Posted by Isusovo djelovanje gotovo od samih početaka izazivalo je podijeljene reakcije. S jedne strane pratilo ga je oduševljenje naroda o kojem svjedoče riječi učenika: „Svi te traže“ (Mk 1,37). S druge pak strane, čak i njegovi najbliži, sumještani, stavljali su ga u pitanje do te mjere da se on sam „čudio njihovoj nevjeri“ (Mk 6,6). Isus je u Nazaretu kod svojih doživio pravi neuspjeh koji je bio samo preludij u još veći neuspjeh kasnije u Jeruzalemu. Evanđelist Ivan u prologu o tomu progovara: „Svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). U evanđelju o kojem promišljamo (Iv 6,60-69) donosi se nastavak jednog, možemo slobodno reći, nesporazuma između Isusa i njegovih slušatelja, pa čak Isusa i njegovih učenika.
Navedeni nesporazum zapravo predstavlja kulminaciju između očekivanja naroda/učenika, s jedne strane, i Isusova poslanja, s druge.
Naime, iščekivanje Božjeg pomazanika (mesije) među Židovima, od babilonskog sužanjstva pa nadalje, a osobito u Isusovo vrijeme, bilo je vrlo veliko. Kako se sve više zaoštravao sukob između naroda i sve nesnosnije rimske vlasti tako je pitanje mesije bilo sve aktualnije. Navedeni sukob samo jednu generaciju kasnije pretvorio se u krvavu pobunu koja je katastrofalno završila - izgubljenim ratom i razrušenim Jeruzalemom.
Isus kruh života
Isus je odbijanjem uloge koja mu je bila namijenjena, uloge političkog mesije, mnoge svoje učenike razočarao. I danas Isus mnoge očarava i razočarava. Gotovo kao i prije dvije tisuće godina tako i danas izaziva podijeljene reakcije.
Pred svakim čovjekom on i danas stoji onako kako ga je od malena navijestio starac Šimun – „na propast i uzdignuće mnogima“ (Lk 2,34).
Isus sam, dakako, ne želi nikomu biti na propast. Naprotiv, sasvim otvoreno tvrdi da je došao „da ljudi život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10) Pravi život, onaj koji vodi u život vječni ono je za što je on došao i oko čega se najviše trudio i trudi. Navedenu misao, smatrajući je izuzetno važnom, evanđelist Ivan u proslov je stavio: „U njemu bijaše život, i taj život bijaše ljudima svjetlo (…) i onima koji ga primiše podade moć postati djecom Božjom“ (Iv 1, 4, 12).
Za razliku od sinoptika koji pišu gotovo u anegdotama o Isusovu životu i djelovanju Ivan ima sasvim diferenciraniji pristup. On pomno izabire nekoliko, po njegovu sudu, najznačajnijih Isusovih djela koji razotkrivaju Isusovu osobu i njezino poslanje.
Sasvim konkretno posljednjih nedjelja riječ je prvo o čudesnom umnažanju kruha koji onda prati Isusov govor o sebi, o naravi svog poslanja. Od kruha za tijelo Isus prelazi na samoobjavu sebe kao „kruha života“, štoviše, najavljuje euharistiju: „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta“ (Iv 6, 51) izazivajući pritom nedvojbeno protivljenje kod slušatelja: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6, 50)
Ne ulazeći dublje u Ivanove nakane naglašavanja Isusa kao kruha života (protiv doketizma) možemo, zajedno s najvećim umovima svijeta, ustvrditi da dok god bude umnika na zemlji Isus će biti problem za mislioce (Goethe) a misterij za vjernike (Pascal).
Ivan je inače oštroumni čarobnjak riječi; čarobnjak koji se voli poigravati riječju i voditi nas u njezine dubine i različite razine, materijalne i duhovne. Tako u Isusovu razgovoru s Nikodemom vješto supostoje „rođenje“ i „rođenje odozgor“ iz vode i Duha Svetoga (Iv 3,3); u razgovoru sa Samarijankom riječ je o „vodi“ i „vodi što struji u život vječni“ (Iv 4,14) i ovdje o „kruhu“ i „kruhu života“ koji otvara vrata vječnosti (Iv 6,51). Blagovati taj kruh zapravo znači vjerovati Isusu: „Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene neće ožednjeti nikada“ (Iv 6, 34).
Nedvojbeno se ovdje radi, kao i u gore navedenim slučajima, o sasvim jasnoj „gladi“ i „žeđi“ – onoj egzistencijalnoj za kojom čovjek u središtu svoga bića čezne i koja predstavlja puninu njegove egzistencije, smisla života i istinske radosti. Vjerovati na ovaj način nipošto ne znači samo na intelektualan način prihvaćati Krista i njegov nauk. Vjerovati znači živjeti iz odnosa s njim; živjeti otvoren poticajima Duha Svetoga.
Zaista Isus je jedinstven, originalan. Gotovo je nemoguće ostati ravnodušan, ‘neokrznut’ njegovom dobrotom pa i nakon čitanja barem jednog dijela evanđelja. Zašto? Zato što Isusova riječ nije poput drugih riječi. Ona propituje i liječi. Uznemirava i umiruje. Nadasve tješi i ispunja smislom. Njegove riječi imaju autoritet, jasnoću, dubinu i ljepotu – jer su odraz onoga koji ih izgovara. I jer to nisu samo riječi. U njima je život, snaga jer nema razlike između njih i života onoga koji ih izgovora. Isus to i otvoreno kaže svojim učenicima: „Riječi koje sam vam govorio duh su i život su” (Iv 6,63). Evanđelist Marko, uviđajući tu Kristovu snagu, zapisao je da su slušatelji visjeli o njegovoj riječi (usp. Mk 1,22).
Kršćanstvo kao pravi put ili mjerljivi rezultat
Kierkegaardu, poznatom kršćanskom filozofu, čini se kako je nama vjernicima glavni problem u tome što težimo imati pobjedničku Crkvu već ovdje na zemlji. Drugim riječima, na kršćanstvo gledamo kao na istinu u smislu rezultata, umjesto da ga gledamo kao istinu u smislu izbora pravog puta. Ukratko, na prvom mjestu treba biti kvaliteta a ne kvantiteta; osobno svjedočanstvo a ne masovna pripadnost. Krist nije došao na zemlju da mu se divimo, da samo uzvišeno govorimo o njemu te filozofskom i teološkom relevantnošću zadivimo druge. To je sve potrebno ali istovremeno i nedovoljno zato što prihvaćanje Krista podrazumijeva praksu, a ne samo teoriju. Ispravni život, a ne tek ispravno učenje.
Njegovo mišljenje o onima koji teže samo ispravnom učenju ali su životom daleko od njega ("Narod ovaj štuje me samo usnama, ali srce je njegovo daleko od mene", Mt 15,9) odveć nam je poznato. Onaj koji uistinu slijedi Učitelja jest onaj koji teži biti što sličniji njemu. Onaj, naprotiv, koji se samo divi Učitelju bez nasljedovanja ostaje izvan odnosa; drži se podalje i uopće ne uočava da onaj kojemu se divi ima neke zahtjeve prema njemu.
Kierkegaard to kaže na sljedeći način: „Ako znam čovjeka koji je pošten, nesebičan, požrtvovan, plemenit itd., onda mi se nije diviti, trebam mu biti jednak“. I tu je mjesto prijepora.
Kristov nauk obvezuje a to je ono što moderan čovjek ne želi. On želi na svoj način nasljedovati Isusa. To, ponajčešće čini na selektivan način uzimajući samo ono što mu odgovara a ne ono što ga izgrađuje. Bog je čovjeka stvorio slobodnim. Sloboda je njegov najveći dar ali ujedno i najveći izazov. Osobito je to vidljivo danas kad su se umnožile čovjekove mogućnosti pa se sve češće odriče tereta slobode, u biti odgovornosti, neodvojive od slobode. Naraštaju koji sve otvorenije zastupa moral bez Boga, religioznost bez duha te i kršćanstvo bez Krista – Krist je najpotrebniji. Petrovsko prianjanje uz njega ("Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" Iv, 6,69) preduvjet je kako osmišljenog života na zemlji tako i života u vječnosti.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo