Posted by U postkoncilskom vremenu doista se mnogo posvetilo pozornosti širenju koncilskog duha, analizi i teološko-pastoralnoj razradi saborskih dokumenata. Međutim, novi duh i snažan zaokret u dokumentima i posljedično u razmišljanjima utjecajnih teologa u postkoncilskoj teološkoj misli nisu, nažalost, pratile i željene promjene u praksi. Modeli pastoralnog rada na župama te mentalitet i zaređenih službenika Crkve i vjernika laika sporo su se mijenjali.
Iako se, dakle, ne radi ni o kakvom izdvojenom fenomenu već, nažalost, o gotovo redovitoj pojavi na području života vjere i u drugim društvenim kontekstima, ipak su neke okolnosti doprinijele navedenoj ambivalentnosti u našem slučaju. Na prvom se mjestu to odnosi na naslijeđeni klerikalni mentalitet i na nepovoljne društvene okolnosti. Pod prvim mislimo na višestoljetnu praksu svećenika (župnika) kao gotovo isključivih nositelja cjelokupnoga pastoralnog rada u župi, a pod drugim na poslijeratnu komunističku diktaturu u kojoj je Crkvi bilo sasvim suženo područje za misionarsko djelovanje i svećenika i, možda, čak i vise, vjernika laika. S jedne strane, laici, uključujući se aktivno u crkvene aktivnosti, mogli su računati na različite negativne posljedice od političkog sustava koji nije dopuštao punu slobodu vjerskog djelovanja, dok, s druge strane, i sami svećenici, što zbog naslijeđenoga klerikalnog mentaliteta, što zbog sveopće atmosfere nepovjerenja i prisluškivanja, koje je navedeni sustav naveliko prakticirao, nisu bili otvoreni za širu laičku aktivnost u Crkvi.
Pa ipak, i unatoč nepovoljnim okolnostima koje su umnogome utjecale na veću zatvorenost prema poželjnim promjenama u duhu Koncila dogodile su se određene promjene u dotadašnjem način pastoralnog rada u samostanima i na povjerenim županu diljem Provincije. Valja najprije uočiti promjene koje je donio Koncil, posebice Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, potom se usmjeriti na neka konkretna ostvarenja koja su plod promjene razmišljanja i uviđanja potrebe za novim načinima prenošenja i svjedočenja evanđelja, prikladnijima duhu i kontekstu vremena i prostora u kojem se živi i djeluje. Na kraju je i ponuda nekih perspektiva za prikladnije pastoralno djelovanje s osobitim naglaskom na socijalni pastoral koji se ostvaruje uglavnom preko različitih udruga i pokreta koje evangelizacijsko područje djelovanja proširuju izvan „zidina“ samostana i župne crkve zauzimajući se za čovjeka na margini i za njegove egzistencijalne potrebe.
1. Drugi vatikanski koncil
Zasigurno ne pretjerujemo ako ustvrdimo da je Drugi vatikanski koncil bio jedan od najvažnijih događaja u cijeloj povijesti Katoličke crkve. U prošlom stoljeću od svih događaja u Crkvi i to bez ikakve sumnje on zauzima prvo mjesto. Za Crkvu Koncil nije bio samo pitanje izbora kojim putem ona treba ići da bi vjernije i uspješnije izvršila svoju zadaću, nego je on bio njezino pitanje života ili smrti (Karl Rahner). Naime, dotadašnja praksa nedovoljne komunikacije sa svijetom vodila je sve većoj zatvorenosti i izolaciji Crkve u odnosu na društvo koje se ubrzano mijenja i čije promjene uvelike utječu i na crkveni život. Koncil je sazvao karizmatični papa Ivan XXIII. sa željom da Crkva iziđe iz svoje samodostatnosti i zaljubljenosti u svoju veliku i važnu prošlost te se otvori svijetu i bude aktivni partner u rješavanju egzistencijalnih problema današnjeg čovjeka. U tom smislu se može reći za Koncil da je kompas koji je u turbulentnim vremenima Crkvu usmjerio na novi put i približio je izvornom poslanju: služenju Bogu i ljudima.
Crkva je na Koncilu jasno progovorila o samoj sebi i svom odnosu prema svijetu. Svijest o samoj sebi izrazila je u središnjem i najvažnijem dokumentu, Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium, a svoj odnos prema svijetu i svoju ulogu općeg sakramenta spasenja iznijela je u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. Ta se dva temeljna koncilska dokumenta međusobno skladno nadopunjuju i predstavljaju kako ključ razumijevanja Koncila, tako i njegovu inspiraciju i temelj obnove u njezinom evangelizacijskom poslanju. Ne ulazeći dublje u tumačenje svih novosti koje Koncil donosi, zadržat ćemo se samo na onim temeljnim, a oni se tiču onoga što Crkva misli o sebi, tj. o svom identitetu i ustrojstvu, poslanju laika, odnosu prema drugima i ulozi u današnjem svijetu.
Prije svega treba reći kako umjesto dotadašnjih osuda, izopćenja i apologetike duh i stil Koncila donosi radikalni zaokret te njegovi dokumenti odišu dijalogom, poštovanjem i suradnjom sa modernim društvom, kulturom, znanošću, drugim religijama. Osobito se to odnosi na Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes koja uz druge dokumente donosi novu viziju Crkve. U središte te vizije tj. koncilske ekleziologije nalazi se Crkva kao zajedništvo (communio) i sakrament spasenja, zatim Crkva kao narod Božji, opće svećeništvo svih krštenika, poslanje vjernika laika…itd. Koncil naviješta da je Crkva sakrament i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda (LG 1) pozvana pod vodstvom Duha Svetoga nastaviti djelo samo Krista koji je došao na svijet da spasi, a ne da osudi; da služi, a ne da mu služe (GS 3). Slijedom koncilske novosti u odnosu prema svijetu Crkva više ne želi biti okrenuta samo sebi i svojim problemima te s nepovjerenjem gledati prema suvremenom svijetu, već želi surađivati sa svima dijeleći ovozemaljsku sudbinu čovjeka te svojim duhovnim bogatstvom i iskustvom služiti društvu, kako bi se ono obnovilo u Kristu i pretvorilo u Božju obitelj (GS 40).
Crkva se po Koncilu prepoznaje kao kvasac kraljevstva Božjega te osim naviještanja evanđelja - svoje prvotne zadaće - zatim osobite pozornosti prema siromasima, svoje poslanje vidi i u zauzimanju za mir, pravdu, solidarnost i oslobađanje čovjeka i naroda od različitih oblika potlačenosti. Budući da ljudska sloboda nije dar koji bi se baštinio iz naravi, za nju se uvijek iznova treba izboriti. Kao takva ona je plod neprestanog traženja, borbe i osvajanja te traži da bude ispunjena kulturnim, društvenim, ekonomskim, političkim i religioznim sadržajima (GS 17). Crkva je zagovornica čovjekove slobode u kojoj ona poziva sve ljude na suradnju i brigu za opće dobro te rado prima od svijeta sve plodove znanosti i kulture koji joj pomažu da bolje shvati Evanđelje, društvo koje ju okružuje i svoju misiju u njemu.
Osluškujući Duha Svetoga ona je pozvana pratiti društveni razvoj te prepoznajući znakove vremena (kairos) prilagođavati se (aggiornamento) potrebama suvremenog društva kako bi što uspješnije izvršila svoju misiju ostajući uvijek vjerna svom Utemeljitelju i čovjeku komu služi. Koncil ističe kako u poslanju Crkve trebaju svi krštenici sudjelovati. Njihova suodgovornost, utemeljena na sakramentu krštenja, ne izvršava se na isti način, već ovisi prvenstveno o službama i karizmama koje imaju. Vjernici laici, budući da im je svjetovna narav vlastita i označuje njihovu specifičnost, na poseban su način pozvani poput kvasca doprinijeti posvećivanju svijeta iznutra (LG 31). Osobito se to odnosi na svijet znanosti, kulture i medija. Zaključno možemo reći kako je dužnost svakog krštenika svojim životom i radom doprinositi da kršćanske vrijednosti budu zastupljene u društvu na svim razinama.
2. Novosti u pastoralnom djelovanju Provincije
2.1. Župni pastoral
Ovdje iznosimo neke novosti koje smo primijetili u pastoralnom radu Provincije, a koje možemo u širokom smislu smatrati plodovima Drugog vatikanskog koncila. Odmah na početku potrebno je istaknuti kako je rad članova naše Provincije najvećim dijelom usmjeren na župni pastoral tj. na pastoralno djelovanje na povjerenim nam župama na širokom području Dalmacije, osobito u kontinentalnom dijelu ali i drugdje o čemu u nastavku biti govora. Provincija i danas poslužuje velik broj župa u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji (37 župa), zatim u Šibenskoj biskupiji (39 župa), dok u ostalim biskupijama poslužuje manji broj župa: u Gospićkoj biskupiji (6), zatim u Zadarskoj nadbiskupiji i Hvarskoj biskupiji po dvije župe te u Zagrebačkoj nadbiskupiji jednu župu. U skladu s pastoralnim angažmanom odgoj i obrazovanje po odgojno obrazovnim zavodima Provincije usmjereni su uglavnom, iako ne isključivo, prema tom cilju: što raznovrsnijem župnom pastoralu s naglaskom na bliskost i solidarnost s vjernicima u svim okolnostima. Razlog navedenom stanju (usmjerenost prema župnom pastoralu) koja doduše nije ideal redovničkog života i naše karizme, rezultat je kompleksnih društveno-povijesnih okolnosti koje obilježavaju burnu povijest ovog dijela naše Domovine, a u koju mi ovdje nećemo ulaziti. Pastoralnu skrb za vjernike povjerenih nam župa Provincija je primila u baštinu i ona nam je kroz stoljeća, uz druge oblike pastoralnog rada, najveća preokupacija.
Na početku smo istaknuli određenu ambivalentnost glede teorije i prakse vezanu za zaživljavanje duha i ispunjanje pastoralnih smjernica Drugog vatikanskog koncila. Naveli smo i razloge iste pa ovdje ne trebamo dodatno obrazlagati zašto nije došlo do željene deklerikalizacije u župnom pastoralu. Zaživljavanje koncilske ekleziologije po kojoj vjernici laici iz „pastoralnog objekta“ postaju „pastoralni subjekt“ tj. nositelji i izvršitelji različitih pastoralnih inicijativa jako sporo napreduje. Taj prijelaz za sada se ostvario samo na razini teološkog studija i školskog vjeronauka. Iako je mnogo vjernika laika završilo teološki studij, ipak ih je jako malo, izuzev vjeroučitelja u školi i ponegdje i u župi, aktivno uključeno u redovite pastoralne aktivnosti. Ne postoji čak ni model razrađenih laičkih službi a vijeća u kojima su laici uključeni redovito su formalnog i predstavničkog karaktera. Pastoralna praksa uglavnom je još uvijek usredotočena ad intra na redovita nedjeljna ili prigodna liturgijska slavlja, pobožnosti, te pripravu djece i mladih za sakramente. Svijest dragovoljnosti, socijalno-karitativne solidarnosti i suodgovornosti za poslanje Crkve nije dovoljno razvijena. Sve navedeno nam govori kako vjernici laici još uvijek predstavljaju neiskorišteni potencijal s kojim bi se postojeća pastoralna praksa umnogome mogla poboljšati.
Od promjena u pastoralnoj praksi svakako treba istaknuti kako se u sve više župa izrađuju pastoralni planovi, u mnogim župama osnovani su „Caritasi“ i župna vijeća, zatim župni listovi koji poboljšavaju komunikaciju i evangeliziraju vjernike; održavaju se tribine o aktualnim temama, prigodne i sustavne duhovne obnove, stipendiraju se studenti slabijeg imovinskog stanja; održavane su također pučke misije osobito prigodom proslave dviju velikih obljetnica: 800. obljetnice smrti sv. Frane Asiškoga (1981./1982.) kad su gotovo u svim župama održane pučke misije, i druga 2009. kad smo slavili 800. obljetnicu osnutka našeg Reda. Osim župnih listova i časopisa koje izdaje Provincija (Vjesnik Provincije, Kačić, Služba Božja, Marija, Dobri otac Antić, fra Rafo Kalinić) aktivna je već dugo godina i mrežna stranica Provincije (www.franjevci-split.hr) koja osim informativne funkcije u ovom vremenu komunikacija ima i formativnu evangelizacijsku ulogu.
Osim već navedenog svakako treba spomenuti da osim redovitog pastoralnog rada na župama koje izvode župnici i župni vikari postoje i drugi načini pastoralnog djelovanja članova Provincije. U te druge oblike evangelizacijskog djelovanja svakako spadaju aktivnosti u našim samostanima koji nisu župe, zatim u marijanskim svetištima (Sinj, Visovac) te osobito kroz odgojno-obrazovne institucije počevši od sjemeništa (gimnazija), preko postulature koja se kao zasebni odgojno-obrazovni zavod javlja u novije vrijeme, zatim novicijata i bogoslovije. U navedenim provincijskim zavodima profesori i odgojitelji su osim primarne priprave kandidata za redovništvo i svećeništvo svoje evangelizacijsko djelovanje proširili i na druga područja pastoralnog rada njegujući ustrajno i znanstveni rad na polju teologije kroz objavljivanje knjiga i članaka i neposredni rad s vjernicima u vidu organizacije misija, tribina, duhovnih obnova i sl.
Novim društvenim okolnostima nakon demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća nastaju i drugi oblici pastoralnog rada koji su bili u prethodnom vremenu onemogućeni zbog već navedenih političkih razloga. Radi se o ponovnom uvođenju vjeronauka u škole i u predškolske institucije, zatim o dušobrižništvu u bolnicama, vojno i policijsko dušobrižništvo te dušobrižništvo među zatvorenicima. U gotovo svim navedenim oblicima obnovljenog dušobrižništva prisutni su članovi Provincije. Kao franjevci čiji je utemeljitelj zaštitnik ekologije, članovi Provincije su aktivni, bilo kao organizatori bilo kao suradnici, u različitim aktivnostima kojima je cilj zaštita okoliša, senzibiliziranje javnosti za ekološke probleme te podizanje svijesti o brizi za sve stvoreno. Osim navedene ekološke komponente na različite načine članovi Provincije su uključeni u promicanju mira, solidarnosti, dostojanstva radnika, suradnje s drugim kršćanskim konfesijama. Tu je i djelovanje na području bioetike, nove znanosti o životu u suvremenom svijetu, gdje je član Provincije fra Luka Tomašević čak predsjednik „Međunarodnog društva za kliničku bioetiku“ (ISCB). Valja navesti aktivnosti i inicijative koje su poduzimali i poduzimaju Franjevački institut za kulturu mira iz Splita i institut Planina i more iz Makarske.
2.2. Veliki vjerski skupovi
Osim redovitih župničkih aktivnosti vezanih uglavnom uz slavljenje sakramenata i pripravu za iste, župne kateheze i rad s mladima (osobito u urbanim sredinama) ono što na poseban način obilježava proteklo pokoncilsko razdoblje u Hrvatskoj na području pastorala jesu veliki vjernički skupovi na kojima su članovi Provincije zdušno sudjelovali s mnoštvom vjernika. Navedeni skupovi rezultat su i uzrok onoga što redovito nazivamo „hrvatskim proljećem“, dakle pokretom koji karakterizira buđenje nacionalne i vjerske svijesti u okolnostima njihove sustavne potisnutosti od nedemokratskog režima. Oni započinju početkom sedamdesetih godina organizacijom međunarodnog mariološkog i marijanskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici (1971) osobitom zaslugom dr. fra Karla Balića, člana Provincije i dugogodišnjeg predsjednika Papinske međunarodne mariološke akademije u Rimu, zatim se nastavljaju preko devetogodišnje proslave jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ i velikih skupova u Solinu (1976.), zatim u Kninu (1978.), Ninu (1979.), i u Zagrebu (1980.); proslavom osamstote godišnjice rođenja sv. Franje (1982.) te svoj polufinale imaju u Nacionalnom euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici (1984.) i konačni finale u pastoralnim pohodima pape Ivana Pavla II Hrvatskoj: 1994. u Zagrebu i 1998. u Mariji Bistrici kad je proglašen kardinal A. Stepinac blaženim te Solinu i Splitu, koji se pripremao za proslavu 1700. godišnjice svoga osnutka.
Navedeni skupovi, osobito prije demokratskih promjena, iako su u ono vrijeme bili veoma potrebni radi vjerničke i nacionalne homogenosti, ipak su odražavali i razvijali više tradicionalni nego koncilski vid crkvenosti koji preferira više kolektivnu manifestativnost na štetu osobnog rasta vjerničkog identiteta. Taj rast se najbolje vidi kroz spremnost za preuzimanje suodgovornosti za poslanje Crkve i otvorenost i suradnju sa svima na stvaranju preduvjeta za ostvarenje vrijednosti Kraljevstva Božjega.
2.3. Dušobrižnički pastoral u inozemstvu
Nove okolnosti donijele su nove izazove i zahtijevale su nove oblike pastoralnog rada. Naime, što zbog nedostatka političkih i drugih sloboda, što zbog loših ekonomskih prilika mnogo je vjernika u drugoj polovici prošlog stoljeća otišlo u emigraciju u potragu za boljim životom. Crkva u Hrvatskoj u dogovoru s biskupskim konferencijama dotičnih zemalja, a sve u svrhu pastoralne skrbi o emigrantima na privremenom radu, kako se to tada govorilo, poslala je mnoge misionare uglavnom u zapadne zemlje, iako ne isključivo. U prvom redu se to odnosilo na Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge europske zemlje te na Kanadu, Sjedinjene američke države, Argentinu, Australiju. U mnoge od navedenih zemalja krenuli su i članovi Provincije ostajući do današnjih dana posvećeni navedenoj skrbi o vjerničkom i nacionalnom identitetu članova našeg naroda u inozemstvu. Osobito se to odnosi na Saveznu Republiku Njemačku u kojoj i danas u dušobrižničkom radu aktivno djeluje gotovo četrdeset članova Provincije. Tako se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća kao rezultat migracija razvio i posebni vid kategorijalnog pastorala - dušobrižništvo među iseljenicima. U početku se radilo uglavnom o radu s radnicima čije su obitelji ostale u domovini. Međutim, s vremenom se i ostatak obitelji preselio u inozemstvo; nove su obitelji tamo nastale ili su došle iz domovine zbog ekonomskih razloga i tako misije danas sve više nalikuju pravim župnim zajednicama s redovitim pastoralnim aktivnostima u svim segmentima.
2.4. Duhovni/crkveni pokreti i zajednice
Uz nastanak novih crkvenih medija nacionalnog, regionalnog i lokalnog karaktera, instituta posvećenih pastoralnim aktivnostima ad extra, zatim dušobrižništva u inozemstvu, nastanak i širenje novih duhovnih pokreta zasigurno predstavlja pokoncilsku novost u pastoralnom radu. Duhovni pokreti i zajednice izravni su plod Koncila i njihov doprinos u razvoju koncilske svijesti, osobito što se tiče rasta svijesti suodgovornosti za poslanje Crkve u suvremenom svijetu je od izuzetne važnosti. Iako njihov nastanak i širenje zbog svoje raznolikosti predstavlja širok i slojevit fenomen, mi ćemo se ovdje fokusirati na područje našeg zanimanja te obraditi pokrete nadahnute franjevačkom karizmom i neokatekumene. Razlog navedenog izbora nalazi se u njihovoj brojčanoj zastupljenosti i doprinosu u pastoralnim aktivnostima što ih u našem kontekstu čini „privilegiranima“ za ovaj kratki pregled postkoncilskih novosti i ostvarenja u Provinciji. Na prvom mjestu radi se o Franjevačkom svjetovnom redu (FSR) koji je u biti prvi veliki pokret laika u povijesti Crkve koji je promovirao njihovu vlastitost – svjetovnost i život po Evanđelju u osobnoj i društvenoj dimenziji njihova života.
Po nekim povjesničarima (T. Smičiklas) Red nedugo nakon smrti sv. Franje (1226.) postoji i u dvjema franjevačkim samostanima na Jadranu: u Zadru i Dubrovniku. U provinciju Presvetog Otkupitelja Red dolazi 1870. godine (Knin) a svoj procvat doživljuje krajem osamdesetih godina kad broji četrdeset pet zajednica i okuplja preko tisuću članova. U pokoncilskom vremenu Red intenzivno raste te od kraja Koncila do sredine osamdesetih godina u Provinciji nastaje dvanaest novih zajednica. Prema dostupnim informacijama možemo okvirno zaključiti kako se broj zajednica kao i članova i više nego dvostruko smanjio u odnosu na iznesene podatke s kraja osamdesetih. Navedeni podaci govore o žurnoj potrebi da se premisli i osuvremeni djelovanje FSR-a. U tom pogledu kao perspektive mogućeg razvoja mogu se navesti neke inicijative koje u drugim državama pa i u našoj, osobito na sjevernom i sjeverozapadnom dijelu naše domovine, uspješno spajaju misionarsko poslanje svjedočenja svoje vjere s konkretnim služenjem ljudima na margini društva u svakom smislu. Tu ponajprije mislimo na različite inicijative trajnijeg, a ne samo periodičnog karaktera kao što su na primjer briga za teško bolesne i umiruće bolesnike (palijativna skrb), briga za beskućnike (izgradnja hospicija) i siromašne (socijalna samoposluga). Svakako da su i periodične aktivnosti, koje su već prisutne u mnogim zajednicama, u vidu organizacija duhovnih obnova, karitativnih akcija, organizacija različitih tribina na temu očuvanja okoliša, edukacije mladih, itekako korisne ne samo za pomlađivanje zajednica već i za poslanje Crkve u cjelini.
Franjevačka mladež – FRAMA najmlađi je član velike franjevačke obitelji. Ona predstavlja pokret mladih vjernika laika koji se u svom odnosu prema Bogu, ljudima i svemu stvorenom nadahnjuje na karizmi sv. Franje. Frama nastaje u Italiji 1948. godine, a u Hrvatsku stiže 1992. i to najprije u Zagreb u provinciju sv. Ćirila i Metoda. U Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja stiže dvije godine kasnije i to u Split. Požrtvovnim radom nekolicine svećenika brzo se širi po Provinciji i trenutno broji oko petsto članova raspodijeljenih u dvadeset i jedno mjesno bratstvo u domovini i inozemstvu. Ukratko, Frama nije srednjoškolsko ili studentsko okupljanje ili vjeronauk za mlade nego bratstvo mladih ljudi koji se okupljaju i zajednički slave Boga, pjesmom, molitvom i igrom te rastu u vjeri u bratskom okružju.
Specifičnost njihova poziva otkriva se u osobnom doživljaju pozvanosti od Boga da žive evanđeoski u bratstvu nadahnuti Franjinom karizmom malenosti i služenja. Birajući svjesno između niza duhovnih ponuda na sve bogatijem tržištu, mladi se framaši ne zadovoljavaju pasivnom ulogom primatelja, već traže aktivan pristup i konkretan angažman u vjeri. U svojim nastojanjima ne zanemaruju dimenziju crkvenosti, već kreativno i angažirano žive svoju vjeru integrirajući bogatu crkvenu baštinu sa zahtjevima sadašnjeg trenutka i izazova koje svakodnevni život donosi.
Upravo ta otvorenost potrebama mladih koji žele biti protagonisti u društvu s jasno razvijenom individualnošću, zatim koji imaju potrebu za duhovnom i emocionalnom potporom, promišljanjem svoje vjere i socijalnim elementom, koji se ostvaruje u različitim karitativnim i ekološkim aktivnostima, čini Framu jednim od glavnih predvodnika nove evangelizacije među mladima na našim prostorima. Ona je ujedno i dokaz kako postmoderna duhovnost nije, kako se redovito misli, samo alternativna duhovnost, nego može biti i katolička, u potpunosti integrirana i s crkvenim dokumentima o poslanju laika u društvu i sa izazovima sve mobilnijeg društva u urbanom ambijentu.
Neokatekumenski put je jedan od brojnih darova koje je Duh Sveti darovao Crkvi u pokoncilskom vremenu za ostvarenje zahtjeva Koncila. Put u svojoj naravi predstavlja itinerarij katoličke formacije koji je osobito prikladan za distancirane vjernike koji su primili sakramente, ali nisu dovoljno evangelizirani. Navedeni laički pokret ili bolje rečeno zajednicu vjernika osnovali su dvoje Španjolaca: Kiko Argüello i Carmen Hernandez u Madridu sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prvotno zahvaljujući vrijednim itinerantskim obiteljima koje nakon završetka puta, tj. poslije svih etapa formacije idu u misionarsko poslanje u druge zemlje naviještati Krista, zajednica se brzo proširila po cijelome svijetu.
U Hrvatsku su najprije došli u Split 1977. godine i odatle su se proširili u druga mjesta i gradove. U samostanima i župama Provincije trenutno djeluje trinaest zajednica koje okupljaju oko tri stotine vjernika. Specifičnost neokatekumenske karizme očituje se u njihovoj usmjerenosti na formaciju obitelji kao kućne Crkve. Kad bi htjeli ukratko predstaviti Put onda bi istaknuli da se cijela njegova formacija sastoji u posvećivanju osobite pažnje trima konstitutivnim elementima: Riječi Božjoj - kroz svakodnevno čitanje i meditiranje, zatim liturgiji – kroz redovita slavljenja i zajednici – koja se okuplja, odgaja i podržava vjeru. Znajući, a to posljednja istraživanja najbolje pokazuju, kako se broj indiferentnih i distanciranih vjernika kod nas neprestano povećava, ne treba osobito naglašavati kolika je važnost njihove pastoralne ponude rada s odraslima.
Nadalje, znajući također kako zbog rastuće sekularizacije iz godine u godinu sve manje župna zajednica pa gotovo i obitelj i škola utječu na odgoj djece, njihov naglasak upravo na odgoj djece u vjeri iznimno je važan za poslanje Crkve. Crkvene zajednice koje upravo odgoj djece u vjeri stavljaju u fokus svojeg misionarskog poslanja igrat će u budućnosti sve važniju ulogu u kreiranju duhovnog identiteta mladih.
Zaključno, nakon prezentacije temeljnih naglasaka Koncila i njihova odjeka u Provinciji, možemo istaknuti kako u pastoralnom radu treba nastaviti s deklerikalizacijom, odnosno s brojnijim uključivanjem vjernika laika u redoviti pastoral. To podrazumijeva promjenu mentaliteta svih i rast svijesti suodgovornosti kod vjernika laika za poslanje Crkve. To znači također - ispitujući znakove vremena i tumačeći ih u svjetlu evanđelja - ne zatvoriti se samo u pastoralni rad ad intra (bogoslužje, sakramenti, karitas), već se sve više otvarati i pastoralnim aktivnostima ad extra (socijalni pastoral) što znači evangelizacijom promicati cjeloviti rast čovjeka na svim područjima.
Fra Ivica Jurić
Preneseno iz novoobjavljene monografije o Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja: Fra Luka Tomašević (ur.), Gospodin vam dao mir, AKD Zagreb 2017, str. 75-85.