Posted by „Ne čine samo veliki ljudi velike stvari. Velike stvari čine i oni sasvim jednostavni.“
Poslije toga ode Mojsije s Moapskih poljana na brdo Nebo, na vrhunac Pisge nasuprot Jerihonu, gdje mu Jahve pokaza svu zemlju: Gilead do Dana, sav Naftali, kraj Efrajimov i Manašeov, svu Judinu krajinu do Zapadnog mora; zatim Negeb, područje doline Jerihona – grada palmi – do Soara. Potom mu reče Jahve: „Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu da ću je dati tvome potomstvu. Dopustio sam da je pogledaš svojim očima, ali ti onamo nećeš prijeći.“ I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi. I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob. (Pnz 34, 1-6)
Foto: Ivana Vrdoljak/Fra Jeronim Mihaić
Biblijski izvještaji ovaj prizor Mojsijeve smrti na brdu Nebo smještaju u 13. st. pr. Kr., točnije u godinu 1271. pr. Kr. Tri tisuće godina poslije, 13. ožujka 1873. g. u Pučišćima na otoku Braču, u skromnoj težačkoj obitelji rođen je fra Jeronim Mihaić (krsnim imenom Nikola) kao jedno od sedmero djece. Ne vidjevši perspektivu na rodnom otoku, fra Jerko (kako su ga kasnije zvali) kreće u Južnu Ameriku te provodi vrijeme u Argentini i Čileu. Kad je skupio dovoljno novca, zaputio se, kao dobar kršćanin, na hodočašće u Palestinu. Namjeravao se vratiti u Ameriku, ali ga je Sveta Zemlja toliko očarala da je odlučio ostati u njoj. Htio je postati klerik, no kako nije imao završene škole, postao je, u dobi od 23 godine, franjevac laik. Nakon toga obnašao je razne poslove unutar reda: bio je sakristan u Bazilici Svetoga groba, tehničar u glavnoj franjevačkoj kući, a u zreloj dobi posebno se posvetio kupovini povijesnih mjesta u ime Kustodije.
Foto: Ivana Vrdoljak/ Bazilika Isusova groba
Naime, franjevci su bulom pape Klementa VI iz 1342. g. proglašeni službenim čuvarima (kustosima) Svete Zemlje. Od toga trenutka Kustodija je ulagala velike napore da stekne zemaljske posjede na istaknutim mjestima, onima koja su bila povezana s Isusovim životom, te je na njima gradila svetišta. Franjevci su u tome veoma dobro uspijevali zahvaljujući dobrim osobnim odnosima, obilatom novcu koji su darivali, a nerijetko i mučeništvima.
Foto: Ivana Vrdoljak/ Jerihon
Kada je Kustodija 1924. g. fra Jeronima zadužila da kupi novi posjed u Jerihonu, on je na njemu uspio izgraditi crkvu i konačište za franjevce. Posjed je prvo očistio od žbunja i šipražja, a zatim je tlo pretvorio u plodnu zemlju za uzgoj tropskog i drugog voća i povrća za potrebe samostana u Jeruzalemu. Kada je započeo s radovima, susjedi i beduini s nevjericom su ga promatrali govoreći mu da je lud, no fra Jere se nije dao smesti. Nastavio je po svome, a oni su ga malo po malo počeli oponašati i tako je nastao bogat i napredan grad. Nakon toga spustio se na Jordan te je na obali izgradio kapelicu nasuprot mjestu na kojemu se prema predaji Isus krstio. Bio je zaslužan i za obnovu škole pri Kustodiji u Ammanu, koja je postala jednom od najvećih na Srednjem istoku. Tamo su se do danas školovale stotine i stotine kršćanske i nekršćanske djece s tog područja.
Foto: Ivana Vrdoljak/Dvorana posljednje večere
Međutim, od svih njegovih pothvata najveći je bio onaj iz 1932. godine, kada je u ime Kustodije otkupio brdo Nebo. Bio je to veliki korak za fra Jeronima, ali nikako nepromišljen. Prvo je dobro pripremio teren. Imao je mnogo prijatelja među lokalnim stanovništvom, muslimanima i beduinima, koji su ga iznimno cijenili i divili se njegovom umijeću jahanja i lova, vještinama koje je fra Jerko stekao za svog boravka u Argentini. No, on je bio i prijatelj kraljevske obitelji, točnije njegova veličanstva kralja Abdullaha od Jordana. Svake godine kada bi dozrelo prvo voće u njegovim vrtovima, fra Jerko bi ga, jašući s košarom u naručju, nosio u Amman svom prijatelju kralju.
Foto: Ivana Vrdoljak/ Jerihon
Zahvaljujući tim njegovim dobrim vezama i nemalim žrtvama Kustodije, franjevci su uspjeli otkupiti brdo Nebo, na kojem se danas nalazi katoličko svetište. Priča kaže da je fra Jeronim uvjerio Kustodiju da se treba upustiti u otkup brda Nebo tako što je upravi Kustodije uputio nekoliko ptica jarebica s pismom: „Mnogopoštovani Oče Kustode, čestitam Vam blagdan našeg sv. Oca ljubeći Vam svetu ruku. Šaljem Vam par jarebica s Mojsijeva brda u spomen na prepelice kojima se on hranio sa svojim narodom. Uvjeren sam da ćete i Vi kušati jarebice s brda Nebo. Molim Vaš blagoslov, uz pozdrav. Fra Jeronim.“
Foto: Ivana Vrdoljak/ Bazilika Isusova groba
Iako je većinu svog života proveo u Svetoj Zemlji, fra Jeronim Mihaić nikada nije zaboravio svoj rodni kraj. U jednom pismu o. Ivan Jurić svom kolegi piše: „On je ljubio svoju domovinu, osobito Pučišća… Kad su neki tražili, nakon pada Austrije 1918., da se odreče hrvatstva i prigrli talijansko građanstvo, fra Jerko je najenergičnije izjavio: „Jedino ako dobijem objavljenje da će me primiti u raj pod tim uvjetom, a i onda ću dobro promisliti. Hrvat sam se rodio i kao takav idem pred Gospodina.“ Fra Jerko se više puta vraćao na svoj rodni Brač, a na Braču je u dva navrata skupljao dječake te ih odvodio u Palestinu s namjerom da ih dovede do oltara. Većinom su to bili dječaci iz Pučišća i Gornjeg Humca, a mnogi su od njih poslije postali franjevci.
Foto: Ivana Vroljak/ Otkrivanje spomen ploče
Prošli je tjedan, u prisutnosti glavnog kustosa Svete Zemlje fra Francesca Pattona, u Pučišćima na otoku Braču otkrivena spomen-ploča na rodnoj kući fra Jeronima Mihaića. Otkrivanje ploče organizirali su Župa sv. Jeronima iz Pučišća i Hrvatska magistralna delegacija Viteškog reda Svetog groba jeruzalemskog, na čelu s magistralnim delegatom Claudeom Grbešom. Među članovima reda bio je i jedan Bračanin – Kruno Cukrov iz Škripa. Otvaranju spomen-ploče nazočili su fra Sandro Tomašević, diskret Kustodije Svete Zemlje, te fra Siniša Srebrenović, gvardijan Getsemanskog vrta u Jeruzalemu. Kasnije je u crkvi Sv. Jeronima u Pučišćima održana sveta misa, na kojoj je propovijed održao fra Francesco Patton. Dio njegove propovijedi koji se mene osobno najviše dojmio jest onaj o nasljedovanju fra Jeronima Mihaića, a u kojem je istaknuo da: „Ne čine samo veliki ljudi velike stvari. Velike stvari mogu činiti i oni sasvim jednostavni.“ Svi smo pozvani slijediti fra Jerkov primjer.
Foto: Ivana Vrdoljak
Fra Jeronim Mihaić, malen i skroman franjevački brat laik, ostao je, unatoč svojim velikim sposobnostima i životnim uspjesima, uvijek ponizan i franjevački radostan. Preminuo je 1960. g. u 83. godini života, u Ammanu, Jordanu, daleko od svoje domovine, a mrtvo mu je tijelo preneseno iz Ammana na brdo Nebo u pratnji 50-ak franjevaca i dvojice biskupa. Ondje zajedno s Mojsijem čeka vječno uskrsnuće.
Ivana Vrdoljak
Izvor: https://heritagecroatia.com/
Naslovna slika: pogled s brda Nebo na Obećanu zemlju