Posted by »Dok je molio, promijeni se njegovo lice, a odjeća mu postade bijela i sjajna… Učitelju, dobro nam je ovdje biti« (Lk 9, 29, 34)
Uvod
Kristovo preobraženje na brdu Taboru donose tri evanđelista: Matej (Mt 17,1-9), Marko (Mk 9-2-10) i Luka (Lk 9,28-36). Velik je to i izazovan događaj, i dok ga promatramo željeli bismo i mi doživjeti kako su ga doživjeli Isusovi učenici i vidjeti kakav je Krist izgledao jer: »Lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo« (Mt 17,2). Taj posebni opis naglašava Božju osobinu i učvršćuje našu vjeru. Preobraženje se zbilo za vrijeme Isusova puta u Jeruzalem prije njegove muke i smrti. Život donosi nepredvidive sadržaje, a najčešće izazove. To se dogodilo i Isusovim učenicima, jer poslije onog zanosa kojim su pošli za njim, gotovo da dolazi do velikog obrata. U njima se počinje rađati sumnja tko je on, jer on ne ispunja njihova očekivanja. Gotovo ih je razočarao. Njima je u srcu uspostava kraljevstva, a sada umjesto da Isus to ostvari, on im govori o velikim, neželjenim patnjama, kako će biti odbačen, progonjen, ubijen te potom kako će treći dan uskrsnuti (usp. Lk 9,22). On bez uvijanja naviješta muku, patnju, križ i smrt što čeka i njih kao njegove učenike. Taj događaj preobraženja učvršćuje vjeru i pripravlja učenike za dramu križa i anticipaciju slave uskrsnuća. Učenicima je bilo teško razumjeti takav govor, pa se počinju pitati: Je li on zaista Mesija? Je li Mesija došao uspostaviti Božje kraljevstvo? Hoće li učiniti da zavlada Božja pravda ili se toga odrekao? Za njih je to bilo veliko iskušenje i izazovna nesigurnost. Koliko nas pogađaju neočekivani i opterećeni događaji, dotle nam u životu dođu i sjajni časovi zanosa i vedrine da smo sposobni prihvatiti sve što život čini ljepšim i sjajnijim. Ništa nam nije teško, kao da nas je zahvatila neka nevidljiva snaga koja nam daje nadljudsku energiju.
Taborski časovi sabranosti i molitve
Danas promatramo Isusovo preobraženje u molitvi na brdu Taboru, čije se lice promijenilo i odjeća zablistala (usp. Lk 9,29). Molitva je dakle ono što donosi naše preobraženje. Što znači moliti? Kod Isusa vidimo da je molitva traženje samoće, da bude sam, ali da susretne Nekoga a ne da se odvoji od drugih. Samoća je plodni prostor susreta sa sobom i s Bogom; ona nije nikakav prazni prostor već prostor nevidljivog zajedništva i stvaralaštva. Zato najprije dolazi osobna molitva koju poznaje Bog, a tek potom zajednička koju prenosimo na druge. Isusova molitva označava želju slušanja Očeve volje; ona je snaga preobraženja. S njim su najbliža trojica učenika: Petar, Jakov i Ivan. Oni su začuđeni, osnaženi, sposobni da lakše razlikuju potrebno od prolaznoga, da shvate bît problema i stvari. Postali su jači, odlučniji u svom izboru, sposobniji da se suprotstave poteškoćama da lakše prihvate izazove koji ih čekaju. Postaju svjesniji doživljaja koji ih osvaja. Svjedoci su Isusova preobraženja, ali će biti i svjedoci njegove smrtne borbe. Isus je obavijen svjetlom Božjim, na njemu se očituje Božja veličina. Sve je okrenuto prema Isusu. Glas iz oblaka tumači: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« (Lk 9,35). Isus je izabranik, on je Sluga Gospodnji koji će uzeti na sebe grijehe svijeta, on će nas otkupiti. Zbog toga trebaju ozbiljno uzeti njegove riječi, pa i onda kad govori o patnji, slijediti ga na putu križa, jer on vodi do slave, koja barem za časak otkriva pravi identitet Isusov koji će kasnije više i bolje upoznavati i razumjeti.
U životu često ne shvaćamo kamo i na koji nas način Bog vodi kroz život. U početku nas privlače veliki ideali koje zanosno prihvaćamo, nadamo se da ćemo naći najveće zadovoljstvo svojim težnjama. Potom dolaze poteškoće, suprotnosti života u nama, a tako i oko nas. U takvim prilikama potrebna je nova zraka svjetlosti koja će obasjati Kristov lik i privući nas k njemu.
Kristovo društvo kod preobraženja
Isusa su u teškim, ali i u slavnim životnim časovima pratili učenici. Evanđelje kaže da je uzeo »sa sobom Petra, Ivana i Jakova te se uspe na brdo da moli« (Lk 9,28). Uzima najdraže učenike i odlazi na brdo daleko od drugih, odlazi u sabranost, u tišinu molitve, da s njima podijeli te divne trenutke života. Tako je u Starom zavjetu postupio Mojsije nakon što je narod pogriješio i odmetnuo se od Boga i činio zlo pred Bogom. Tako se dogodilo s Ilijom u vrijeme krize i beznađa. U knjizi Izlaska, Izl 34, čitamo kako je Mojsije pozvan na brdo Sinaj i poslušao Božje riječi: »Ujutro popni se na brdo Sinaj i ondje ćeš, navrh brda, stupiti preda me. Nitko drugi neka se s tobom ne penje« (Izl 34,2-3). Mojsije je žurno poranio i popeo se na brdo Sinaj. Iz toga povlačimo pouku kako je potrebno prihvatiti poteškoće i životne izazove, izdignuti se iznad sivila svakidašnjice, iznad opterećenja koja nas prate i tako zagospodariti prilikama i izazovima života koji nas okružuju.
Prorok Ilija morao je prijeći period progonstva kraljice Izebele. Obeshrabren, tužio se Gospodinu: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da meni uzmu život« (1 Kr 19,10). Ilija je morao putovati četrdeset dana i četrdeset noći da dođe do Božjega brda. U danima sabranosti i molitve pokušavao je poduzeti taj uspon na Božje brdo, ali ne sam, nego potpomognut milošću Božjom da je pred njim i narodom zasjalo lice Božje. Iliji se jednako Bog objavljuje na brdu.
Bog Mojsiju najprije objavljuje samoga sebe, a potom mu daje zakon. Mojsije traži od Gospodina: »Pokaži mi svoju slavu« (Izl 33,18). To je želja koja proizlazi iz srca svih ljudi, svih osoba koje on poziva. Bog odgovara: »Ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati« (Izl 33,20). Bog se Mojsiju objavljuje samo otraga. I to je već mnogo, to je milost za Mojsija, milost koja će mu pomoći da ispuni svoje poslanje.
Bog se na brdu objavljuje Mojsiju i Iliji, a potom im daje planove: Mojsiju daje zakone kojima objavljuje svoju volju za sav židovski narod, da se narod popravi, povrati svom Gospodinu i ne čini što nije po volji Gospodnjoj. To je milost primiti zakon Božji jer je narodu potreban taj zakon da ispravno živi i da ne zaluta na krive putove vjerskog lutanja. Zakon Božji sadrži tajnu života i pruža savez s Bogom. Ilija je na brdu upoznao što treba činiti da spasi svoj narod, da se ne iznevjeri Bogu i da sluša zapovijedi Gospodnje.
Božja objava u Isusu Kristu
Kod preobraženja na Taboru Bog objavljuje svoj zakon, ali na potpuno drugačiji način nego što je to činio s Mojsijem i Ilijom u Starom zavjetu. Ne objavljuje se skriven nego se očituje u Isusovu liku. Taj je lik preobražen i mijenja izgled, a njegova odjeća postaje bijela i blistava. To je Bog koji se u sjaju božanstva objavljuje preko Kristova čovještva, a to biva, kao što naglašava sv. Luka, za vrijeme Isusove molitve.
Kod preobraženja se očituje odnos Sina s Ocem. Isus je Sin Božji, sjaj njegove slave, izraz dubokog Božjega bitka. Ne možemo ga promatrati na dugo u molitvi da se i mi ne preobrazimo u tom promatranju. Evanđelje nam se ne prikazuje neiskustveno, bezvremensko promatranje, niti želi da zaboravimo da osoba koja nam se objavila nema nikakva utjecaja na naš život. Isus to čini pred dvojicom ljudi-svjedoka njegove veličine i koji s njim razgovaraju: »I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu« (Lk 9,30-31). Oni nas potiču da dobro otvorimo oči i uši, njega gledamo i slušamo njegov glas.
Mojsije i Ilija, koji su vodili židovski narod u prethodnim etapama da pripreme dolazak Kristov, sada s njim razgovaraju. Oni su posrednici proročke Božje riječi koja će se ispuniti na Isusu. To je potvrda velike vrijednosti koju vjernici u Isusa trebaju čvrsto držati i pomno gledati kao na svijeću koja se ne smije nikada ugasiti. To kao da znači da Stari zavjet razgovara s Novim zavjetom. Da bismo shvatili Božju objavu u Starom zavjetu, moramo je promotriti u viziji budućega Mesije, Krista. S druge strane, da bismo shvatili Isusovo djelo potrebno je razmotriti prve etape povijesti spasenja. Dakle, Mojsije nam s brda Sinaja, a Ilija s brda Horeba, pomažu kako ćemo shvatiti smisao preobraženja. Prije toga i jedan i drugi su imali časove tame i iskušenja. Mojsije nije ušao u obećanu zemlju, a Ilija je bio progonjen i napušten. Tako će se zbiti i s Kristom. Kasnije to moraju shvatiti i učenici da se ne sablazne kad dođu muka i iskušenje. To je veoma važno shvatiti. Vjera je izložena, kako jučer tako i danas, izazovima i tami u kojoj treba zasjati novo svjetlo. Preobraženje bez križa je prazno, kao što je i križ bez preobraženja neshvatljiv. Tabor i Kalvarija su bitno povezani i ne smijemo ih promatrati odvojeno. Za vjernika je važno da se ne uzoholi ako doživi taborske doživljaje svjetla i Božje privlačnosti, ali je i opomena da se ne poništi kad izgleda da je sunce na obzoru njegova života pomrčalo ili možda zašlo. Ako bismo to preveli u konkretni život, onda bismo morali kazati da ne smijemo nikada zaboraviti svjetlo niti se uvjetovati tamom, jer kad je najtamnije i najhladnije, tada je najbliža toplina sunca i svjetlost dana.
Muka je druga Božja objava i potrebno joj je preobraženje da ne bude zastrašujuća. Vjera učvršćuje preobraženo Isusovo lice da se ne pokoleba pred njegovim iznakaženim licem. Petar zanesen govori Isusu: »Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji« (Lk 9,33). Kako je lijepo ostati s Kristom! Petar je lijepo procijenio. Ta je ljepota ispunila radošću Petrovo srce, njemu se posvetila i sve svoje snage usmjerila prema njemu. To Isus želi ostvariti i s nama, da se preobrazimo kako bismo sa sv. Pavlom mogli govoriti: »Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak« (Fil 1,21). Tko je doživio preobraženje, Kristov ga sjaj privlači u želji da se ti taborski trenutci svjetla produže i da ne prestanu brzo. Ti se časovi moraju pokazati i onda kad se čovjek povrati u realnost svakidašnjice, u prozu života; tada treba nastaviti sjati svjetlom koje ga je obasjalo preobraženjem. Sv. Augustin u tom smislu kaže: »Siđi, Petre; želio si odmarati na brdu: siđi; propovijedaj Riječ Božju, uporno traži u svakoj prikladnoj i neprikladnoj prigodi, prekoravaj, pobuđuj, ohrabruj koristeći svu svoju strpljivost i svoju sposobnost poučavanja. Radi, trudi se mnogo, prihvaćaj i patnje i tjelesne muke, da, po blistavoj bjelini i ljepoti dobrih djela, posjeduješ u ljubavi ono što je simbolizirano u blistavoj bjelini Gospodinove odjeće« (Sv. Augustin, Sermo 78, 6; u PL 38,492, u Vita consecrata, br. 75).
Sretni smo kad doživimo neku posebnu milost. Želimo da ta milost traje drugo; želimo joj dati svoje ljudske sadržaje. Tako nije s planom Božjim. Preobraženje je Božja milost koja ima svoju korist i treba je prihvatiti, ali ne na ljudski način. »Dok je on [Petar] još to govorio, naiđe oblak te ih prekrije« (Lk 9,34). Sjenica koju čovjek podiže uvijek je ljudsko, prolazno djelo. Ovdje se iz oblaka, koji prekriva ljude, pojavljuje Božja prisutnost. »Iz oblaka doprije glas: Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!« (Lk 9, 35). Ove Božje riječi upotpunjuju objavu. Bog se objavljuje u Isusovu liku. Na Posljednjoj večeri Filip je tražio od Isusa: »Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!« (Iv 14,8), a Isus mu odgovara: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca« (Iv 14,9). Božja se objava pokazuje na Isusovu liku i ne trebamo tražiti drugoga. Treba prihvatiti isti put kao što je učinio Učitelj, prijeći ga zajedno.
Tabor, brdo Božje objave i preobraženja
Tko je priznao Sina Božjega, njega sluša, slijedi ga ne samo u zanosu i sjaju, nego i na putu muke i iskušenja koja vode do uskrsnuća. Tko se prepušta vodstvu Duha neprekidno se čisti, svakog dana postaje kristolika osoba koja svjedoči nazočnost uskrsloga Gospodina. Isus je upravo želio pripremiti svoje apostole na veliko iskušenje i sablazan koja će se dogoditi s mukom i njegovom smrću; učvrstiti njihovu vjeru i otkriti im pravi svoj identitet, da je on ljubljeni Sin, ispunjenje zakona, a posebno im je želio pomoći kako će shvatiti put koji je izabrao za spasenje svijeta. A to nije put ljudske slave nego put muke, poniženja i križa. Želio ih je u isto vrijeme osigurati da će uskrsnuti, da budu jači od izazova koji će ih snaći.
Nije nam uvijek i u svakom času moguće vidjeti lik preobraženog Isusa, ali nam je uvijek moguće slušati ga. A kad ga slušamo, možemo biti sigurni da ćemo ga konačno promatrati. Zato moramo dobro razmisliti i uvjeriti se da uspon na brdo preobraženja nije nikakva utopija nego dužnost, jer smo djeca Božja i baštinici raja. Trebamo biti svjesni da je uspon na Tabor života potreban kako bismo se preobrazili u mislima i traženju neprolaznih vrednota molitvom, razmatranjem, jedinstvom s Bogom, kajući se za počinjene grijehe, pobjeđujući napasti i vršeći dobra djela kako bismo doživjeli Isusa u sjaju i ljubavi. Do preobraženja se dolazi iskušenjem, znojem i zalaganjem te kroz mnoštvo drugih životnih izazova. Ako to ne znamo prihvatiti, nikada se ne ćemo promijeniti niti popeti na Tabor preobraženja.
Kršćanski je život u Božjoj pedagogiji izmjena časova kušnje i svjetla. I to nam je potrebno. Bog dozvoljava iskustvo kušnje i napasti da nas učvrsti, da budemo zreli, da rastemo u vjernosti prema njemu, da postanemo borci. A kako nam je poznato, to ne možemo ostvariti bez borbe, odreknuća samih sebe. Potrebni su i časovi svjetla, časovi u kojima Isus u nama učvršćuje uvjerenje da je on zaista Sin Božji, pravo svjetlo. Časovima takva duhovnog iskustva više stječemo koristi nego iz bilo koje knjige. Časovi svjetla i nadnaravne radosti mogu doći darom Duha Svetoga, čime u nama raste optimizam protiv svih napasti malodušja koje nas mogu snaći. Sv. Augustin nas upućuje na životne kušnje i borbu: »Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti, ako se nije borio. A nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti« (Sv. Augustin, Iz Razlaganja svetog Augustina, biskupa o psalmima, u Časoslov II, str. 60-61).
Trebamo se upitati kako se mi kršćani odnosimo prema Isusovu preobraženju? Petar je ovjekovječio čas tog posebnog blaženstva. »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji« (Lk 9,34). Svaki čovjek čezne za željom pune i trajne sreće. Kada nas u životu takne posebno iskustvo unutarnje radosti, želimo da ti časovi nikad ne prestanu. To je upravo zato jer je čovjek duh, besmrtan i stvoren za blaženstvo. Petrovo je reagiranje znakovito pred Božjim očitovanjem.
Taborski časovi za Kristove učenike i za sve nas imaju privlačnu moć. Ugodnije je uranjati u Božji sjaj negoli trpjeti svakojake brige i nevolje. Dok časove patnje i stradanja želimo izbrisati iz svoga pamćenja u želji da se ne ponove, dotle taborske časove Božjeg prosvjetljenja želimo što duže zadržati u ugodnoj uspomeni. Ti su trenutci velika utjeha i okrjepa u časovima kušnje i križa, jer iz njih jasno isijava Isusova božanska slava. Časovi Božjega prosvjetljenja su ganutljivi. Oni su u nama stvorili prostor otvorenosti prema milosnom Božjem vodstvu. Takvi radosni trenutci ublažuju krute životne udarce i sivilo svakidašnjice. Ti su nas trenutci milosti podizali da ne klonemo i da ne malaksamo. Oni će nam pomoći da se u časovima sumnje ispravno snađemo. Svijetli trenuci milosti, što smo ih proživljavali u jedinstvu s Bogom, kadri su okrijepiti dušu da ne klonemo u tegobama života. Savršena radost za kojom čovjek čezne ne može se u potpunosti ostvariti ovdje na zemlji. Ipak to znači da je život, ne samo Isusov, nego i svakog kršćanina, drukčiji otkad su Petar i drugovi osjetili i okusili radost i sreću preobraženja na Taboru. Kao što je preobraženje osvijetlilo Isusov život, podržavalo ga na putu prema križu koji mu se bližio, tako on baca toliko svjetla u dubinu našega života. Ako danas s vjerom gledamo Boga u ogledalu i ako nam često izgleda daleko, skriven u tamnom oblaku, ipak je on prisutan u čovjeku. Svakom je čovjeku određeno da vidi Boga licem u lice snagom Kristova otkupljenja. On bdije nad nama kad smo budni, kao i kad spavamo. U tome je naša sigurnost.
Zašto preobraženje? To je nagovještaj buduće slave i sreće koja čeka učenike da već sada, po tim časovima slave i sreće, osjete ono što ih čeka. Petar zato i govori: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti« (Lk 9,33; Mt 17,4). Te riječi izriču kristocentričnu težnju cijeloga kršćanskoga života. Svjetlo koje je zasjalo onog dana na dan preobraženja na brdu Taboru »na licu Kristovu« (2 Kor 4,6), zasjat će i danas po evanđelju koje donosi život i besmrtnost za sve koji primaju milost toga posebnog zajedništva s Kristom. To znači da preobraženje mora svijetliti u svakom kršćaninu i potvrđivati sklad življenja s Riječju Božjom, da bude uvijek živa i djelotvorna. Preobraženje potvrđuje Petrovu ispovijest i priznanje kod Cezareje (Mk 8,29), otkriva Isusa, ljubljenoga Sina koji će pobijediti muku i smrt da tako podrži učenike kad upadnu u kušnju otajstva križa prema kojemu se Isus usmjerio.
Taborski časovi zanosa
Taborski časovi ne traju dugo. Iza ugodnih časova dolazi sivilo svakidašnjice koje zamjenjuje razočaranja i križevi. Čovjek se mijenja. Životni mir i spokoj duše naruše strasti, neuspjesi, nestalnost i grijeh. U tim časovima teških i izazovnih iskušenja dobro se sjetiti taborskih časova, časova sreće, zanosa i svjetla, kako bi izdržali i ostali Bogu vjerni. Spomen na dobro ublažuje težinu nevolje. Na životnom putu prate nas mnoge opasnosti, razočaranja, boli i križevi. Sv. Pavao nas uvjerava da »patnje ovoga vijeka nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti na nama« (Rim 8,18). I današnjem, izmučenom i ispaćenom čovjeku, evanđelje pokazuje da će mu pomoći jedino Krist iz koga odsijeva odraz božanstva, slika neba u kojemu će naći rješenje svojih problema. Preobraženi Krist snaži dušu i ulijeva vjeru da će životna borba dostići visoki nebeski cilj.
Na jednoj je gori sotona napastovao Isusa i predočio mu svu privlačnost svijeta, a na drugoj se otvara nebo kao nagrada onima koji ga slijede. Ako nas sotona vodi na goru napasti, ne gubimo s vida Tabor slave. Što nam je napasnik obećao na brdu napastovanja, prolazna je iluzija; što nam Tabor daje, vječna je istina i sreća, no treba proći kroz patnju, križ i ustrajnost. Treba sići s gore u sivilo života u kojem ne doživljavamo trajne zanose i sreću. Sišao je Krist, a i mi moramo sići u dolinu svakidašnjice, ali s uspomenom vedrog časa preobraženja koje će donijeti konačno preobraženje.
Možda smo i mi doživjeli pokoji zanosni čas molitve, kad je molitva brzo završavala, a mi se od nje teško otkidali jer smo imali toliko toga reći Gospodinu. Nebo nas je privlačilo, Bog nam je bio blizu. Pozivao nas je na unutarnje preobraženje, pa smo s psalmistom govorili: »Žedna mi je duša Boga, Boga živoga. O kada ću doći i lice Božje gledati« (Ps 42,3). Danas, kao i u apostolsko vrijeme poslije uskrsnuća Isus vlada tamo gdje se u nj vjeruje kao uskrsloga i preobraženoga i gdje se sluša njegova riječ. Gdje to biva, tu Bog podiže svoj šator u očekivanju da će se ispuniti preobraženje i nastati novi čovjek, novo nebo i nova zemlja. »Smrti više ne će biti", govori knjiga Otkrivenja, "ne će više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe« (Otk 21,4). Potrebni su nam časovi svjetla, časovi u kojima Isus učvršćuje našu vjeru da je on zaista Sin Božji, pravo svjetlo i život jednog kršćanina. To su časovi svjetla i nadnaravne radosti koju mogu jedino doći od Duha Svetoga.
Isus je očitovao svoju slavu izabranim učenicima da se u najtežim časovima njegova života - u poniženju, muci, razapinjanju i smrti - ne bi nad njime sablaznili. Oni će u Getsemanskom vrtu i na Golgoti vidjeti samo jednu dimenziju njegova života, onu patničku i smrtnu. Da ti trenutci patnje, muke i smrti ne bi prevladali u njihovu životu, i da se ne bi zadržali samo na njima i da s njima sve završava, on im objavljuje slavu koja ga čeka nakon svega toga. Ako smo pravi Isusovi učenici, onda svoj životni križ moramo prihvatiti i nositi kako Isus sam kaže: »Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!« (Mt 16,24). Isusovo preobraženje jamstvo je svima onima koji svakodnevno proživljavaju Isusovu i svoju patnju da se po križu stiže k uskrsnuću. Onima koji vrše volju nebeskoga Oca, koji žive u vjeri i ljubavi, Isus jamči isto takvo preobraženje, istu takvu slavu.
Čovjekova svakidašnjica
Svakodnevno možemo slušati jadikovke kako je nekad bilo bolje nego danas. Izgleda kao da se zlo i grijeh danas nametnulo u sve životne prostore te da čovjek nije više sposoban da sve to nadvlada. Takve i slične komentare možemo čuti odveć često iz usta mnogih ljudi, a posebno onih s izvjesnim životnim iskustvom. Ne ćemo kazati da u mnogome nisu u pravu; činjenica je međutim da stariji često naginju idealiziranju prošlosti. Čudesni događaj na brdu Taboru, kojemu su svjedoci trojica izabranih Isusovih učenika, također možemo smatrati svojevrsnim idealiziranjem: ne, doduše, idealiziranjem prošlosti, već idealiziranjem sadašnjosti, odnosno anticipacijom, predokusom one stvarnosti koja se tek u budućnosti ima dogoditi. Apostolima je dano da u preobraženom Isusu vide i prepoznaju onoga u kojemu se sam Bog pojavio među ljudima, i onoga koji će se po smrti i uskrsnuću preobražen vratiti u slavu svoga Oca. Tajna Isusove osobe postaje im jasna. Štoviše, i prošlost svoga naroda i njegov hod s Bogom gledaju u sasvim novom svjetlu kad im se pred očima pojavljuju Mojsije i Ilija, predstavnici Zakona i proroka Starog zavjeta. Isus, koji se iznenada pojavio u njihovu životu, koji ih je pozvao iz njihove svakodnevice i uveo na svoj put, preobrazio se pred njihovim očima. Ugledali su ga kao završetak, ispunjenje puta. Zato im govori o svojoj muci i smrti, što sve još mora pretrpjeti da bi došao do slave, do uskrsnuća, do preobraženja. Nema koristi od iluzija, od njih se ne može živjeti; mora se prihvaćati sivilo života, križ i patnja u životu. Isus pratiocima pruža iskustvo radosti i sjaja kako bi bili jaki da ne klonu u teškim trenutcima njegove muke, kako se ne bi sablaznili, kako bi uvijek imali pred očima ono što nakon svega slijedi kao dovršenje.
Iskustvo Boga koje su doživjela trojica apostola zasigurno su barem jednom doživjeli mnogi ljudi. Nije naime slučajno da su ti ljudi, koji su tako susreli i doživjeli Boga, u životu Crkve bili djelotvorni navjestitelji i svjedoci tih doživljaja. Takav doživljaj koji preobražava može biti plod istinskog razgovora, doživljene mise i riječi Božje koja mijenja čovjeka. Jednako to može biti i neko umjetničko djelo koje otkriva veličinu i ljepotu Božju, ili susret s patnikom predanim u volju Božju. Dozvolimo Gospodinu da po takvim i sličnim iskustvima učvrsti našu vjeru i sigurnost, da nas proslavljeni i preobraženi Krist jednom sve uzme u slavu i jedinstvo Presvetoga Trojstva.
fra Stjepan Čovo
Foto: Raffaello Sanzio, La Trasfigurazione