Posted by U prvom dijelu rada prikazana je u kratkim crtama povijest i važnost udruživanja vjernika za poslanje koje kršćani kao članovi Crkve i Kristovi sljedbenici baštine krštenjem. Potom se kratko osvrće na redove, bratovštine i pokrete koji su obilježili vjerničko organizirano djelovanje u našoj mjesnoj Crkvi kroz povijest. U drugom se dijelu na poseban način stavlja pozornost na pokrete/udruge vjernika laika koji su djelovali ili još uvijek djeluju na prostoru koji zauzimaju župe sv. Jurja u Ogorju, Svih svetih na Zlopolju i sv. Frane u Crivacu. Uočavajući važnost navedenih laičkih udruga i pokreta za sveukupno evangelizacijsko djelovanje Crkve na navedenom području nastoje se odgonetnuti pastoralne mogućnosti unaprjeđenja pastoralne prakse.
- Udruživanje vjernika u Crkvi kroz povijest
Udruživanje vjernika u različite udruge, pokrete, redove, društva i sl. ne predstavlja neki novi fenomen u Crkvi. Štoviše, možemo ustvrditi da ono kroz različite oblike obilježava gotovo cijelu njezinu povijest te se s pravom može reći kako navedena praksa uživa dugu tradiciju. Kroz stoljeća tako nalazimo različite skupine vjernika koji se po nadahnuću Duha Svetoga udružuju s ciljem vlastitog posvećenja bilo kroz kontemplaciju bilo putem vršenja različitih djela milosrđa upravljenih na dobro cijelog društva. Crkva rođena iz muke i uskrsnuća Kristova širila se po cijelom svijetu upravo zahvaljujući svojoj otvorenosti Duhu Svetomu, koji uvijek iznova nadahnjuje vjernike različitim karizmama, a koje obogaćuju njezino spasonosno djelovanje. Ta otvorenost Duhu koji nadahnjuje kao i blizina s ljudima u životnim okolnostima omogućili su joj da bude prisutna u različitim vremenima i kulturama te da na adekvatan način uspješno ostvaruje svoje poslanje humaniziranja i spasenja ljudi[1].
Tijekom povijesti Crkve postojale su mnoge forme udruživanja vjernika. Često je njihov nastanak uzrokovan posebnim potrebama Crkve u određenom vremenskom periodu i društveno-kulturnom kontekstu te oni u tom smislu predstavljaju prasliku one vjerničke angažiranosti i suodgovornosti za poslanje Crkve koju Drugi vatikanski koncil i postkoncilski dokumenti zagovaraju. Mi ćemo ovdje u najkraćim crtama spomenuti samo one najosnovnije i najpoznatije udruge i pokrete. U tom smislu možemo navedeni fenomen pratiti već od monaških pokreta u prvom tisućljeću, preko brojnih iskustava “apostolskog života”, trećih svjetovnih redova (franjevačkih, dominikanskih, karmelićanskih i augustinskih), zatim mnoštva različitih bratovština, zajednica pobožnika, različitih društava, “Marijinih kongregacija”, sve do modernih zajednica i pokreta kao što su npr. fokolarini, neokatekumenski put, Frama, zajenica iz Taizé-a, Opus Dei itd.[2].
Unatoč dugoj i bogatoj povijesti ipak nedavna postkoncilska životnost, raznolikost kao i iznenađujuće brzo širenje pokreta i zajednica po svijetu iznenadilo je gotovo sve u Crkvi. S tolikom različitošću i brojnošću kao da nitko ozbiljno nije računao te ona usprkos navedenoj tradiciji svakako predstavlja jednu dobrodošlu novost i obogaćenje. Nije ni čudo, stoga, da se ovaj fenomen sve češće naziva novim vremenom Duhova u Crkvi, vremenom u kojem laička karizma poprima sve više različitih manifestacija kojima se obogaćuje dosadašnji pastoralni rad u Crkvi. Papa Benedikt XVI, primjerice, još kao kardinal u svom poznatom intervjuu Vittoriu Messoriu, ističe da ovu neočekivanu novost vidi kao dar Duha Svetoga, kao veliku nadu koja može, bilo sveopćoj bilo mjesnoj Crkvi, donijeti mnogo plodova. U navedenom intervjuu polažući mnoge nade u entuzijazam i potencijal koji pokreti predstavljaju za poslanje Crkve ističe: «Ono što budi nadu na razini sveopće Crkve - a to se događa upravo u srcu krize u zapadnom svijetu - jest pojavak novih pokreta, koje nitko nije planirao, nego su se pojavili spontano iz unutarnje životnosti same vjere. U njima se očituje – ma koliko neznatno – nešto kao novo vrijeme Duhova u Crkvi»[3].
Ukratko, ne ulazeći u širinu i u podrobnije objašnjavanje navedenog fenomena za evangelizacijsko djelovanje Crkve, možemo konstatirati da pokreti i zajednice predstavljaju dinamični aspekt Crkve koja pod vodstvom Duha Svetoga kroz mnoštvo karizmi doprinosi izgradnji i posvećenju društva. Ustvari, oni su obilježili prijelaz iz Crkve kao monolitnog statičnog društva (societas christiana) u dinamičku Crkvu koja raznolikošću akcija i inicijativa pastoralno prati sve izraženiju individualizaciju i diferencijaciju u modernom društvu.
Vjernici laici, koji su dugi period bili pasivni dio Crkve i služili uglavnom kao pomoć hijerarhijskom dijelu, s nastankom novih pokreta i zajednica postaju i sami subjekti pastorala tj. nositelji pastoralnih inicijativa. Ta novost u pastoralnom djelovanju naše mjesne Crkve, iako priželjkivana i crkvenim dokumentima već dugo vremena najavljena, nerijetko nailazi na stanovite otpore i probleme. Uglavnom se to odnosi na nerazumijevanja uloge vjernika laika u poslanju Crkve što je redovito posljedica kako naslijeđenog klerikalnog mentaliteta tako i nedovoljno razvijene koncilske svijesti o suodgovornosti svih za navještaj i svjedočenje Radosne vijesti na svim područjima osobnog i društvenog života.
- Pokreti i udruge u mjesnoj Crkvi kroz povijest
Od pokreta i udruga u mjesnoj Crkvi kroz njezinu burnu i bogatu povijest ovdje ćemo na poseban način izdvojit samo dva oblika organiziranog djelovanja vjernika laika: bratovštine i Franjevački svjetovni red (FSR). Pri izboru spomenutih vodili smo se kriterijem kako zastupljenosti kroz povijest tako i njihovom angažiranošću u pastoralnim aktivnostima. Svakako, da bi navedenima osobito u novije vrijeme mogli pridružiti barem još poneki značajniji pokret ili zajednicu kao npr. Framu – pokret franjevačke mladeži ili Neokatekumenski put, no zbog ograničenog prostora kao i vezanosti gore odabranih za kontekst koji obrađujemo ograničiti ćemo se samo na dvoje spomenutih.
Nakon kratkog pregleda izabranih udruženja vjernika laika, jasnog isticanja njihove karizme i misije pokušat ćemo u drugom dijelu navesti i neke perspektive za budućnost njihova djelovanja tj. oživljavanja i djelovanja na prostoru župa koje smo na početku naveli.
2.1. Bratovštine i njihova uloga u razvoju religioznog života
U Dalmaciji postoji duga tradicija što se tiče organizacije vjernika laika u bratovštine. Navedena tradicija seže još u osmo stoljeće i kao takva predstavlja najstariji oblik organiziranog djelovanja vjernika laika[4]. Na strukturirani način možemo pratiti njihovu prisutnost od dvanaestog stoljeća do danas, a povezani su, više ili manje, s prosjačkim redovima (franjevcima i dominikancima) zahvaljujući kojima su i doživjeli procvat. Stoljećima su bratovštine imale veliki utjecaj na vjerski i društveni život, osobito u manjim sredinama i gradovima na moru. Stoga su one nezaobilazan čimbenik kad se govori bilo o organiziranim skupinama vjernika laika bilo zajednicama/udrugama civilnog društva kroz povijest na našem prostoru[5].
Bratovštine su udruženja vjernika laika, usko povezane s jednom crkvom ili župom čiji ime kao i zaštitnika/cu redovito preuzimaju kao vlastito. Obično su nastale kao posljedica prirodnih katastrofa koje izazivaju strah među vjernicima koji se onda okupljaju kako bi se zaštitili i tražili zaštitu od njihovog nebeskog zaštitnika/ice. Bratovštine se dijele u dvije grupe: religiozno-karitativne, koje su zastupljenije na našem području, a promiču uglavnom specifične pobožnosti odnosno djela milosrđa i staleško-stručne udruge vjernika (cehovi) koje su između ostalog služile i za obranu od prirodnih nepogoda ili neprijatelja.
Ovdje nemamo namjeru obrađivati sve bratovštine preživjele ili nestale tijekom stoljeća, jer su mnoge i sa brojnim aktivnostima, nego samo ukazati na neke njihove aktivnosti koje nam poslije mogu poslužiti kao nadahnuće/primjer koji se može sukladno društveno-kulturnim okolnostima i danas ostvariti[6]. Drugim riječima, problemi s kojima se mjesna Crkva danas suočava u svojoj misiji i nisu tako potpuno novi. Postoje neki primjeri koji pokazuju kako je Crkva znala stoljećima, između ostaloga i preko bratovština vršiti svoju misiju, osobito s obzirom na njezin društveni i karitativni aspekt, koji je danas, čini se, zanemaren. Svakako, ne radi se tu o nikakvoj nostalgiji ili želji za povratkom u ona „stara vremena“, nego o želji da se otrgne zaboravu naša bogata crkvena baština i da nove generacije znaju crpsti iz te višestoljetne riznice.
U tom smislu spomenut ćemo da osim obveznog sudjelovanja na nedjeljnoj misi, velikim svetkovinama, sprovodima i osobito u procesijama članovi bratovštine (bratimi) imali su obvezu nositi Euharistiju bolesnicima. Na poseban način ovo se odnosi na bratovštinu Presvetog Sakramenta koja je bila najraširenija među svim bratovštinama. Osim toga, brinuli su se o gradnji i obnovi crkava, kapelica, o nabavi crkvenog posuđa, kipova, slika itd[7].
Nadalje, preuzimali su brigu o siromašnijima i starijima, gradili bolnice i hospicije[8], organizirali bankete (bratska druženja), sudjelovali u kulturnom životu mjesta i sl. U njihovu okrilju zapravo je nastala najstarija književnost (duhovna poezija) na narodnom jeziku. U tom smislu možemo spomenuti, primjerice, poznatu Šibensku molitvu (O blažena, o prislavna, o presvitla, svrhu vsih blaženih…)[9], zatim najstariju crkvenu pjesmaricu na hrvatskom jeziku koja je nastala u okrilju bratovštine Svih svetih na Korčuli[10] ili pak najstariju i najpoznatiju od bratimskih sprovodnih pjesama koja se i danas ponegdje pjeva na sprovodima (Bratja brata sprovodimo...)[11]. Osim toga pjevali su polifonijske crkvene pjesme koje danas predstavljaju kulturnu baštinu i iz kojih su npr. nastale poznate „klape“ koje su s vremenom postale nezaobilazni dio dalmatinskog identiteta. Ne ulazeći u „matrikule“ tj. u pravila pojedinih bratovština koja su regulirala njihove aktivnosti općenito i na temelju prethodno iznesenog možemo konstatirati kako je mjesna Crkva preko različitih aktivnosti preko bratovština brinula o potrebama vjernika u duhovnom i tjelesnom smislu. Jasno, to je bilo uvijek u mjeri njezinih mogućnosti i nesavršenosti koja je zajednička svakoj ljudskoj aktivnosti. Ovdje smo donijeli u sažetom obliku neke od bitnih aktivnosti koje su bratovštine vršile kao i njihov bogati doprinos društvu. Kako ćemo i u nastavku govoriti o istima, osobito o obvezama bratima, za sada ćemo se zadovoljiti iznesenim i prijeći na drugi oblik najzastupljenijeg organiziranog djelovanja vjernika laika a to je Franjevački svjetovni red.
2.2. Franjevački svjetovni red: poziv i poslanje
Čini se da su sveti Franjo i Dominik bolje shvatili od svojih suvremenika kako se poziv na svetost ne odnosi samo na zaređene ili posvećene službenike/ice Crkve, nego i na vjernike laike. Njih dvojica, a jednako tako i njihovi sljedbenici, kamo god su se nastanili redovito su osnivali i treće svjetovne redove, koji su služili kao kvasac obnove Božjeg naroda i sredstvo podizanja svijesti suodgovornosti kod vjernika laika za zajedničko poslanje Crkve. Govoreći stoga o svjetovnim redovima mi zapravo govorimo o prvom velikom pokretu vjernika laika u povijesti Crkve koji je promovirao upravo njihovu vlastitost – svjetovnost i život po Evanđelju u okolnostima i ambijentu koji je laicima svojstven. Nedugo nakon Franjine smrti (1226), izgrađeni su mnogi franjevački samostani na našoj strani Jadrana: u Puli, Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrovniku. Usporedo s njima, prema nekim povjesničarima, nastale su i prve zajednice Franjevačkog svjetovnog reda u Zadru i Dubrovniku[12]. Naravno, mi u ovom prikazu nećemo se baviti poviješću FSR-a nego ćemo ukratko predstaviti njegovu karizmu i poslanje kroz konkretne aktivnosti bratstava na području koje obrađujemo[13].
Poziv članova Franjevačkog svjetovnog reda ukratko bi se mogao sažeti kao život po Evanđelju na franjevački način[14]. To drugim riječima znači živjeti po onim vrijednostima koje su oblikovale život sv. Franje iz Asiza te nastojati, sukladno današnjim okolnostima, mentalitetu, tehničkim dostignućima i sl., tim istim vrijednostima udahnuti život; dati im novo „ruho“. To pak ne znači ništa drugo nego pružiti svjedočanstvo života koje nadahnjuje i koje svojom odgovornošću i zauzetošću svijet čini boljim mjestom za život svih ljudi. Poziv, dakle, svjetovnog franjevca nije nikakva pobožnost niti tek neko prigodično djelo milosrđa, već prvenstveno stil (oblik) evanđeoskog života nadahnut Franjinom karizmom koji se ostvaruje u svjetovnom ambijentu[15].
Takav franjevački način života u svjetovnom obliku ima dvije temeljne karakteristike: nasljedovanje Krista i život u bratstvu. Nasljedovanje Krista pritom ne znači slijeđenje neke ideologije ili nauka koju treba dobro savladati, već prvenstveno podrazumijeva razvijanje osobnog odnosa s Kristom koji onda umjesto nekog pravila ili dobrog primjera postaje pratitelj i prijatelj na životnom putu. Život u bratstvu, kao druga važna karakteristika franjevačke karizme, ne znači tek fizičku dimenziju bliskosti i poštovanja prema ljudima s kojima se inače dijeli svakodnevni život, već se takav odnos proteže na sve ljude neovisno o različitostima njihova identiteta: rasnog, vjerskog, nacionalnog[16]. Štoviše, on traži od članova reda da se „bratski“ odnose i prema životinjama, biljkama i u konačnici da vode brigu o svemu stvorenom.
Iz tako jasne svijesti o vlastitom identitetu proizlazi i samo poslanje članova FSR-a. Generalne Konstitucije FSR-a u tom smislu ističu kako su svjetovni franjevci «pozvani sudjelovati u izgradnji Crkve kao sakramenta spasenja za sve ljude»[17]. Drugi vatikanski koncil (Lg 31) ističe kako su vjernici laici pozvani kroz svoje redovite dužnosti i poslove, bilo obiteljskog bilo društvenog karaktera, doprinijeti poput kvasca posvećenju svijeta iznutra. Na njih dakle na poseban način spada da sa svim vremenitim stvarima kojima se služe i raspolažu upravljaju na takav način da budu na korist ljudima i na slavu Božju. Njihov glavni doprinos u stvaranju što pravednijeg i humanijeg svijeta ostvaruje se prvenstveno u što odgovornijem vršenju obiteljskih dužnosti i što boljem obavljanju profesionalnih zaduženja na korist cijelog društva.
Osim preko osobnog posvećenja, koje predstavlja temelj a ujedno i vrhunac pastoralnog djelovanja, prepoznatljivost njihove karizme najbolje se očituje u konkretnim projektima, bilo da se radi u Crkvi bilo u društvu. U tom smislu i na temelju dostupne literature kao i osobnog iskustva bez oklijevanja možemo ustvrditi da su članovi FSR-a uvijek na raspolaganju za različite pastoralne aktivnosti koje se organiziraju u Crkvi u cilju izgradnje aktivnije zajednice vjernika. Oni tako pomažu gvardijanima i župnicima u animiranju liturgije, zatim kod različitih pobožnosti; sudjeluju i organiziraju različitih molitvenih kao i karitativnih aktivnosti i sl.
Njihovi službeni susreti redovito se održavaju jednom mjesečno i u pravilu se sastoje od četiri dijela: molitve, formacije, različitih aktivnosti i bratskog druženja na kraju (agape)[18]. Unatoč navedenim aktivnostima ipak ono što općenito možemo ustvrditi za naš laikat u cjelini, vrijedi također i za svjetovne franjevce: još uvijek zauzimaju previše pasivnu ulogu u pastoralu Crkve. Drugim riječima to znači da zadaća posviješćivanja suodgovornosti za poslanje Crkve na temelju krštenja ili pak u ovom slučaju još i datih zavjeta, a sve na liniji ekleziologije Drugog vatikanskog koncila, još ni iz daleka nije završila[19]. Svi krštenici imaju jednako dostojanstvo ali su također i suodgovorni za poslanje Crkve na temelju krštenja, povjerenih službi u Crkvi ili pak primljenih karizmi na službu zajednici vjernika i društvu u cjelini.
- Djelovanje pokreta i udruga vjernika u župama sv. Jure, Svih Svetih i sv. Frane
Na temelju dokumenata koje imamo na raspolaganju, a vezano za udruženja vjernika na području župa koje obrađujemo, možemo sa sigurnošću govoriti o postojanju bratovština i zajednica franjevačkog svjetovnog reda na navedenom području. O tim dvjema oblicima organiziranog vjerničkog djelovanja imamo određenu dokumentaciju i materijalne dokaze dok o drugim potencijalnim oblicima udruženja za sada nemamo nikakvih saznanja. Pojavak bratovština na navedenom području možemo pratiti barem od osamnaestog stoljeća. Potvrdu o njihovu postojanju nalazimo u jednom izvještaju iz vizitacije trogirskog biskupa Didaka Manole o kojem ćemo govoriti u nastavku.
Za područje istraživanja kao što je naše, a zbog oskudnih podataka o crkvenom i društvenom životu, biskupske vizitacije su od iznimne vrijednosti. Naime, prilikom vizitacije biskupa redovito se zapisuju određene stvari iz života dotičnog mjesta kao npr. o stanju crkve, ostalih građevina, o sadržaju riznice crkava, o životnim okolnostima, ćudoređu, postojanju bratovština, trećih redova, pokreta, o ekonomskim i socijalnim prilikama i sl. Protokom vremena navedeni zapisi postaju sve dragocjeniji izvor za poznavanje života i prilika dotičnog mjesta u određenom vremenu. U tom smislu i u kontekstu govora o vjerničkim udrugama i pokretima na sjevernom dijelu nekadašnje trogirske a danas šibenske biskupije koje u teritorijalnom smislu obuhvaća današnje župe sv. Jure iz Ogorja, svih Svetih iz Zlopolja i sv. Frane Asiškog iz Crivaca[20], puno nam pomažu zapisi iz vizitacija trogirskog biskupa. Trogirski biskup Didak Manola dva puta je obišao svoju biskupiju (1757. i 1766. godine). Na navedenim putovanjima pratio ga je uz ostale i vodio zapisnik o stanju po župama njegov kancelar don Marko Peroević. Pišući o vizitaciji iz prvog obilaska župa iz 1757., Lovre Katić prema izvještaju navodi da u Ogorju «crkvom upravljaju crkovinari, a za potrebne troškove staraju se bratimi. Premda je župa velika, ipak u njoj se ne čuva euharistija niti se obavljaju euharistički ophodi, jer nemaju svijeća niti kandila za pratnju. U Ramljanima bratovština za svakoga preminuloga bratima daje izreći trideset misa»[21].
Povijesna vrela, dakle, potvrđuju da su bratovštine duže ili kraće vrijeme postojale uz crkvu sv. Jurja u Ogorju i sv. Ivana u Ramljanima, a vjerojatno tako i uz crkvu Svih Svetih u Zlopolju, sv. Marka u Crivacu, i crkvu Blažene Djevice Marije u Postinju Donjem. Tomu u prilog ide i činjenica da su se bratimi iako neformalno, tj. bez statuta (matrikule), održali do dana današnjega u Ramljanima i u Postinju Donjem. Bratovštine su po svemu sudeći imale nazive svetaca kojima su crkve posvećene, što je bila redovita praksa u drugim mjestima. Imale su uz crkve i svoje kuće (npr. bratimska kuća na Zlopolju) koje su redovito bile pod istim krovom s mrtvačnicom od koje ih je dijelio samo pregradni zid.
Od bratima se zahtijevalo da bude dobar kršćanin što će reći ne sklon nemoralnom životu. Ukoliko bi navedeni kriterij pripadnosti bio grubo narušen iz bratovština se takve pojedince i izbacivalo. U bratovštinama osim njegovanja dobrih međuljudskih odnosa (nisu se smjeli parničiti pred sudom već bratski izmiriti i kompromisno dogovoriti) bila je naglašena i međusobna solidarnost, koja je osobito dolazila do izražaja kod tragične smrti kojeg mlađeg člana koji bi za sobom ostavio ženu i djecu. U tom bi slučaju članovi bratovštine imali obvezu materijalno pomagati navedenu obitelj[22].
Iako se gotovo svaka bratovština isticala ponekom posebnošću u odnose na druge, a na koju je utjecao društveno-kulturni kontekst kao i ekonomsko stanje dotičnog mjesta, ipak se može smatrati kako je barem većina prava i obveza bratima, a koje su propisivale matrikule, manje više zajednička. U tom smislu, iako za to nemamo nikakvih pisanih tragova u obliku mjesnih matrikula za područje kojim se bavimo, ipak možemo s izvjesnom sigurnošću služeći se analogijom navesti neka prava i obveze bratima iz kojih možemo vidjeti važnost navedenih laičkih zajednica za razvoj religioznog života na spomenutom području kroz dugi vremenski period. U tom smislu možemo istaknuti kako se na dan mjesnog patrona po komu bi se i bratovština redovito zvala, jasno ukoliko ih u župi ne bi bilo više, priređivao i bratimski objed. Uz neizostavni pozdravni govor župnika kao i prigodno nazdravljanje bukarom na navedenom objedu nije nedostajalo ni pjesme koja je sastavni dio gotovo svih okupljanja i koja, ako se to tako može reći, oduvijek obilježava naš južnjački mentalitet. Od redovitih dužnosti koje spadaju na bratime svakako treba istaknuti redoviti pohod sv. misi, sudjelovanje u procesijama za svetkovine, pohod i nošenje Euharistije bolesnicima, sudjelovanje u sprovodima, plaćanje misa za pokojne bratime, briga oko crkvenog posuđa i općenito briga oko gradnje/obnovi crkava, kapelica, nabavi crkvenog posuđa, kipova i sl.
Što se pak tiče prisutnosti i djelovanja zajednica Franjevačkog svjetovnog reda (FSR) prema informacijama koje posjedujemo njihov nastanak i djelovanje vezan je uz drugu polovicu prošlog stoljeća[23]. Naime, fra Jerko Lovrić, u svom članku o povijesti i raširenosti Franjevačkog svjetovnog reda u provinciji Presvetog Otkupitelja navodi podatak kako je isti na Zlopolju osnovan 1959. godine i to od strane župnika fra Ivana Vuke[24]. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, kako to autor u istom članku donosi, zajednica je brojila 5 članova a po posljednjim podacima koje imamo na raspolaganju broj članova zajednice FSR-a u Zlopolju je i povećan na 8 članova[25]. U Ogorju je prema članku koji donosi isti autor Franjevački svjetovni red osnovan 1987. godine za župnika fra Joze Grgića, međutim u kasnijem razdoblju njegovo djelovanje nije zaživjelo[26].
Svakako u zlatnom razdoblju procvata od kraja devetnaestog pa sve do sredine dvadesetog stoljeća FSR doživljuje svoj vrhunac i širi se u mnoga mjesta po Hrvatskoj pa tako i po našoj Zagori. Razloge njegova rasta i favoriziranja svakako treba gledati i u kontekstu ondašnjih društveno-političkih kretanja tj. nastojanja da se Crkva što uspješnije suprotstavi sve jačem prodoru liberalnih i socijalističkih ideja u društvo. Na vrhuncu svog rasta Red je među vjernicima hrvatskog govornog područja brojio oko 100 000 članova te je kao takav predstavljao jednu od najjačih katoličkih organizacija koja je uvelike utjecala na duhovnost i život katoličkih vjernika u spomenutom razdoblju[27]. Nije zanemariva ni činjenica da je on jedina katolička laička organizacija koja je i nakon 1945. godine nastavila djelovati sa svojim aktivnostima.
- Perspektive budućeg djelovanja
Iz svega navedenog evidentno je da su vjernici laici kroz bratovštine aktivno sudjelovali u crkvenom i društvenom životu; promovirali pobožan, pošten i društveno odgovoran život te prakticirali solidarnost s potrebitima bilo koje vrste. Naravno, s razvojem društva, državne i gradske institucije kao i druge organizacije civilnog društva preuzele su mnoge od navedenih aktivnosti. Osobito se to odnosi na vrijeme komunističke diktature koja je ili u potpunosti ukinula ili ograničavala njihovo djelovanje te nastojala općenito zatvoriti Crkvu i sve njezine institucije (organizacije, društva, udruge, pokrete...) u „sakristiju“, tj. u zonu privatnosti lišenu društvene dimenzije. Uz sveprisutnu sekularizaciju to je dakako jedan od glavnih razloga zašto su mnoge bratovštine nestale ili su njihove aktivnosti umnogome reducirane.
Bilo kako bilo, bratovštine iako po svojim aktivnostima i brojnosti uglavnom pripadaju prošlosti i nekim drugim društveno-kulturnim okolnostima ipak nam nude jednu vječnu aktualnost: djela milosrđa, u duhovnom i materijalnom smislu, utemeljena na Evanđelju i potrebna ljudima svih dobi i vremena. Što se tiče njihova obnavljanja ili zaživljavanja onamo gdje su se uspjele održati čini se da bi ih bilo korisno obnoviti i prilagoditi sukladno potrebama mjesne Crkve i zahtjevima vremena tj. potreba ljudi dotičnog mjesta[28]. To drugim riječima znači aktivniju organizaciju susreta molitve i kateheze za odrasle čije cilj je trajni rast u vjeri i svjedočenju vjere na svim područjima društvenog života. Nažalost, tendencije posljednjih desetljeća glede brojnosti i aktivnosti kako bratovština tako i zajednica Franjevačkog svjetovnog reda ne idu nam u prilog. Štoviše, čini se da je potonji na temelju podataka koje posjedujemo u zadnjih trideset godina gotovo prepolovljen[29], a na području čitave Zagore zbog potpunog raseljavanja takve zajednice su gotovo nestale.
U novije vrijeme neke zajednice, udruge i pokreti svjedoče o kreativnosti i novom obliku nazočnosti tj. zauzimanju za čovjeka i za sve stvoreno[30]. U tom smislu možemo spomenuti priređivanje seminara, različitih ekoloških i humanitarnih akcija, čiji je cilj podizanje svijesti o zaštiti okoliša, dostojanstvu rada i radnika, zatim tribine o miru, praštanju, pravdi i solidarnosti i sl.[31]. Nadalje, u nekim zajednicama svjetovnih franjevaca i katoličkih udruga razvile su se mnogostruke pastoralne aktivnosti: npr. briga za teško bolesne i umiruće bolesnike[32]; skrb za beskućnike i siromašne za koje su otvoreni hospiciji i socijalne samoposluge itd.[33]
Svakako na kraju ovog prikaza možemo zaključiti kako su laičkih redovi i zajednice (bratovština) nastali iz realnih potreba za organiziranim djelovanjem vjernika laika. Oni su preteče udruga i zajednica civilnog društva koje na različitim područjima i na različite načine danas nastoje ljudima organizirano pomoći oko njihovih potreba. Navedena potreba za organiziranim djelovanjem vjernika laika u cilju prožimanja svih segmenata života duhovnim vrijednostima nije ni danas nestala. Štoviše, s „ubrzanjem“ vremena i tempa života te sve prisutnijom individualizacijom i sekularizacijom ona se čini sve izraženijom. Osobito se to odnosi na osobe koje se u navedenim društveno kulturnim promjenama nisu snašle te se nalaze na marginama društva bilo zbog nezaposlenosti, bolesti, osamljenosti, starosti i sl.
U tom smislu možemo konstatirati kako bi obnova zamrlih ili utemeljenje novih zajednica u župama o kojima pišemo umnogome unaprijedila i obogatila njihov vjerski i društveni život[34]. Za pretpostaviti je da bi i neki stariji vjernici koji su živjeli u drugim sredinama a vratili su se mirovinu proživjeti na selu, prihvatili a možda i predvodili navedene aktivnosti usmjerene kako prema obogaćenju liturgijskih slavlja, različitih pobožnosti tako i prema karitativnim akcijama, njegovanju običaja (npr. kroz postojeće KUD Komaštre), razvijanju ekološke svijesti itd. Svakako i unatoč negativnim tendencijama vrijedilo bi truda obnoviti ili već postojeće udruge vjernika pojačati s novim aktivnostima. U tom smislu nadamo se da će i ovaj skromni doprinos biti od pomoći u prepoznavanju evanđeoskog kairosa – povoljnog trenutka za služenje Bogu koje najredovitije ide preko služenja bratu čovjeku i brige za sve stvoreno.
fra Ivica Jurić
[1] Usp. GIOVANNI PAOLO II, Rinnovate continuamente la scoperta del carisma, Discorso ai sacerdoti di Comunione e Liberazione del 12 settembre 1985 (Ivan Pavao II, Trajno obnavljajte dar karizme, Govor svećenicima pokreta Comunione e Liberazione), u: Insegnamenti, VIII/2 (1985), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 1985, str. 658.
[2] Usp. M. D. GALINDO, Associazioni di fedeli (Udruženja vjernika), u AA. VV., Dizionario di ecclesiologia, Città Nuova, Roma, 2010, str. 67.
[3] J. RATZINGER & V. MESSORI, Razgovor o vjeri, Verbum, Split, 1998, str. 38.
[4] Usp. D. ŠIMUNDžA (ur.), Crkva danas i sutra, Akti 55. splitske sinode “Različiti su darovi ali je isti Duh” (1. Kor 12,4), Crkva u svijetu, Split, 1988, str. 91.
[5] Usp. I. BENYOVSKY, Bratovštine u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima, Croatica Christiana Periodica 22 (1998), 41, str. 138-147.
[6] Za detaljniji uvid u temu pogledati: F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1988. str. 353-376; F. ŠANJEK, Hrvatska u ozračju bratovština, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru - Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st), Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, l991., str. 218-227; L. ČORALIć, Izvori i literatura o bratovštinama u Dalmaciji od srednjeg vijeka do pada Mletačke Republike, Croatica Christiana Periodica, 15 (1991), 27, str. 88-96; D. ŠIMUNDžA (ur.), Crkva danas i sutra…, nav. dj., str. 91-97; I. PEDERIN, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji: 1409-1797, Časopis „Dubrovnik“, Dubrovnik, 1990; I. BENYOVSKY, Bratovštine u srednjo-vjekovnim dalmatinskim gradovima, Croatica Christiana Periodica, 22 (1998), 41, str. 137-160.
[7] Usp. I. Prijatelj-Pavičić, Kiparska i slikarska umjetnička baština bratovština u Dalmaciji između xiv. i xix. st., Croatica Christiana Periodica, 40 (1997), str. 39-54.
[8] Usp. I. BENYOVSKY, Bratovštine u srednjovjekovnim dalmatinskim…, nav., dj., str. 153.
[9] Usp. S. PETRIC, Bratovštine u Šibeniku, Croatica Christiana Periodica, 39 (1997) str. 99-100.
[10] Usp. I. BENYOVSKY, Bratovštine u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima…, nav. dj., str. 156.
[11] Usp. S. P. Novak, Povijest hrvatske književnosti, I, Antibarbarus, Zagreb, 1996, str. 203.
[12] Usp. T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III, Zagreb, 1905, str. 448.
[13] Za jedan sveobuhvatniji povijesni pregled dolaska i širenja svjetovnih redova u Dalmaciji pogledati: A. PAVLOVIĆ, Treći redovi, srodne kategorije i redovničke zajednice, Obnovljeni život, XL (1986), 5, str. 414-425; J. LOVRIĆ, Franjevački svjetovni red u Provinciji Presvetog Otkupitelja, Kačić, 19/20 (1987-1988), str. 249-284; D. ŠIMUNDŽA (ur.), Crkva danas i sutra…, nav. dj., str. 97-100.
[14] Usp. NACIONALNO VIJEćE FRANJEVAčKOG SVJETOVNOG REDA, Pravilo i Generalne konstitucije Franjevačkog svjetovnog reda, Brat Franjo, Zagreb, 2008, br. 6, str. 25-26.
[15] Isto, str. 54.
[16] Usp. V. REDONDO, L’ordine Francescano Secolare nella famiglia francescana (Franjevački svjetovni red u franjevačkoj obitelji), Koinonia, XI/XLI (2004), str. 2; Usp. Z. BRUSAČ, Temeljna obilježja identiteta Franjevačkog svjetovnog reda, u: M. KRIŠTO I SUR., Zbornik radova s tematskih susreta trajne formacije u Franjevačkom svjetovnom redu, Brat Franjo, Zagreb, 2010, str. 328; Usp. KONFERENCIJA GENERALNIH ASISTENATA FSR-A, Priručnik za duhovnu i pastoralnu pastoralnu asistenciju FSR-u i Frami, Brat Franjo, Zagreb, 2007, str. 74-79.
[17] NACIONALNO VIJEĆE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA, Pravilo i Generalne konstitucije…, nav., dj., br. 17, §1, str. 68.
[18]O životu u mjesnom bratstvu vidjeti: NACIONALNO VIJEĆE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA, Pravilo i Generalne konstitucije…, nav., dj., br. 28-36, str. 79-84.
[19] Usp. PERFECTAE CARITATIS, br. 5.
[20] Usp. J. GRBAVAC (ur.), Franjevačka provincija presvetog otkupitelja (shematizam), Zbornik Kačić, Split, 2007, str. 59-60; 65-66;75-76.
[21] Usp. L. KATIĆ, Povijesni podaci iz vizitacija trogirske biskupije u XVIII. stoljeću, u: Starine, Knjiga 48, Grga Novak (ur.), JAZU, Zagreb, 1958, str. 295.
[22] Usp. M. DOMAZET, Prilog proučavanju kaštelanskih bratovština od 16. do početka 19. stoljeća, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 26., Zagreb 1993, str. 277-278.
[23] Tako primjerice u analizi stanja o Franjevačkom svjetovnom redu u provinciji Presvetog Otkupitelja iz 1912. godine iz pera fra Petra Bačića ne nalazimo da je Red zastupljen u župama koje obrađujemo. Usp. P. BAčIć, Opći pregled stanja III. reda u provinciji Presv. Otkupitelja u Dalmaciji, Izvješće I. sastanka hrv. upravitelja trećega reda, Zagreb, 1913., str. 26–28; D. PATAFTA, Obnova franjevačkog trećeg reda u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća, Croatica Christiana Periodica, 38 (74), (2014), str. 100.
[24] Usp. J. LOVRIĆ, Franjevački svjetovni red u Provinciji Presvetog Otkupitelja…, nav. dj., str. 266.
[25] Usp. J. GRBAVAC (ur.), Franjevačka provincija presvetog otkupitelja…, nav. dj., str. 76.
[26] Usp. J. LOVRIĆ, Franjevački svjetovni red u Provinciji Presvetog Otkupitelja…, nav. dj. str. 260.
[27] Usp. D. PATAFTA, Obnova franjevačkog trećeg reda u Hrvatskoj …, nav. dj., str. 115.
[28] Usp. D. ŠIMUNDŽA (ur.), Crkva danas i sutra…, nav. dj., str. 96-97.
[29] Prema podacima koje imamo, a koji se, doduše, odnose samo na Splitsko-makarsku nadbiskupiju, sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u istoj je bilo aktivno trideset i osam zajednica Svjetovnog reda: trideset i sedam zajednica FSR-a i jedna zajednica Dominikanskog svjetovnog reda u Splitu, koje su ukupno brojile preko osamsto članova. Danas, međutim, postoji svega sedamnaest zajednica koje ukupno broje oko tristo pedeset članova. Usp. D. ŠIMUNDŽA, Crkva danas i sutra…, nav., dj., str. 98; Usp. F. DOLJANIN, Franjevački svjetovni red (OFS), Splitsko-dubrovačko područno bratstvo u http//www.franjevci-split.hr/index.php?option =com_content &view=article&id=523&Itemid=49 ( 2. travnja 2015).
[30] O potrebi i važnosti socijalnog pastorala vidjeti: J. Baloban, Temeljne značajke socijalnog pastorala, u: Zbornik Milana Šimunovića, Djelatna Crkva, F. E. Hoško (ur.), Kršćanska Sadašnjost -Teologija u Rijeci, Zagreb, 2008, str. 65-87; N. Vranješ, Izazovi socijalnog pastorala na području javnosti, Riječki teološki časopis, 18 (2010), 2, str. 457- 480; A. Čondić, Ustani, zove te, Bogoslovno-pastoralna razmišljanja, Crkva u svijetu, Split, 2013, str. 234-247.
[31] Usp. FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED, ZELENA AKCIJA, FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA, Otvoreno pismo Vladi RH: Zaustavite pokušaj privatizacije Hrvatskih voda! u http//zelena-akcija.hr/hr/programi/vode/suradnja/otvoreno_pismo_vladi_rh_zaustavite_pokusaj_privatizacije_hrvatskih_voda (28 ožujka 2015).
[32] Vidjeti u: http//palijativa.ofs.hr/
[33] Usp. D. SERTIĆ, Socijalna inicijativa FSR- a i Frame u http//www.frama-portal.com/socijalna-inicijativa-fsr-a-i-frame (22 ožujka 2015);
[34] Kao koristan primjer donosimo Muslimovu bratovštinu iz Ogorja Gornjeg kojoj je cilj okupljanje Muslima raspršenih po svijetu i domovini, njihovo upoznavanje, međusobno zbližavanje, očuvanje običaja itd.
Izvor: Ivica Jurić, Vjerničke udruge i njihova uloga u razvoju religioznog života, u: Kapitanović, Vicko; Marinov, Nedjeljko i Matas, Mate (ur.), Župa Ogorje, Putovima života i vjere između Svilaje i Moseća, Zbornik radova, Kulturni sabor Zagore; Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja; Župa sv. Jure mučenika, Ogorje; Župa sv. Franje Asiškog, Crivac; Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Split, 2017, str. 711-723.