Prorok ili farizej?

BogoslovPosted by

U redovničko-svećeničkim krugovima ali i izvan njih često se čuje ona poznata misao katoličkog teologa Hans Urs von Balthasara kako kršćanin stoji i pada s molitvom. Zna se, doduše, spomenuti i druga slična misao, također od jednog poznatog katoličkog teologa (Karla Rahnera), kako će kršćanin budućnosti biti mistik ili ga ne će biti. Svakako, ono što se želi reći s obje navedene misli jest da bez molitve, bez duhovnosti i osobnog odnosa s Bogom nema vjerodostojnog kršćanstva. Molitva je srce, temelj na kojem se gradi vjerodostojan život kršćanina.

Jednako tako, s druge strane, kršćanstva nema ni bez dobrih djela, tj. djela milosrđa koja bi trebala proizlaziti iz molitve, odnosno duhovnosti. I sad dolazimo do one klasične, možemo to slobodno reći, i sasvim nepotrebne podjele u našem kršćanskom poslanju na akciju i kontemplaciju. One su, ili bi to trebale biti u našem slučaju, isprepletene kao dvije dimenzije našeg života koje se nipošto ne isključuju nego, štoviše, nadopunjuju: jedna upućuje na drugu.

Molitva i prava duhovnost rađa svjedočanstvom života koje je neodvojivo od činjenja dobrih djela i stvaranja dobrih međuljudskih odnosa, koji opet u Isusovoj logici zahtijevaju zahvalnost Onomu od kojega sve dolazi. Tako dobra djela poštenog, marljivog i solidarnog kršćanina izviru iz molitve i na nju opet upućuju. U dijalektici dara (od Boga preko drugih) i uzdarja (do Boga opet preko drugih ljudi), dakle, odvija se život nas vjernika.

Sjetimo se sv. Frane, Božjeg trubadura i njegova odnosa prema molitvi i radu. U njegovoj optici sve je dar i razlog za zahvalu. Rad za njega nipošto nije kazna, ropstvo koje iscrpljuje čovjeka i ograničava mu slobodu. Naprotiv, rad je dar; on je izraz Božje milosti. Rad je, možemo to slobodno reći, privilegij jer pruža više mogućnosti da se ostvarimo kao suradnici Božji. On ne ograničava našu slobodu, štoviše, izgrađuje je i izgrađuje nas. Čovjek se ostvaruje, potvrđuje kroz stvaranje. Dakako, da pri tom i griješi, kao uostalom i u molitvi ako samo površno, formalno niže molitve, psalme, fraze… a srce mu je daleko od Gospodina.

Svaki čovjek griješi, pada, ali nažalost, svaki ne ustaje; ne priznaje svoj pad. Neki čak pad prikazuju kao vrlinu, kao neki iskaz originalnosti, iskrenosti. Kao da bi se iskrenost samo u grijesima pokazivala a ne i u vrlinama? Meni se čini, a vjerojatno i drugima, da je javnost, odnosno poznatost već odavno zamjenila svetost. Naime, dok su ljudi nekada čeznuli da budu sveti pa su se u tom pravcu i trudili, danas čeznu da budu poznati, da se za njih čuje. Po čemu će biti poznati, to kao da je sasvim sporedno pa se onda i javnost „zarađuje“ na različite načine; pod svaku cijenu, a nerijetko i ispod cijene. Tomu je svakako doprinio razvoj komunikacija, osobito Interneta i smartphonea, ali i popularizacija jedne vrste psihologije koja umjesto konstruktivne samokritike, koja izgrađuje, promovira samoobožavanje koje pravi rast odbacuje i zadovoljava se osrednjošću.

Nadalje, nije rijetkost da neki ljudi i krivo shvaćaju iskrenost kao najveću samodostatnu vrlinu: oni npr. žive u nekom grijehu (preljub, kocka, lijenost, nepoštenje…), to otvoreno priznaju; nekad se te slabosti, odnosno tog grijeha uopće ne stide i oni su onda kao u redu. Oni ništa ne kriju. Iskreni su i kao onda je sve u redu. Onda to kao više nisu slabosti zbog kojih i drugi članovi obitelji pate? Iskrenost, razumije se, jest dobra ali, naravno, nije dovoljna. U vjeri se osim priznanja slabosti (dakle iskrenosti) traži i obraćenje, rast, izlazak iz grijeha, a ne ostajanje u istom. Taj rast redovito ide preko zdrave konstruktivne samokritike koju u vjeru redovito nazivamo poniznošću.

Ponizan čovjek nije nesamostalan, nesposoban čovjek, kako bi netko možda krivo pomislio, već naprosto realan čovjek; čovjek koji svoju ograničenost oslanja na Božju svemogućnost. I taj „mali“, skromni čovjek je upravo velik zato što je mali. Nadalje, možemo naučiti i kako vjera nije moraliziranje. Moralizatori, farizeji, nekadašnji i današnji, vjeru svode na propis, na normu. Oni se brinu o zakonima a ne o ljudima. Moraliziranje i moralizatori odbijaju mnoge ljude od vjere jer najčešće ljude prozivaju i s emocionalnom distanciranošću samo dociraju, a ni prstom da bi makli da se stvari poprave. Nije slučajno Isus, koji je inače bio jako blag i milosrdan prema ljudima, bio tako grub prema farizejima, koji su, kako evanđelja donose, bili jako neosjetljivi ljudi.

Nije dovoljno, dakle, samo biti iskren, treba ono što je loše promijeniti. Možemo napraviti i još jedan korak naprijed pa reći kako nije dovoljno samo poznavati vjeru. Postoji puno inteligentnih ateista koji dobro poznaju teologiju, ali ih to ne dovodi do spoznaje Boga i posljedično do obraćenja. Postoji i puno inteligentnih vjernika koji dobro poznaju svoju vjeru, ali je ne žive. Istina o kojoj Isus govori ne može se do kraja riječima izraziti. To Isus i ne traži jer nas ne usrećuje i u konačnici ne spašava znanje, spoznaja (prosvjetljenje), već dobrota i pouzdanje u Njega.

Kroz cijelu povijest dominirao je koncept čovještva koji je podrazumijevao rast znanja, vlasti i moći. Onda je došao Isus i na mjesto znanja i moći stavio ljubav kao kriterij čovještva. Evolucija duha i biološka, odnosno tehnološka evolucija nikada se nisu potpuno poklapale. Nažalost, poznato nam je kako duhovni razvoj nije pratio tehnološki napredak i kako za posljedicu imamo tehnološke genijalce koji su istovremeno duhovni patuljci. Do čega nas takvi „genijalci“ mogu dovesti najbolje pokazuje zastrašujući razvoj oružja i drugih nezdravih tehnologija, o kojima papa Frane govori u enciklici Laudato si, a koji prijete opstanku cijelog kozmosa.

Naša je dužnost, stoga, proročki govoriti. Braniti Božje vrijednosti i čovjekovo dostojanstvo u svakom vremenu i na svakom području. Isus nije bio nimalo indiferentan na situaciju kako društveno-političku tako ni vjersku ondašnjeg vremena. Ni mi ne smijemo biti indiferentni. Nije se ni libio kritički progovoriti i suprotstaviti se „velikima“ da bi male zaštitio. Nije „mudro“ šutio, bio vješt u kompromisima gradeći karijeru i „čuvajući“ dobar glas, nego je svoj glas davao onima koji ga nemaju, bolje rečeno onima kojima je oduzet – zauzimao se za probleme ljudi s ruba društva ne reducirajući nikada svoje poslanje samo na humanitarni rad.

Dakako, da je to neudobna i opasna pozicija koja je mnoge proroke, pa i samog Isusa došla glave. Ali ako nismo spremni za njega i za njegove miljenike i svoj život dati, žrtvovati se, onda se postavlja pitanje koliko smo uopće njegovi i jesmo li na krivom mjestu. Odnosno, jesmo li na pravom mjestu ako želimo biti farizeji, blaženo smireni zbog sudbine drugih ljudi a posvećeni samo sebi i svojim hobijima. Na to pitanje neka svatko sebi odgovori.

fra Ivica Jurić