Posted by Životne krize nerijetko prate i pojačaju vjerska razočaranja. To su bolna iskustva nemoći vjere, Božje šutnje, njegove odsutnosti, a ponekad i krika protiv njegove opstojnosti. No, ta ista iskustva mogu postati najdragocjenijim životnim iskustvima, koliko god to, na prvi mah, zvučalo čudno. Iskustvo nemoći vjere da riješi životne poteškoće potrebno je kako bi se vjera, vezana uz vjerske formule, a ne uz život, slomila.
Vjera formula, nazovimo tako onaj odveć rašireni način vjerovanja, nije u stanju riješiti životne poteškoće i ona je uistinu nemoćna. Kakva je to vjera? To je nadasve naučena vjera vezana gotovo isključivo uz naučeno znanje. Takva vjera drži istinitim sadržaje vjerskih formula. Ona se izriče čvrstinom pristajanja na njihovu istinitost, ustrajnošću ponavljanja kao i ustrajnim i redovitim ispunjanjem očekivanog: od primanja sakramenata do odlazaka na nedjeljna liturgijska slavlja, od odgoja djece u istom ozračju do očekivanja konačne nagrade za tako vjernički uređen život.
Na ovaj način može proći cijeli život a da se način življenja vjere ne dovede u pitanje. Stoga se najčešće i događa da ga u sumnju postavi sam život, životne krize, životni problemi. Gotovo po pravilu životne krize postaju i vjerskim krizama upravo stoga što ovakva vjera nema utjecaja na život i što upravo u životnim krizama postaje jasno da je takav način vjerovanja nemoćan pred svakom malo ozbiljnijom životnom poteškoćom.
Slomljena nemoć vjere formula otvara mogućnost ozbiljenju životne vjere. Ona, naravno, otvara i mogućnost odbacivanja svega što je vezano uz vjeru, upravo kao protest zbog razočaranja i neispunjenih očekivanja. No, proboj kroz vjeru formula do životne vjere istodobno je proboj do iskustva vjere, možda prvog iskustva vjere koja nije odvojena od života.
Čudno je, zapravo, kako se lako vjera odvoji od života, kako se život lako osamostali i živi kao da Boga nema, kao da vjera ne igra nikakvu ulogu ni u odlukama, ni u načinu življenja ni u oblikovanju životnih odnosa. Kao da bi vjera bila u čuvanju običaja, a ne u životu, u prihvaćanju istinitim određenih formulacija, a ne u prožetosti života Božjim Duhom, u razlikovanju "nas vjernika" od "njih nevjernika" ili "njih druge vjere". Još čudnije je da se takav način shvaćanja vjere ponegdje gotovo protežira, kako mu tu i tamo znaju davati prednost i oni koji bi zapravo trebali prenositi vjeru u život. To je vjerojatno stoga što je takav način predvidiv, uigran, ne izaziva strah i nemire.
Ovakav je način kršćanstva, međutim, nemoćan pred poteškoćama, nijem pred dvojbama, izbjegava krize i ne usuđuje im se pogledati u oči, nije u stanju izliječiti nikakvu, pa ni najmanju ljudsku bol, a da o ozdravljenjima međuljudskih odnosa; obraćenjima, promjenama života i duše, pronalaženjima životne radosti i otkriću punine života ni ne govorimo.Tek nakon iskustva žive vjere, ne prije, postaje jasno da je ovakva vjera formula mrtva i uspavana. Ona nije kriva vjera, ona nije lažna, ona je jednostavno neživa, mrtva. Ona nije zabluda, već jednostavno nije nikada zaživjela..
Ljubav uvijek ima zadnju riječ
Kršćanstvo nije počelo formulama, nego događajem, životom, susretom sa živim Bogom. Kršćanstvo je, upravo iz brige da sačuva čistim i živim ovo iskustvo Božje snage, tražilo i jezične formulacije u svojoj borbi sa svim mogućim misaonim strujanjima s kojima se susretalo. Ali ono je uvijek živjelo, kada je živjelo, samo iz živog odnosa s Bogom, iz susreta sa Živim i iz životne snage Živoga.
Koja su obilježja životne vjere za razliku od vjere formula?
Živa vjera zna, ali zna i to da znanje nije dovoljno. Potrebna je ljubav. Ona nije protiv znanja, ona je za znanje uronjeno u ljubav. Ona dolazi iz srca, ne iz glave. Ona je osjetljivija na život negoli na riječi, ona je senzibilna na međuljudske odnose više negoli na kriva mišljenja. Ona zna odbaciti mišljenja s kojima se ne slaže i istodobno sačuvati čovjeka i njegovo dostojanstvo, dok vjera vezana samo uz formule s mišljenjem odbacuje i čovjeka.
Ona nakon svake borbe za istinu postavlja dodatno pitanje: A što s ljubavlju, pobjeđuje li s pobjedom istine i ljubav? Ona ostavlja ljubavi zadnju riječ. Tako se oblikuje životna vjera osjetljiva na bol i patnju, sposobna ublažavati i liječiti, tješiti i snažiti, vjera blizine životu i čovjeku, a time i Bogu.
Proboj do vjere koja prožima život nije ni lagan niti svakodnevan. To je rezultat i milosti i mukotrpnog dugog i ustrajnog truda oko vršenja volje Očeve. Nakon proboja i nakon iskustva Boga koji je život, osvrtanje na prijeđeni put otvara oči koje u krizama i poteškoćama vide odlučujuće i ključne trenutke koji su vodili k Bogu. Tako milost životne vjere preobrazuje životne krize u dragocjena životna iskustva. Ona, pak, otvaraju mogućnost življenju vjere kroz svjedočenje više nego kroz govor i to stoga što uvjerljivost i vjerodostojnost riječi može dati samo živo iskustvo Života koji je Bog.
fra Ante Vučković, iz knjige Riječju probuđeni
Foto: www.duhovnost.net