Posted by U godini posvećenog života želja nam je progovoriti o jednoj karakteristici koja bitno određuje, ili bi barem trebala određivati, život jednog redovnika/ice, a to je radost. Radost zbog poziva koji je Božji dar ljudima. Radost zbog odaziva koji čovjeka ispunja i čini Božjim suradnikom: produženom rukom Božjom koja jedne ljude podiže, druge smiruje, treće opet materijalno pomaže, a sve blagoslivlja. Osobito se navedena radost odnosi na sljedbenike sv. Frane kojeg slobodno možemo nazvati svecem radosti. Taj veličanstveni, nadasve simpatični svetac - Božji trubadur - tolike je ljude, čak i izvan kršćanstva, zarazio svojom karizmom: neponovljivim oduševljenjem za Boga i za sve stvoreno. Da, sv. Frane svoju ljubav nije ograničio samo na ljude nego je u nju uključio sve stvoreno: životinje, biljke, planine, rijeke… i sve ih je nazivao braćom i sestrama. I u tome je jedinstven. Zbog navedene ljubavi je i proglašen zaštitnikom ekologije.
On se jednostavno svemu divio, svakog čovjeka prihvaćao kao brata i sestru, kao Božje stvorenje vrijedno pažnje i ljubavi, neovisno o njegovim vlastitostima vjerskim, nacionalnim, socijalnim i sl. Nije slučajno, stoga, naš dragi sv. Ivan Pavao II izabrao baš Franin Asiz za mjesto molitve i međureligijskog dijaloga sa svim velikim religijama. Nije slučajno također ni današnji papa uzeo ime Frane, nego baš nadahnut karizmom Božjeg trubadura koji se toliko približio Kristu svojim životom da je nazvan alter Christus – drugi Krist. A u čemu je zapravo Franina veličina? Važno je to uočiti kako bismo ga mi njegovi duhovni sinovi što vjerodostojnije mogli nasljedovati. Njegova veličina sastoji se u veličini ljubavi s kojom je ljubio svakog čovjeka, životinju, biljku, sve stvoreno. U svemu je, i unatoč nimalo lagodnim životnim okolnostima, uporno pronalazio razloge za dati hvalu Bogu, diviti se životu i Božjim stvorenjima. Zbog toga je on trajna inspiracija ne samo nama franjevcima nego i mnogim umjetnicima, pjesnicima, glazbenicima, ekolozima…
Dvije su vrline na poseban način krasile sv. Franu a to su radost i služenje. U njegovu slučaju jedna je usko povezana s drugom što će reći da je radost za Franu logična posljedica služenja, razdavanja. U našem slučaju stvari stoje kudikamo drugačije: malo je služenja pa je posljedično malo i radosti. Moderni čovjek sve više želi gospodariti, a ne služiti, zapovijedati i biti slušan, a ne slušati. I samo služenje sve se više gleda kao poniženje, iskorištavanje. Čak se i u obitelji sve više traži tzv. pravedna raspodjela. Iskustvo nas uči da dočim se stavi granica i ljubav izmjeri to je znak da ljubavi ponestaje jer ona po naravi nije proračunata. Ili je ima pa se žrtvuje ne mjereći precizno svoj doprinos ili je nema pa traži izlike, opravdanja. Uglavnom služenje, kao drugo ime ljubavi, odvojeno od Božje volje lako može upasti u opasnost da se počne gledati kroz optiku sebičnih interesa i zadovoljenja vlastitih potreba. U takvoj logici svatko gleda sebe i želi da mu drugi služe. U Isusovoj i Franinoj logici je sasvim obrnuto - mi trebamo služiti drugima, brinuti se o njima jer je to zalog naše sreće. Naime, tko se daje, žrtvuje za drugoga sretan je čovjek jer sreća i nije drugo nego rezultat uloženog truda za dobro drugoga i vlastito dobro.
Glasnici istinske radosti
Radosti na licima ljudi je sve manje. Puno je razloga zašto je tomu tako, a premalo prostora da bi ulazili u dublju analizu. Možda su djelomično i narasla očekivanja a onda posljedično i razmišljanja i ponašanja „kriva“ što se sreća sve teže postiže? Podignuti su kriteriji i prave se popisi što sve čovjek treba postići da bio sretan, ostvaren čovjek. Najviše se, pritom radi o društvenom statusu, situiranosti kao i o kupovini koječega što se predstavlja kao nezamjenjivi preduvjet sreće.
Upravo bi stoga mi redovnici na osobit način, kao naravno i drugi vjernici, trebali biti svjedoci drugih, duhovnih vrijednosti preko kojih se čovjek ostvaruje. U tom smislu u našemu bi se životu trebao osjetiti onaj miris onostranosti, svete vedrine i opuštenosti, nenavezanosti za materijalnu logiku prevladavajućeg mentaliteta. Ne prilagođavati se društvu radi aplauza i „ugleda“ već sebe i društvo snagom odozgor prilagođavati Isusu i njegovim vrijednostima, naše je poslanje. Da, biti kontra, biti izazov konformističkoj logici svijeta naša je zadaća. Odustati od vječnih vrijednosti da bi se svidjeli društvu koje sve više preferira instant vrijednosti za nas bi značilo izgubiti identitet i prepustiti se promjenjivom svijetu želja i potreba da nas vodi. Kako se to ne bi dogodilo onda uvijek iznova treba podsjećati da se Isus predstavlja kao onaj koji vodi do punine života. Međutim, ta punina života ne ostvaruje se ovdje na zemlji nego tek nakon ovozemaljskog života. Jako je važno, stoga, uočiti da se posljednji smisao našega života nalazi izvan ovoga svijeta, u punom zajedništvu s Bogom i njegovim odabranicima. Bog nam ne može sada dati ono što nam je obećao dati poslije. Mi pak redovnici iz druženja s Njim kroz molitvu i radosno služenje drugima znak smo te novosti koja će tek doći.
Ako se osoba zatvori samo u ovozemaljsku perspektivu teško će imati snage i motivacije ići do kraja Njegovim putem. Ako se pak otvori bit će blagoslov za sve koje susreće. Snaga onostranog koja zrači preko takvih Božjih ugodnika izazov je i poziv drugim ljudima da se odvaže u avanturu s Bogom. A Bog kao Bog - još nikoga nije osiromašio. Štoviše, usrećuje svoje odabranike prethodno ih šaljući da druge usrećuju: pronalaze zalutale, podižu razočarane, smiruju tjeskobne.... On gradi mostove, spaja ljude, ozdravlja odnose, vraća nadu. Može i sam to činiti ali ipak želi i ljude uključiti u svoje planove, jasno, ukoliko mu se pripuste. Toliko je kreativan da pokatkad i najrevniji ne prepoznaju svako Njegovo djelovanje. Toliko je brižan da ponekad ostavlja stado, a cijeli se daje u potragu za odbjeglom ovčicom.
I s papom Franom možemo zaključiti da upravo takve redovnike danas trebamo: ljude duha koji unatoč svemu vedro gledaju u budućnost; otvorene i dinamične osobe koje ne grade zidove već mostove, koji traže i nalaze ljude na periferiji života te im pomažu duhovno i materijalno. Da, takve ljude trebamo koji će stati pred Bogom i ovim sve oholijim društvom koje Boga sve manje treba. Proroke poput Jone trebamo koji će skandalozno bogatom i još skandaloznije siromašnom svijetu ukazivati na nepravde, zalagati se za siromašne, vraćati nadu apatičnom naraštaju i uporno braniti primat duhovnoga nad materijalnim.
Promatrajući sve zlo što se po svijetu događa čovjek se lako obeshrabri i upadne u apatiju. Suočen s tolikim problemima učini se tako malenim i nedostatnim za bilo koji ozbiljniji pokušaj promjene na bolje. Sv. Frane, taj nepopravljivi optimist, nikako se ne bi složio sa spomenutom pasivnošću i zatvorenošću u svoj mikrokozmos. Njemu se pripisuje jedna izreka koja nam itekako dobro može pomoći u prevladavanju gotovo sveprisutne rezignacije, koja glasi: „Počni od onoga što je nužno, potom učini ono što je moguće pa ćeš brzo učiniti i nemoguće“. Čini se nemogućim danas zadržati mir i životnu vedrinu nad sve uzburkanijem moru života. Upravo zbog toga su sve dragocjeniji ljudi koji to postignu, koji umjesto nametnutog ritma slijede svoje srce čiji otkucaji tišinu razbijaju i čija prisutnost posvećuje.
Fra Ivica Jurić
Počeci 12 (2015) 1, str. 12-14.