Prosjaci kruha i duha

BogoslovPosted by
Čudo obraćenja očituje se u Božjem zagrljaju onih koje su slomile životne tragedije. To prihvaćanje drugih, ta bezuvjetna ljubav Božja čini čuda, mijenja ljude. Čudo se svaki put dogodi kada mi prigrlimo čovjeka u potrebi, kada sebe dajemo drugima. Tada Bog čini čuda preko nas.

Iz Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10, 46-52)

Evanđelje koje pročitasmo govori nam o susretu Isusa i jednog čovjeka, Bartimeja u Jerihonu. Inače, u evanđeljima grad Jerihon nema baš najbolju reputaciju. Granični je to grad; oaza nedaleko od Mrtvoga mora, grad trgovine i carine. Nedaleko od Jerihona, sjetimo se, Isus je iskušavan u pustinji. Uz navedeni grad, što pažljivijem čitatelju i slušatelju evanđelja neće nikako promaknuti,  vezane su i dvije evanđeoske priče: priča o dobrom Samarijancu, koja se događa u okolici Jerihona i priča o Zakeju, cariniku koji se obratio i pola svoga bogatstva darovao siromasima.

Zakej i Bartimej 

Iz Jerihona, dakle, imenom poznajemo dvojicu ljudi. Jedan je bio prezren zbog svoga grešnog života i nepravedno stečena bogatstva – a to je carinik Zakej; a drugi je bio odbačen zbog svoje tjelesne mane i krajnjeg siromaštva – to je slijepi prosjak Bartimej o kojem nam govori evanđelje gore. Iako međusobno jako različiti ipak imaju jednu crtu koja ih povezuje: to je čežnja za Bogom. Ta čežnja pokazuje se npr. u njihovu naporu da se približe Isusu pa i onda kad njihovi načini da to postignu kod drugih izazivaju porugu. Sjetimo se kako se Zakej, budući da je bio malen rastom, popeo na smokvu samo da bi Isusa vidio; a Bartimej, iako su ga drugi ušutkivali, vikao je naglas samo da ga Isus čuje: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se“! I obojica su bili uslišani.

Jako je zanimljiv taj čovjek, Bartimej. Papa Benedikt, u jednoj propovijedi pozivajući se na sv. Augustina govori kako je Bartimej potjecao iz visokog društva, dakle iz ondašnje elite. Pao je u bijedu, na najnižu društvenu razinu. Evanđelje ne otkiva razlog tog pada. Evanđelist Marko samo zapisa, kako se nalazi kraj puta – to će reći na periferiji života – kao beskućnik, koji je još k tome i oslijepio.

Današnji Bartimeji

Zašto ovako detaljno opisujem Bartimeja? Zato što mi se čini da Bartimeja imamo i danas. To su svi oni koji su na neki način isključeni iz društva. To su svi oni za koje ljudi nemaju vremena: osamljeni, bolesni, nezaposleni, rastavljeni, siromašni koji kopaju po kontejnerima… Bartimeje, možemo vidjeti i u onima koji su nekoć evangelizirani, dakle kršteni, krizmani, vjenčani a onda su se vođeni logikom potrošačkog liberalnog društva udaljili od Boga i njegovih vrijednosti. To su osobe koje su izgubile veliko bogatstvo, ne materijalno, naravno, nego duhovno. To su osobe koje su izgubile smjer, dublji smisao života, smisao za žrtvu i kojekakvim surogatima – ponajviše iz bogato razvijene industrije zabave – neuspješno popunjavaju nastalu prazninu. Oni su, dakle, egzistencijalni, duhovni prosjaci koji sve imaju a u biti ništa nemaju jer iznutra su prazni.

Nemaju ono najvažnije: uporište koje osmišljava život i smrt; nemaju vjeru koja nije nikakav skup ideja, ili folklornih prigodnih susreta ispražnjenih od dubljeg smisla, već stvarna snaga. Snaga koja životu daje smisao i ljepotu. I nije nimalo slučajno da je usporedo s padom broja vjernika rastao strah i depresija kod ljudi kao izraz nemoći i gubitka kontrole nad životom.

Vjera je snaga

Vjera, dakle, nije nikakav naivni optimizam već snaga koja jača duh i podiže kvalitetu života na višu razinu. Ne zanemarujući, stoga, socijalni moment, što će reći konkretnu pomoć potrebnima ipak naša prvotna misija jest ljude voditi Bogu i Boga dovoditi ljudima; oplemenjivati duh čovjeka i nastojati oko toga da cjelokupni život, kako privatni tako i društveni, bude što sličniji našem jedinom idealu Isusu Kristu.

U tom smislu naša je misija, i nas svećenika i vas vjernika, učiniti Boga prisutnim u svim sferama i aktivnostima našeg života tako da suvremeni Zakeji i Bartimeji uvidjevši svoje siromaštvo obrate se Bogu – izvoru smisla i smiraju svih naših čežnji. Puno je danas Bartimeja i u materijalnom i u duhovnom smislu. Viču oni na različite načine ali mi ih ne čujemo. Možda ih i odbacujemo i osuđujemo jer su nam smetnja, jer prozivaju našu savjest, i jer nam je lakše ocrniti ih nego im pomoći.

Isusu, nisu bili teret i smetnja. On čuvši vapaj Bartimejev poziva ga da ustane i dođe k njemu. Bartimej žuri k Isusu i odbacuje ogrtač u kojem možemo prepoznati odbacivanje starog mentaliteta, razmišljanja. U tom činu prepoznajemo Boga koji čuje naše vapaje; koji cijeni naše pokušaje i odgovara na njih. I tu se uvijek događa čudo.

Čuda su moguća

To čudo očituje se u Božjem zagrljaju onih koje su slomile životne tragedije, u Božjem potpunom predanju drugima. To prihvaćanje drugih, ta bezuvjetna ljubav Božja čini čuda, mijenja ljude. Sestre i braćo, čudo se svaki put dogodi kada mi prigrlimo čovjeka u potrebi, kada sebe dajemo drugima. Tada Bog čini čuda preko nas. Znam, nije u našoj moći sve ljude ozdraviti ali ipak nismo baš tako bespomoćni: naša ljubav i pomoć može itekako pomoći drugima.

Bog i nas poziva danas da ustanemo od svega onoga što nas sputava da budemo još više ljudi, da razvijamo sebe i društvo po njegovim vrijednostima. Ako baš hoćete poziva nas da ustanemo iz ove apatije koja već predugo traje i paralizira nas; poziva nas da gradimo mostove a ne zidove prema Njemu i prema ljudima; da surađujemo sa svima gledajući u ljudima prvo ono što je dobro, plemenito i to podržavajući, a ne samo ono negativno.

Isus je Bartimeju rekao: „Vjera te tvoja spasila“. Ovo je jako važna rečenica. Isus nikada nikomu u Evanđelju poslije ozdravljenja nije rekao: „Ja sam te spasio, Ja veliki i svemoćni Bog spasio sam tebe, malo nemoćno stvorenje“, nego: „Vjera te je tvoja spasila“,  “Neka ti bude po tvojoj vjeri!” . Dakle, naša vjera čini čuda. Bog čini čuda u našem životu ali ne bez nas, ne bez naše vjere. Vjerujmo u Njega i nama će se dogoditi čuda. I mi ćemo progledati očima duše i srca jer dobro znamo da gdje srce ne vidi, ni oči ne pomažu. On će nam pomoći da gledamo na svijet i na sve ljude njegovim očima, da blagim pogledom susrećemo ljude. I tako ćemo i njih i sebe promijeniti.

Nadalje, Bog nas poziva da ustanemo i u ekonomskom smislu, da ne ostanemo pokraj puta proseći mrvice globalizatora i ekonomskih predatora već da svoje sposobnosti nesebično uložimo u bolje sutra, kako naše osobno tako i zajedničko. To ćemo najbolje postići neprestano izgrađujući sebe, dobro odgajajući djecu i birajući uporno sposobne i časne ljude da nas na svim razinama zastupaju i da odgovorno rade na ozdravljenju našeg društva od podjela i ideološkog sljepila koje neprestano generira protivnike.

fra Ivica Jurić