Poniznost škola svetosti

BogoslovPosted by

“Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima… – reče Isus te pozva svoje učenike govoreći: – Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim” (Mt 11,25-30). Isus nas poziva da učimo od njega i – ako to budemo činili – naći ćemo spokoj dušama svojim. Evo nam recepta za sreću! U biti je jako jednostavan, kao što je i inače slučaj s velikim i važnim stvarima, ali i istovremeno jako zahtjevan. Biti ponizan znači biti poput Isusa; biti blag, skroman, za sve Bogu zahvalan.

U Svetom pismu na mnogo mjesta nalazimo kako se Bog protivi oholima a voli ponizne. Ljubav prema poniznima, skromnima, siromasima očita je svakom onom tko je barem jednom čitao Sveto pismo, osobito evanđelje. Zašto Isus voli ponizne i što je zapravo poniznost? Sama riječ kao da je iščezla iz javnog diskursa. I kad se upotrebljava više ne predstavlja jednoznačan pojam, već uključuje više značenja i to uglavnom negativnih. Najčešće ima prizvuk pokornosti.

Iako kao vrlina u kršćanstvu ima bogatu prošlost danas, međutim, kao da se radi o problematičnoj krjeposti. Ponizan čovjek u modernom društvu je neuobičajen lik. Zašto neuobičajen? Zato što su danas u trendu uspješni, samosvjesni, poduzetni, gotovo agresivni ljudi željni uspjeha, slave, prestiža…

Kakva poniznost?, reći će mnogi gotovo s prezirom. Prema komu? Svijet je danas otvoreno tržište u kojem pobjeđuju i preživljuju samo najjači, najsposobniji. Život je neprestana borba. Ritam je sve brži a zahtjevi života sve veći. Nema tu mjesta za nikakvu poniznost . Iz navedenog je sasvim razvidno kako je poniznost često percipirana kao simbol poniženja, gubitničkog mentaliteta.

Predodžbe, dakle, koje imamo o poniznosti uglavnom su iskrivljene. Skloni smo je gledati kao poniženje, pretvaranje, zatvorenost, nedostatak ambicije, pouzdanja u sebe; ili čak kao podlost nemoćnih, lukavstvo samozatajnih koji samo glume poniznost dok se ne dočepaju statusa, funkcije, moći kojoj latentno teže.

Što je zapravo poniznost? Za Hegela ona je priznanje vlastite ograničenosti. Za Nietschea ona je izraz ropskog mentaliteta. A za nas vjernike? Za nas vjernike ona zapravo označava temeljni stav, odnos prema Bogu i ljudima. U kršćanskom smislu, dakle, poniznost nije slabost nego jakost, jasno, duhovna a ne fizička jakost. U tom smislu moglo bi smo reći sljedeće: najjači je onaj tko kleči pred Bogom – taj nema potrebe saginjati glavu ni pred kim drugim, osobito ne pred različitim silnicima.

Poniznost bi, dakle, mogli definirati, barem pokušati, kao svijest o vlastitoj ograničenosti koja se, svjesna istine o sebi, oslanja na Božju svemogućnost. Prihvatiti sebe kakav jesi i druge u njihovoj realnosti bio bi izraz tako shvaćene poniznosti. To je u biti ono što sv. Pavao misli kad kaže „istinovati u ljubavi“.

Poniznost tako shvaćena ne degradira čovjekovo dostojanstvo, nego čovjeka čini slobodnim, otvorenim prema Bogu tako da raste do punine mjere Kristove. Ona, nadalje, nije ništa drugo nego suprotnost preuzetnosti, umišljenosti. Zato ćemo, da bi bolje upoznali poniznost, reći nekoliko riječi o njezinoj suprotnosti – oholosti. Ohole ljude, za razliku od poniznih, lako ćemo prepoznati. Brinu se samo za sebe. A ako nešto malo i pomognu drugima to će odmah razglašavati na sva zvona, u novine, na televiziju… Sve dobro pripisuju sebi a ono loše drugima, kao da su oni predodređeni za uspjeh, a drugi za neuspjeh.

Strašno su osjetljivi na bilo kakav prigovor ili kritiku. Druge redovito preziru. Kad se i udostoje popričati s vama ta hinjena prijaznost, ta kurtoaznost bez srca, više vas vrijeđa nego veseli. Ne može se s njima pravo ni razgovarati, jer su uvijek u pravu, sve znaju, nepogrešivi su. Kupuju samo ono na čemu bi im drugi mogli zavidjeti, od mobitela, auta do kuća jer neupućenima sve to treba pokazivati njihovu veličinu. Svi takve ljude poznajemo i nisu nipošto to samo bogataši, da se ne bismo zavaravali. Oholost je mana mnogih ljudi i bogatih i siromašnih, i učenih i neučenih.

Zato nam je, da bi našli mir dušama svojim kako nas jedini naš Učitelj poučava, slijediti poniznog Krista i sv. Franju, primjerice. Sv. Franjo je svoju poniznost pokazivao na različite načine; na primjer tako što nije htio upravljati Redom do smrti poput drugih utemeljitelja, ili tako da je izabrao sebi gvardijana samo kako bi ga mogao slušati.

Biti ponizan, nadalje, ne znači misliti loše o sebi, već misliti manje na sebe. Biti u službi Drugoga i drugoga. To znači i imati poštovanja i ljubavi prema svim ljudima, a ne samo prema onima koji su slični nama ili od kojih imamo kakve koristi.

To znači također znati darovati ali i znati i primiti dar/pomoć od drugih. Ponajprije smo u tom smislu potrebni Božje ali i ljudske ljubavi i pomoći. Stoga da bi bili ponizni prvo prema sebi trebamo biti realni. Ne umišljati si da smo ne znam tko ili što nego prihvatiti sebe sa svim onim što jesmo i nismo,  što imamo i nemamo, jer samo s tim u stvari i možemo početi izgrađivati ljepši život sebi i drugima.

Naša vrijednost nije u tome što mi mislimo o sebi, niti u tome što drugi misle o nama. Naša vrijednost je u tome što Bog misli o nama. Njegov sud za nas je relevantan. Veliki smo onoliko koliko smo veliki u Božjim očima, kako bi rekao naš dragi sluga Božji fra Ante Antić. A biti velik u Božjim očima ne znači ništa drugo, nego gledati na svijet i ljude Božjim, blagim pogledom, kako je to primjerice prekrasno prikazao p. Marko Rupnik na logu Godine milosrđa.

fra Ivica Jurić