovom »Razgovori o vjeri«.
Taj famozni intervju s Balthasarom pao je potpuno u zaborav, štoviše objavljivanje same knjige s intervjuom je bilo spriječeno, jer su i sam Balthasar i Messori doživjeli neviđeni pritisak od mnogih, posebice iz Crkve u Njemačkoj. Glavni je razlog bio Balthasarov sud o Hansu Küngu da on više nije kršćanin, u čemu je Balthasar potpuno u pravu, imajući u vidu ono što je sam King pisao o Kristu, koji za njega nije Bog, nego nekakav »Sachwalter Gottes«, gotovo bih rekao »Božji činovnik«. Ne bih ovdje ulazio u svu zavrzlamu oko ovoga intervjua (i sam Balthasar se pokušao, vjerojatno pod golemim pritiskom, distancirati od toga intervjua), također nas ne zanima ni Balthasarova prosudba Hansa Kinga i Leonarda Boffa (oni su posve nevažni u ovom trenutku), nego njegova promišljanja o stanju Crkve. Mislim da puno toga možemo naučiti od Balthasara, rekao bih čak još bolje nego u njegovim napisanim djelima, kojima često, vjerojatno zbog odveć estetskoga naglaska u pisanju, nedostaje oštrica misli, koju pak susrećemo u ovom, ali u nekim drugim njegovim »nenapisanim« izjavama. (Ivica Raguž)
Preporučujem se — kaže opraštajući se nakon duga razgovora. Ne pretvarajte me u zvijezdu. Ono Što je važno jesu problemi, a ne moja osoba. Mora ići, zadržali smo ga više od predviđenoga, ali s gestom koja pokazuje njegovo zanimanje za osobe, raspituje se o našem programu, hoće nam dati neke konkretne naznake. Vodite računa o bifeu na stanici: cijena je umjerena, a ponuda dobra.«
Visok, mršav, odjeven skromno u tamno odijelo, vrlo bistar: 80 mu je godina, tomu »velikomu starcu iz Bazela«, »najučeniji čovjek stoljeća«, autor gotovo sedamdeset knjiga koje su duboko obilježile naše vrijeme (to je potvrdila i nedavna nagrada Pavla VI.), Hans Urs von Balthasar aktivan je i prisutan kao nikad prije.
Za mnoge ovaj čovjek predstavlja živu sintezu onoga što bi trebao biti teolog prema duhu II. vatikanskog sabora. A ipak, bio je isključen iz rada ovoga Sabora za koji je dao svoj duboki doprinos, stvarajući prikladno ozračje.
Ni u Rimu pape Ivana nisu imali povjerenja u njega i njegovu otvorenost, njegovu pozornost na znakove vremena. Tek je 1969. okončao svoj dugi, »službeni« egzil kada ga je Pavao VI. pozvao u Međunarodnu teološku komisiju, koja je u okviru Kongregacije za nauk vjere. Mislilac među modernim misliocima, a ujedno i nepokolebljivo ukorijenjen u veliku tradiciju Crkve, sudbina je von Balthasara bila sudbina drugih velikih staraca katoličke teologije, od Maritaina do njegova prijatelja i učitelja De Lubaca, koji su bili na glasu »progresizma« prije II. vatikanskog sabora, kasnije sumnjičeni za »modernizam« — kako su barem tvrdili lobiji koji kontroliraju i manipuliraju velik dio suvremene crkvene informacije. No nitko, ni prije ni poslije, nije dovodio u pitanje njegov izvanredan teološki format i — Što je još važnije — onaj duhovni. Mnogi svesci Slave, njegova najvećeg djela, pripadaju klasičnim djelima: no, dobro je poznato i njegovo bavljenje i teorijom, i praksom mistike, koju drži vrhuncem religioznoga iskustva.
U radnoj sobi ističe se veliki kip Djevice Marije, izrađen od drveta, a iznad vrata smješteno je ono tragično Gruenewaldovo Raspeće, pred kojim je Dostojevski pao u epileptički delirij: možda je ta slika najprikladnija da izrazi »lsus će biti u agoniji do svršetka svijeta«, o Čemu je govorio onaj drugi velikan, Blaise Pascal, kojega je Balthasar veoma volio. Zajedno s Trojstvom, Marijom i Crkvom, u središtu njegova promišljanja oduvijek je »ozbiljan slučaj« Križa, koji sudi svaki prelagan i površan ljudski optimizam.
Započevši razgovor, spontano sam ga upitao je li čitao tekst svojega kolege, rođenoga kao i on, u kantonu Luzern. Trese glavom, kao ražalošćen, govori tihim glasom, gledajući me pravo u oči:
Ovaj čovjek već deset godina ponavlja uvijek iste stvari. Jedina nova činjenica jest povećanje polemičkoga tona. Zapravo, nakon Što mu je izišla knjiga »Biti kršćanin« Hans Küng više nije kršćanin.
Hoćete reći da više nije katolik?
Ne, nije više kršćanin. Dovoljno je pročitati njegove posljednje knjige, i onu najnoviju o drugim religijama: Küng više nije kršćanin. Za njega Isus nije ništa drugo do prorok; problem se, dakle, svodi na raspravu je li bio ili pak nije bio veći prorok od Bude, Konfucija i Muhameda. Nije ga slučajno Homeini pozvao u Iran da održi predavanja, gdje je naglasio da postoji samo jedan Bog i mnogi proroci. Za njega — to kaže jasno u onoj svojoj knjizi koja još nije prevedena na talijanski — kršćanstvo je jedan put spasenja medu tolikim drugim.
Ako je doista tako, beskorisno je zadržavati se u onom »dijalogu« o katoličkoj hijerarhiji, koji on tako obijesno vodi.
Küng se svojim izborom stavio izvan Crkve: dakle, on nema više što reći biskupima. Zapravo, nema više što reći ni drugima, počevši od protestanata. Otkada njegov Institut za ekumensku teologiju više nije priznat kao katolički, Küng predstavlja sebe samoga. Možda je, i zbog ove situacije u kojoj se našao, govori o ekumenizmu među kršćanima zamijenio govorom o nekršćanskim religijama.
No, čini se da nastavlja vršiti znatan utjecaj: sve velike dnevne novine ohologa svijeta posvećuju stranice i stranice njegovim optužbama protiv pape i Ratzingera.
Područje koje predstavlja jest područje stanovite inteligencije, ali sa sve manjom težinom: u Njemačkoj je izgubio utjecaj i malo ga kad pozivaju da održi kakvo davanje, posebice na sveučilištima. Stoga putuje u inozemstvo: poznat je kao dobar govornik, a poglavito kao neprijatelj Rima. To mu pribavlja mnoge simpatije, u nekim sredinama.
Žestina napada na sadašnjeg predstojnika Kongregacije za nauk vjere iznenadila je i one koji su poznavali njegove napete odnose s profesorom Ratzingerom, kada su obojica predavala u Tübingenu.
Mislim da je očajan i zbog postupnoga gubitka slušanja. Medu ostalim, laž je njegova optužba Ratzingera da se promijenio otkako je 'napravio karijeru', kako on kaže. Poznajem Ratzingera odavno i uvijek je bio takav, uvijek je mislio tako. U svakom slučaju, ne napada Ratzinger II. vatikanski koncil, nego Küng, smatrajući ga 'klerikalnim', uskim, nedostatnim, te stoga zahtijeva III. vatikanski. Ratzinger je vjeran Saboru, a to pokazuje i njegov 'Razgovor o vjeri'.
Njemačko izdanje izišlo je prije nekoliko tjedana. Jeste li ga čitali?
Svakako da sam ga čitao. Što mislim o tome? Malo se tu može reći: Ratzinger je u pravu. Netko naziva pesimizmom ono što je puki realizam: tko ima odvažnost istine, mora to priznati. Nitko ne govori o ovom velikom i strašnom otpadništvu svećenika i časnih sestara: otišli su i nastavljaju odlaziti, njih na tisuće.
Dakle, Vi se prepoznajete u onom što čitate kod Ratzingera, u ovih posljednjih dvadeset godina?
Ovdje se možemo pitati je li za ono što se dogodilo kriv Koncil (a Ratzinger to isključuje), ili su već i prije postojali uvjeti koji su izazvali rasplamsavanje krize. Sigurno je da Ivan (onaj autentični, ne onaj iz stanovitoga mita, stvorena nakon njegove smrti) nije očekivao da će se stvari odvijati na ovaj način.
No, Vi ste među onima koji su pripremali ozračje koje je dovelo do Koncila. Vaša knjiga »Srušiti utvrde«, izišla 1952. godine, donijela Vam je velikih problema s Rimom.
Bio je posrijedi nesporazum s tom knjigom. Htio sam da se 'sruše utvrde' ne zato da bi se bježalo iz Crkve, nego da se dopusti samoj Crkvi da bude sve više misionarska, da s još većom učinkovitošću naviješta evanđelje.
I prvotna pozornost koncilskih otaca bila je misionarska, ali ima se dojam da je, umjesto da se pokrene ad extra, došlo do prigibanja ad intra, u beskonačnu raspravu medu nama, za internu uporabu.
Da, svi ti dokumenti, koje nitko ne čita, taj papir koji sam i ja svaki dan prisiljen baciti u koš, sve te strukture, ti uredi naših biskupskih konferencija i naših biskupija! Isti oni koji su tražili pojednostavljenje rimske Kurije doprinijeli su da se stvori mnoštvo mini-kurija na periferiji Crkve.
Dakle, Vi se slažete s najavama opasnosti da bi se Crkva, s previše razvijenim klerikalnim strukturama, mogla pretvoriti u golemu birokraciju i postati sama sebi svrhom?
Svakako. I ovdje čitajmo evanđelje: Isus je uvijek određivao službu osoba, a nikada institucija. Temeljnu strukturu Crkve čine osobe biskupa, a ne birokratski uredi. Ništa nije grotesknije nego misliti na Krista koji je htio uspostaviti komisije! Moramo ponovno otkriti jednu katoličku istinu: u Crkvi je sve osobno, ništa ne smije biti anonimno. A upravo su anonimne strukture one iza kojih se sada kriju mnogi biskupi. Komisije, potkomisije, grupe i uredi svake vrste... Tužimo se da manjkaju svećenici, a to je istina. Ali, tisuće crkvenih ljudi dodijeljeno je klerikalnoj birokraciji. Dokumenti, papiri koji se ne čitaju i koji nemaju nikakve važnosti za živu Crkvu. Vjera je puno jednostavnija od svega ovoga.
Ali, zašto se po Vašem mišljenju ovo događa?
Možda imaju dojam da se tako suprotstavljaju krizi, da nešto čine. Živimo u svijetu tehnike i onda se okrećemo kompjutorima. U naše je biskupije sada stigla i elektronika, izrađuju se tabele i statistike pohađanja mise, podijeljenih pričesti... A to, u konačnici, nema nikakve važnosti: ovu vrstu računa može i treba voditi samo Bog, za kojega samo jedna prava pričest vrijedi više od tisuću površnih, koje je registrirao kompjutor.
Prema mišljenju mnogih danas je najhitniji problem kriza autentično katoličkoga pojma Crkve. Kažu da bi se o tome trebalo govoriti na Sinodi.
Možda. Drugi vatikanski previše se zadržao na govoru o strukturi Crkve. Lumen gentium, o kojem govori Konstitucija o Crkvi, nije Crkva nego Krist. Dakako, djelomičnim se čitanjem II. vatikanskog koncila načinilo od Crkve više socijalnu skupinu, negoli otajstvenu, sakramentalnu. Vidimo, međutim, da od samih početaka kršćanska zajednica ima strukturu, hijerarhiju, koju je Krist htio i koja je zasnovana na apostolskom zboru. Svakako, ono što narod danas traži jest Krist, ne Crkva, čije se vidljivo lice ne čini vjerodostojnim i mnogi ostaju vani. U našem propovijedanju treba više nego ikad isticati Isusovu jedincatost, njegovu osobu. On je onaj koji oduvijek privlači ljude. I, kako s pravom podsjeća II. vatikanski, ne smijemo zaboraviti da nema Krista bez Crkve, te stoga treba pokazati njezinu posvemašnju nužnost.
Osim teme ekleziologije, koju biste temu rado vidjeli u središtu rada sljedeće izvanredne Sinode?
Ovdje bismo se mogli podsjetiti onoga Što je govorio moj prijatelj Karl Barth, veliki protestantski teolog, koji je u jednom predavanju, održanom na radiju u posljednjim godinama života, opomenuo: ne činite bêtises, gluposti, koje smo počinili mi protestanti i činimo ih već cijelo jedno stoljeće!
Birajući medu ovim bêtises, koju bi, po Vašemu mišljenju, trebalo najhitnije podvrgnuti pozornosti Sinode?
Možda je to problem o kojem se mnogo govorilo na nedavnom simpoziju o Adrienne von Speyr u Rimu. To je problem proučavanja Biblije, takozvane 'znanstvene' egzegeze. Ovi specijalisti obavili su golem posao, ali to je posao koji ne hrani vjeru vjernika. Potrebno je ponovno otkriti mnogo jednostavnije čitanje Pisma, dovesti u ravnotežu 'znanstvenu' i 'duhovnu' (a ne tehničku) egzegezu velike patrističke tradicije. Ne vjerujem da bi Sinoda mogla riješiti ovaj problem; ali bi mogla učiniti dobar poticaj u tome smislu.
Uostalom, ne može se posao egzegeta spriječiti dekretom.
Ja to i ne tvrdim. No, postoji drama samih specijalista, često dobrih i pobožnih kršćana, koji moraju obavljati posao na razini sveučilišta u koja su uvršteni. To je stanje koje nije uvijek lako živjeti. Postoji, dakako, pravo znanstvenika da Pismo promatraju kao staru knjigu medu tolikim drugima i da ju proučavaju istim tehnikama kojim se služe i za druge tekstove. Ali, Pismo, koje je bitno za vjeru, nije takvo: ono što je bitno jest Biblija viđena kao mjesto gdje Duh Sveti govori o Kristu, na nov način, svakomu naraštaju.
Čini se da »znanstveni« pristup Pismu ima fall-out, zbunjujući pad u svakodnevni pastoral.
Uistinu, hipoteze specijalista dolaze razvodnjene, ako ne i izobličene, do svećenika, laika, i nanose štetu. Nedavno sam slušao jednu homiliju u kojoj je jedan župnik tumačio susret učenika s Kristom na putu u Emaus, osjećajući se dužnim upozoriti svoje slušatelje da se ne radi o 'povijesnoj' epizodi. Ova sumnja uključuje čak i zbiljnost, materijalnost samoga korijena vjere: pripovijest o uskrsnuću.
Možda ovu zbunjenost običnoga puka otežava i činjenica da do mnogih više ne dopire kateheza. Jedan predavač naznačuje kako se mnogi laici prijavljuju na njegove teološke tečajeve, ali ne poznaju ono osnovno, to jest katekizam.
Da, treba se vratiti ozbiljnim, autentičnim katekizmima. I ovdje Ratzinger ima pravo, moramo ponovno pronaći neuklonjivu strukturu svake prave kateheze: Vjerovanje, Oče naš, sakramente, Bog Stvoritelj, Bog Otkupitelj, Duh koji živi u Crkvi. Često se događa da i biskupi ne provjeravaju katekizme.
Ali postoje službeni katekizmi (kao Pierres Vivantes u Francuskoj) koje je odobrila čitava nacionalna biskupska konferencija. No, Rim ih je kritizirao i trebalo ih je redigirati.
Vratimo se ovdje govoru o anonimnim strukturama: takva odobrenja često daju anonimni, uredi, komisije, ne biskupi s imenom i prezimenom. A onda, bojim se da je u nekih biskupa prisutan nekakav strah od agresivnih manjina. Govori se da četiri ili pet osoba gospodari čitavim biskupskim konferencijama, i to onim najvažnijim i najbrojnijim.
Treba ipak priznati da su problemi, pred kojima se nalaze neke biskupske konferencije, tako mučni da je teško postići suglasnost. Brazilska biskupska konferencija, primjerice, mora riješiti složen slučaj, kakav je onaj Leonarda Boffa.
Leonardo Boff, kao i Hans Küng, više nije kršćanin.
To što Vi kažete teško je.
Ne kažem to ja, to kaže on. U svojoj knjizi 'Muka Kristova, muka kršćaninova', deseto izdanje, tvrdi da ne vjeruje u Isusovo božanstvo. Zastupa ono što je na početku stoljeća zastupao Albert Schweitzer. Kao i on, Boff drži sigurnim da je Isusovo pobožanstvenje proizvod učenika nakon muke. Dakle, Isus nije bio ništa drugo do prorok koji je propovijedao skori dolazak kraljevstva. Kraljevstvo nije došlo, poraz je bio posvemašnji. U ovom svjetlu, krik na križu ('Bože moj, zašto si me ostavio?') izriče očaj čovjeka koji nije uspio.
I ovo bi oživljavanje starih teza liberalizma europske belle époque moglo potvrditi sumnju mnogih: stanovite teologije oslobođenja kao izvoz u Treći svijet sada već potrošenih modela zapadnih intelektualaca.
Istina je to. Jezgra te teologije oslobođenja dolazi iz Europe, ali je stanovita razrada u žestokom smislu zamišljena na licu mjesta. Jedan od otaca teologije oslobođenja, Nijemac J. B. Metz, držao je predavanja u Latinskoj Americi, ali su ga mnogi ondje smatrali odveć apstraktnim: njegove su teorije htjeli preobraziti u oružanu revoluciju. Vjerujem da je dokument Kongregacije za nauk vjere u pravu: ne možemo se služiti marksističkim analizama kao nekom vrstom tehničkoga 'instrumenta'.
Raspravlja se i o pravom utjecaju na narod nekih teologija oslobođenja: neki tvrde da se radi još i o elitnom fenomenu.
Mnogi su mislili da će se marksistička revolucija ostvariti za nekoliko godina. To se nije dogodilo, ali se sada indoktrinira narod, 'osvješćujući' ga publikacijama u čijem središtu stoji Cristo libertador, 'Nazarećanin prevratnik'. Ratzinger je posvetio je pozornost ovomu fenomenu jer se ovdje dodiruju odlučujuće točke vjere. Neophodno je da se tamo nešto učini. Teolozi se ne bi smjeli igrati sociologa i ekonomista. Čini mi se da sve teologije oslobođenja zaboravljaju da je bit Novoga zavjeta ljubav: ne treba ništa drugo, dovoljno je živjeti ju.
No, mnogi bi Vam uzvratili da je ljubav upravo u tome da se pomogne siromašnima pokrećući revoluciju.
I Papa je rekao da siromasi trebaju biti povlašteni (ovo je evanđelje), ali je u Puebli jasno naglasio da kršćanin mora izbjegavati nasilje, da se kler ni na koji način ne smije miješati u politiku stranke. 'Jahvini siromasi' u Bibliji nisu Marxov proletarijat.
Problema je takvih i tolikih da postoji bojazan, gledajući i ono što se događa ovih mjeseci, da Crkva može postati takva da njome više ne upravlja Rim.
- vatikanski koncil rabi pojam 'hijerarhijsko zajedništvo' kojim naznačuje zajedništvo svih biskupa s Rimom, vidljivim simbolom jedinstva. Trebamo se upitati imaju li neki episkopati još uvijek s papom ono 'zajedništvo u ljubavi' o kojem govori, primjerice, sveti Ciprijan.
Vaš se govor vraća biskupskim konferencijama.
Njima Koncil posvećuje jednu malu rečenicu. Neki su od toga načinili središte svega. Kada struktura postane preteška, biskup dolazi do toga da postaje paraliziran.
Kakva je Vaša prosudba današnjega stanja liturgije?
Ako sudim s obzirom na germansko područje, imam dojam da je trijezna i da je, ako je dobro izvedena (to jest na pobožan i primjeren način, koji zahtijeva sveto), dobro prihvaća većina onih koji još idu u crkvu.
Odgovor koji tješi jer upravljen je nekim integrističkim ambijentima koji su od liturgijske reforme načinili svoga konja za bitku. A središte lefebvrijanskoga pokreta upravo je ovdje, u Švicarskoj. Često se zaboravlja da najžešći napadi na papu i Ratzingera nastavljaju stizati upravo iz ovoga smjera.
Monsinjor Lefebvre i njegovi nisu pravi katolici. Čini mi se da je desni integrizam nepopravljiviji od lijevoga liberalizma. Oni misle da znaju sve, da nemaju što naučiti. S druge strane, protuslovna je njihova naglašena vjernost papama, ali samo onima koji im daju za pravo. No ovo je napad s bokova, na dvjema frontama, tipičan za svaku fazu poslije Sabora.
Hodajući između Europe i Sjeverne Amerike ima se dojam da su redovnice, sestre, najviše zbunjene stanovitim propovijedanjem, odnosno da one najviše trpe u ovoj krizi.
Da bi se dalo ispravan odgovor na problem žene u Crkvi, treba ponovno mariologiji dati mjesto koje zaslužuje, koja je vrlo trijezna, a ujedno i vrlo dobra. Trebalo bi podsjetiti sve katolike — počevši od žena, da, u Crkvi, Marija ima mjesto puno veće od onog Petrova. Crkva je ženska zbiljnost i stavljena je pred muškarce, nasljednike apostola: princip-Marija (dakle, ženski princip) puno je važniji od hijerarhijskoga principa, povjerena muškoj komponenti. Neke sestre — koje često dobivaju poticaje određene teologije muškaraca — ne vide da ti isti curés, svećenici misle da svećeničko ređenje predstavlja najveću vlast u Crkvi. Ali, to je klerikalizam. Marija — i ne radi se o sentimentalizmu — srce je Crkve. Žensko srce, koje trebamo vrjednovati onako kako zaslužuje, u ravnoteži s Petrovom službom. Ovo nije devocionizam: ovo je teologija velike katoličke tradicije.
Dakle, tako posebna marijanska pobožnost Ivana Pavla II. ima precizno teološko značenje?
Tako je. Papa zna da skriveni stožer Crkve nije on, nego Marija; nije slučajno to što je htio 'Totus tuus' kao moto svojega pontifikata. Nema potrebe, možda, proglašavati nove marijanske dogme, ali trebamo ponovno otkriti bogatstvo onih koje već imamo i koje su bitne za ravnotežu autentične vjere.
Sestre su često u krizi. No, postoji i oskudica svećenika i to ne odnedavno. Koji su glavni uzroci?
Često je krajnje teško biti pozvan u dekristijanizirane župe, gdje župnik više ništa ne vrijedi. Nekada je bio središte svega, a sada mora trčati iza nekog i pokušati ga zadržati. Ali, da bismo se suočili s ovom situacijom i podnijeli ju, trebala bi nam drukčija formacija svećenika.
Što hoćete reći?
Trebalo bi se vratiti tradicionalnomu modelu bogoslovije, rekao bih 'tridentskomu', ali razborito prilagođenu za današnje vrijeme. Složio bih se s tim da ne bi trebalo dopustiti većemu dijelu mladih seminarista da studiraju na sveučilištima, kako se danas događa. Trebaju studirati na autentičnim bogoslovijama, koje bi bile ozbiljne, 'kleričke': da ih ondje formiraju da budu 'kler', da ih pripreme za njihovu sve težu službu. Vanjska sveučilišta to ne mogu učiniti. Biskup treba imati mogućnost ponovno uspostaviti bogoslovije prema naputcima koje daje Rim, te imenovati profesore u koje ima povjerenje. Ali, iako bi to htio učiniti, često ga sprječavaju sve one strukture koje su stvorene oko njega.
Čini se da je Vaša bilanca post-koncilskoga vremena crno-bijela: zone svjetla i zone sjene. A tako to zapravo i izgleda u stvarnosti.
Poslije svakoga koncila nastajao je kaos. Treba jasno vidjeti i neke stvari koje se rađaju i koje su poput biljčica: zasad malene, ali već snažne, čije je sjemenke posijao II. vatikanski koncil. Danas na katedre teologije stiže naraštaj koji je imao 18-20 godina '68., oni koji u svojim predavanjima često iznose liberalni duh, duh osporavanja. Međutim, više nema velikih teologa kakvih je nekad bilo. No, tu je i novi naraštaj koji se oblikuje, mladi koji se bune protiv stanovitoga konformizma, koji se kane baviti teologijom koja je istodobno otvorena Pismu i velikoj katoličkoj tradiciji. Također, i među teolozima, koji su već na katedrama, ima karakternih osoba koje na nov način promišljaju cijelu vjeru. Dobar posao u ovom smislu učinio je i teolog Ratzinger. Pustimo da Duh Sveti djeluje: to su mladice koje 'tjeraju', koje se rađaju i koje sigurno nisu protiv autentičnoga Koncila. Štoviše, taj ih je Koncil rodio.
Među ove znakove nade predstojnik Kongregacije za nauk vjere stavlja i nove crkvene pokrete.
I ima pravo. Oni su, među ostalim, mogućnost za Crkvu da promiče živu teologiju. Ali, ovomu se veličanstvenomu zamahu opire, kod nekih, napast zatvaranja. Opasnost je za neke da postanu gotovo kao sekta, da se zatvore u same sebe, dok je više nego ikad potrebno 'rušiti utvrde', to jest biti usmjeren misioniranju, prema svijetu.
Nije li to možda instinktivno zatvaranje da bi se pokušalo spasiti katolički identitet koji smatraju ugroženim?
Ja pokušavam izgraditi sekularni institut, koji će promicati izrazit katolički duh, točan identitet Crkve. Kad se postavi ta baza, želim da bude posve otvoren svima. Nad kućom treba bdjeti i držati ju urednom, ali vrata moraju ostati širom otvorena svakomu tko hoće ući unutra.«
Oblikovali ste se i radili u Crkvi nekoliko desetljeća prije Koncila. Poslije ste, kao teolog, živjeli ovo vrijeme od dvadeset godina poslije Koncila. Koje razlike uočavate među dvjema fazama?
Ima pravo moj prijatelj i učitelj De Lubac i ima pravo Ratzinger kada odbijaju govoriti o Crkvi 'prije' ili 'poslije' Koncila. Postoji samo jedna Crkva. Vidim prednosti i nedostatke i onoga prije i onoga poslije, ali ono što je uvijek važno jest živjeti središte Crkve: ono se ne mijenja i nikada se ne će promijeniti. Ne treba previše mozgati o Crkvi: treba ju, prije svega, živjeti. Bivajući istodobno svjesni da je ona uvijek bila — i uvijek će biti — malo stado.
Na njegovu je stolu Papina slika. To mi potvrđuje ono što je dobro poznato: njegovo prijateljstvo, njegovo duboko poštovanje koje gaji prema Ivanu Pavlu II., a zna se da Papa uzvraća na njegove osjećaje.
Da, jako volim ovoga Papu. Ali, u biti nije to ono što je važno. Za cijelu Crkvu važna je činjenica da ovaj čovjek živi od molitve. Kada se vrati s tih svojih iscrpljujućih putovanja, sva njegova pratnja — od prelata do novinara — nasmrt je umorna od napora. On ne, on blista: hrani ga molitva. Kada je došao ovdje, u Švicarsku, netko ga je u Einsiedelnu izružio. On je šutio i zatim, ne zna se kako, iščeznuo. Nakon nekog vremena pronašli su ga: bijaše u nekoj kapelici, prostrt na tlu pred svetohraništem. Na povratku sam ga vidio u Rimu: bijaše više nego ikada svjež, odmoran. 'Svetosti' — upitao sam ga — 'kako to da nikada niste umorni?' Odgovorio mi je, smješkajući se: »Ovo putovanje u Švicarsku bilo je samo trening, priprema za posjet Nizozemskoj' (gdje je, doista, kleričko-progresističko protivljenje dosegnulo paradoks dominikanaca koji su na Papu bacali kamenje). Njegova je tajna molitva, adoracija u koju je neprekidno uronjen.
Čini se da Papu na njegovim putovanjima izvan Europe najviše brine opadanje misijskoga žara spram nekršćana.
Da, a za ovo opadanje odgovorna je i stanovita verzija teologije Karla Rahnera, razvodnjena i možda loše probavljena, odnosno njegova teorija 'anonimnoga kršćanstva'. Rahner je možda pružio prigodu nekim teolozima da izraze ono što su oni smatrali skrivenim: po njihovu mišljenju u svakom čovjeku, kakvo god bilo njegovo vjerovanje (ili nevjerovanje), prisutna je milost, te bi kršćaninova zadaća bila samo utvrditi ga u njegovim uvjerenjima. Potom, posrijedi je bila isključiva, u svakom slučaju pretjerana pozornost koju se posvećivalo socio-ekonomskoj promidžbi: a zapravo je evanđelje prvo bogatstvo koje moramo darovati siromasima. Ne može se navještaj umrloga i uskrsloga Krista svoditi na rješavanje ekonomskih problema.
Kao Švicarac njemačkoga jezika Vi ste oduvijek vrlo pozorni na probleme odnosa među raznim kršćanskim konfesijama. Što mislite o današnjem ekumenskom trenutku?
Nažalost, dijalog se pokazao kao utvara, himera. Nije moguće voditi dijalog s Crkvama koje nemaju ono vidljivo i konkretno središte jedinstva, a to je papinstvo. Protestantske Crkve toliko su razbijene na mnoštvo denominacija, uslijed čega podijeljena je i sama nutrina, da se mogu poistovjetiti s jednom osobom, jednim teologom. Ali, ovdje se sve zaustavlja jer će doći drugi i reći da oni ne misle na isti način. To sam osobno iskusio s Karlom Barthom: u mnogim susretima, uz mnogo rada, činilo se da smo stigli do stanovite točke slaganja. Ali, kada smo ju javno objavili, odmah se pojavio jedan drugi profesor teologije iz Züricha, zatim opet drugi, pa treći, i oni protestanti, ali u posvemašnjem neslaganju s onim što je govorio Barth. A to vrijedi i za sav svijet koji je proizvela Reforma: nitko, primjerice, ne će moći nikada zajamčiti da je anglikanizam Crkva, oduvijek podijeljena u različite grane.
Razočaravajuća situacija. Ali, Bogu hvala, to ne vrijedi za Crkve pravoslavnoga Istoka.
Nažalost, vrijedi i za njih. Tu imamo lijep zagrljaj s Atenagorom: uvijek će biti neki drugi metropolit, neki drugi arhimandrit, neki drugi biskup koji se ne će slagati. I u ekumenskom dijalogu, dakle, potreban je realizam: situacija (vidjeli smo to nedavno s obzirom na dokument iz Lime, o krštenju, euharistiji i ženidbi, u nj je uloženo mnogo rada, a odbacile su ga mnoge Crkve) nam ne dopušta da sebi stvaramo iluzije.
Prijevod: Ivan Ivanda
Izvor: Communio 48 (2022), 124 -133.
[1] »Un Papa nutrito di preghiera per questa Chiesa offesa e ferita.« Colloquio V. MESSORI / H. U. von BALTHASAR, u: Avvenire, 15 ottobre 1985, 8.-9., i u: Coll. Presenza e Proposte 3, 1986, 7.-22.