Biti milosrdan

BogoslovPosted by

Izvanredna jubilejska Godina milosrđa koju smo slavili prošle godine prigoda je da o milosrđu, tom temeljnom Božjem atributu, kažemo nekoliko riječi. Ako k tomu dodamo i da pontifikat pape Franje prolazi sav u znaku neprestanog naglašavanja tog središnjeg Božjeg svojstva, onda imamo i razlog više o njemu govoriti. Naime, kako zorno pokazuju Franjini dokumenti, propovijedi i govori ta misao o Bogu punom milosrđa neprestano je prisutna. Ona se gotovo poput niti vodilje provlači i obilježava svekoliko njegovo apostolsko djelovanje. Iz govora o Bogu koji je sama ljubav i milosrđe logično proizlazi da i oni koji se smatraju njegovim sinovima i kćerima trebaju svojim djelovanjem svjedočiti istu tu ljubav i milosrđe. Upravo o tomu ćemo govoriti u nastavku ovog teksta.

Potrebno je odmah na početku naglasiti kako riječ milosrđe izvan crkvenog konteksta rijetko tko upotrebljava u javnom diskursu. Ona kao da ima prizvuk sažaljenja pa je u javnom govoru najčešće zamjenjuju drugi izrazi i riječi kao: solidarnost, socijalna osjetljivost, pravednost, briga za ugrožene skupine i sl. Svi navedeni pojmovi predstavljaju tzv. društvene kreposti, koje su sastavni dio postignutih demokratskih standarda, i kojima se naša zapadna demokracija redovito hvali. Međutim, zaboravlja se da se one ne postižu nikakvim automatizmom u smislu pristanka uz demokratske standarde društva, već su plod obiteljskog i vjerskog odgoja. Drugim riječima, iz kršćanskih vrednota izrasle su navedene društvene kreposti te njihovo postojanje odnosno prakticiranje u budućnosti i ovisi o pristajanju uz navedene vrednote.

Božje milosrđe izvor naše nade

Godine 1980. naš dragi slavenski papa sv. Ivan Pavao II objavio je encikliku Dives in misericordia (Bogat milosrđem) u kojoj ističe: „Milosrđe je drugo ime za ljubav, to ime ljubav preuzima kad se susreće sa silama zloga“. U prigodi posvećenja svetišta Božanskom milosrđu u Krakovu 2002. godine istoimeni omiljeni Božji ugodnik u homiliji je istaknuo: „Izvan Božjeg milosrđa nema drugog izvora nade za nas ljudska stvorenja“. Bog je izvor milosrđa. Njegova ljubav temelj je na kojem gradimo našu nadu, našu budućnost. Naš Bog je trojedini Bog: jedan Bog u tri osobe. On se očitovao kao živi, osobni Bog; Bog koji stvara, rađa i nadahnjuje. Bog je Stvoritelj (Otac), Bog je Sin (Isus) i Bog je Duh (Ljubav). Bog, dakle, koji je Trojstvo u kojem se isprepleću odnosi Oca, Sina i Duha Svetoga međusobno prožeti zajedništvom, suradnjom i ljubavlju model je i za formiranje odnosa unutar svake kršćanske zajednice.

Naši odnosi pokazuju kvalitetu našeg nutarnjeg života. Oni otkrivaju i naš odnos prema Bogu. Drugim riječima, Bog koji je sama ljubav i milosrđe trebao bi u nama pronaći svjedoke i pronositelje te iste ljubavi i milosrđa. Da, naš odnos prema Bogu reflektira se i na naše međuljudske odnose i obrnuto. Kakav je naš odnos s Bogom, ili još preciznije kakva je naša molitva – otvorenost prema Bogu i njegovim poticajima takvi su i naši odnosi s drugima. Naše ponašanje prema drugima, dakle, zrcalo je u kojem se ogleda naša bliskost, odnosno udaljenost od Boga.

Naime, nemoguće je biti „u dobre“ s Bogom, a loš s ljudima jer je to dvoje neodvojivo. Bog koji je ljubav traži da i njegovi sinovi i kćeri budu svjedoci te ljubavi. «Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.» (Iv 13, 35). Kako je Bog jako kreativan i neumorno potiče ljude, osobito one istančanijeg duhovnog sluha, onda biti blizak njemu znači biti blizak i ljudima u potrebi. Bog koji je svoje milosrđe pokazao na najočitiji način u Isusu Kristu i u njegovu djelu otkupljenja želi i preko svoje Crkve to milosrđe očitovati. Papa Franjo dijeleći tu istu misao ističe: „Gdje god je Crkva prisutna, ondje mora biti vidljivo Očevo milosrđe. U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa (Misericordiae vultus, 12).

Tko uroni u Boga taj izroni kod siromaha!

Preko ljudi se redovito dolazi do Boga. Preko njih i radi njih Bogu se zahvaljuje. Grubost, neosjetljivost prema drugima, zatvorenost za njihovu riječ, priču, razgovor, probleme… govori tako da smo zatvoreni i za Boga i njegove poticaje. Lijepo to izriče jedna poslovica koja kaže: Tko uroni u Boga taj izroni kod siromaha! To je i uistinu tako. Tko god se Bogu približi on ga upućuje na svoje miljenike – siromahe u svakom smislu – i čovjek osjeća potrebu (ne grižnju ili krivnju) nego potrebu, sastavni dio svog creda (poslanja i ponašanja) da pomaže drugima i da se zauzima za njih.

On pomaže dakle iz ljubavi i zato što se to Bogu i njemu sviđa; pomaže i naprosto zato što ga to čini sretnim, a ne zbog straha od Božje kazne, koja implicira negativnu sliku o Bogu Stvoritelju i Spasitelju. U tom smislu možemo za kraj ovog kratkog razmišljanja citirati još jednom papu Franju koji neumorno ponavlja i druge u Crkvi potiče, katkad i prekorava, naglašavajući kako uvijek trebamo biti prijatelji ovom društvu; biti, kako jednom reče, slikovito se izražavajući, „poljska bolnica poslije bitke“. Biti, dakle, liječnici duše i tijela. Biti milosrdni. Ne kukati pasivno zbog zla i nepravde koja se događa, već svojim angažmanom umanjiti to zlo i nepravdu te doprinositi da Kraljevstvo Božje svakim danom i našom zaslugom raste na svim područjima ljudske djelatnosti.

Fra Ivica Jurić