Posted by Prenosimo predavanje fra Ante Vučkovića koje je održao na središnjem slavlju 800. obljetnice preminuća sv. Franje u Međugorju 5. rujna 2026. godine.
Mir vam i dobro, draga braćo franjevci i drage sestre franjevke. Pred kraj života sveti Franjo u Oporuci kaže da mu je Gospodin dao braću. Ne kaže da je okupio oko sebe sljedbenike niti da je pronašao grupu ljudi koja slično misli kao on. Ne piše da je osnovao red, niti kako mu je ime. Kaže: „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće...”
Braća mu nisu bila ostvarenje nekoga unaprijed smišljenog plana. Dogodila su mu se. Došla su mu kao dar i kao iznenađenje. Mi danas ovu Franjinu rečenicu okrećemo i kažemo: kao što je Gospodin Franji dao braću, tako je nama dao brata Franju. Kakvoga nam je brata Gospodin dao? Nekoga blagog, dragog sveca koji ima pticu na ruci? Nekoga dobrog zaštitnika prirode, ekologa? Nekoga siromašnog čovjeka koji dolazi iz daljine srednjeg vijeka? Ili “vječnog zaljubljenika” (Yves Ivonides / Ivon Ćuk)?
Friedrich Nietzsche, koji ne spada baš u okvir naše proslave osamstote obljetnice preminuća sv. Franje, kaže da iz tri anegdote možemo dobro oblikovati sliku nekoga čovjeka. Uzet ćemo tri slike iz života svetoga Franje. Vidjet ćemo sina koji napušta očevu kuću, poglavara koji se posramio zbog svoje nadmoći nad jednim bratom i bolesnika koji leži gol na goloj zemlji, skrivajući lijevom rukom ranu na desnom boku. U sva tri prizora susrećemo tijelo, golo Franjino tijelo. To su trenuci u kojima nas Franjo poziva da se upitamo kako gledamo vlastito tijelo i kako se odnosimo prema tijelu drugoga.
Kad danas spomenemo golotinju, javljaju nam se različite asocijacije. Nekome će najprije pasti na pamet erotika i seksualnost. Netko će pomisliti na pornografiju i ovisnosti. Netko na reklame koje susrećemo posvuda u svijetu u kojem živimo. Netko opet na provokaciju. Netko na protest. Netko na poniženje zarobljenika ili žrtve nasilja. Netko opet na čovjeka koji je ostao gol, bez igdje ičega. Golotinja može govoriti o povjerenju, ali i o gubitku zaštite. Može biti slobodno izabrana, ali i nasilno nametnuta. Može privlačiti pogled, izazivati sram ili buditi sućut. Golotinja nije jednoznačna; ona je višeznačna.
Zato nije dovoljno pitati se koliko je tijelo otkriveno. Naša su pitanja šira: tko se svlači, pred kime, je li slobodan, što time želi reći i kakav pogled susreće njegovo tijelo? Naš je svijet prepun tijela. Nikad nismo bili okruženi tolikim brojem slika ljudskih tijela. Gledaju nas s plakata, s televizijskih ekrana, s internetskih stranica, s društvenih mreža. Ali nisu sva tijela jednako dobrodošla. Pokazuju nam se mlada, zdrava, snažna, njegovana, oblikovana, privlačna tijela. Pred nama su tijela koja ne pokazuju umor, bolest, starenje niti tragove svakodnevnog napora.
Ova tijela koja nas opsjedaju nisu samo vidljiva. Pojavljuju se kao mjerila. Pojavljuju se sa snažnim nijemim imperativom: ovako bi i ti trebao/trebala izgledati! Neprimjetno počinjemo vlastito tijelo gledati očima publike koju zamišljamo. Sve se manje pitamo: kako se ja osjećam? A sve se više pitamo: kako izgledam drugima, kako me drugi vide?
Tako se može dogoditi da pred nama stoji zdrav čovjek koji se stidi svoga tijela. Imamo pred sobom mladu ženu koja se boji znakova starenja. Nađemo se predmladim ljudskim bićem koje ima lijepo lice, ali sebe doživljava kao projekt kojinije dovršen i koji treba popravljati. Može osjećati da nije dovoljno lijepo, mlado,mišićavo, vitko, da nije dovoljno privlačno da bi bilo viđeno.
I zato u našem svijetu buja estetska kirurgija. Da budemo načisto: plastična kirurgija može pomoći mnogim ljudima nakon nesreće, bolesti, opeklina ili prirođene poteškoće. Može vratiti funkciju nekog dijela tijela i ublažiti posljedice neke traume. I estetska promjena koja nije nužna u medicinskom smislu može nekome pomoći da se osjeća sigurnije. A što ako je problem u osjećaju da ćemo biti vrijedni ljubavi tek kad promijenimo izgled svoga tijela? Razlikujemo terapijsku, rekonstruktivnu, estetsku i opsesivnu dimenziju mijenjanja tijela. Nisu isto njega tijela i uvjerenje da je tijelo pogreška koju moramo neprestano ispravljati.
Ovdje susrećemo još jedan fenomen u našem svijetu: bujanje tetovaža. Promijenio se naš odnos prema njima. One su puno prisutnije nego što su bile ranije i društveno su prihvaćenije. Tijelo se tako sve češće shvaća kao neispisana stranica koja čeka što ćemo na nju napisati.
Naš svijet tijelo istodobno pokazuje i skriva. Pokazuje ono što mu se čini privlačnim, a ono što se čini nemoćnim otklanja iz našeg pogleda. Tako ćemo rjeđe vidjeti bolesna, stara, izranjena i umiruća tijela. Brigu o njima preuzimaju neki pojedinci u obitelji, ali još više i češće bolnice, domovi, stručne ustanove, palijativna skrb i hospiciji.
Suvremeni čovjek smije pokazati mnogo kože, ali teško smije pokazati vlastitu nemoć. Smije biti gol ako je privlačan, a teže smije biti vidljiv ako je slab. I tu se pokazuje da naš problem nije prvenstveno golotinja, nego naš pogled. Tijelo nikad nije samo tijelo. Ono je uvijek tijelo pred nekim.
Pogled može primiti drugoga, ali ga može i zarobiti. Može reći: vidim te. Ali može govoriti i: procijenio sam te, znam koliko vrijediš. Ponekad smo opazili pogled koji odmjerava, procjenjuje, posvaja, obnažuje. Pogled može liječiti, alimože i posramiti. Može čuvati nečiju ranjivost, ali je može pretvoriti u zabavu,robu ili sredstvo moći (usp. Mt 5,28; Lk 10,33-35; Iv 8,10-11).
Emmanuel Levinas nas podsjeća da drugi čovjek nije nikada predmet koji možemo obuhvatiti svojim pogledom. On nadilazi svaki naš pogled. Lice drugoga čovjeka kaže: ne možeš me, ne smiješ me ubiti, ne smiješ raspolagati mnome, ne smiješ me svesti na sliku koju o meni imaš u svojim očima. Jer čovjek je, i kad je potpuno vidljiv, više od onoga što se vidi.
Možemo vidjeti nečiju težinu, dob, kožu, odjeću, ožiljak, tetovažu, a ne vidjeti čovjeka ispred sebe. Bratstvo počinje kada tijelo drugoga prestane biti predmet moga pogleda i kada postane ljudska prisutnost.
Cijelo predavanje pročitajte OVDJE.