Duhovna poruka pape Benedikta XVI.

Posted by

U našem ubrzanom i digitalnom svijetu sjećanje sve više gubi na važnosti, jer su sadržaji sve kraćeg trajanja i jer smo stalno gladni za nečim novim. Sve češće zaboravljamo prošlost i jurimo prema budućnosti, a u našoj trci biva zaboravljeno i sve više ljudi, koji su doprinijeli našemu razvoju kao osobi i kao čovječanstvu. Nasuprot zaboravu povijesti i usmjerenosti samo na buduće, u naše je vrijeme sve više potrebno njegovati kulturu sjećanja. U ovaj kontekst smještamo i nedavno preminuloga papu Benedikta XVI. Već za života ostavio je snažan pečat u Crkvi i u svijetu. Njegov život i djelovanje istraživati će se na razne načine.

Benedikta XVI. proučavati će se kao vrsnog teologa, kao teološkog stručnjaka na Drugom vatikanskom koncilu, kao nadbiskupa Münchena i Freisinga, kao Prefekta Kongregacije za nauk vjere, kao papu, kao onoga koji se odrekao papinske službe, kao progresivnog teologa, kao kritičara crkvenih reformi, kao jednoga od najmudrijih ljudi 20. stoljeća.

Mnogi će se nadahnjivati na liku, djelu i misli toga velikoga njemačkoga pape. Među svim tim opcijama proučavanja, smatram da ćemo se pape Benedikta XVI. sjećati prije svega zbog njegove duboke misli, kojom je poruku vjere znao navijestiti suvremenom svijetu. Možemo ga smatrati modernim crkvenim naučiteljem i kao takav ostati će sigurni smjerokaz za sadašnjost i budućnost Crkve. Mnoge su njegove duhovne poruke, i svatko je, slušajući njegove govore ili čitajući njegove spise, za sebe izvukao kao nešto važno i upečatljivo.

Duhovna poruka pape Benedikta XVI. može se predstaviti u više tematskih sadržaja, koji se pojavljuju kao konstanta njegova razmišljanja. Zbog ograničenog prostora, izabrala bih četiri teme, koje je često spominjao i koje su mu očito bile na srcu kao poruka za današnjega čovjeka. Možemo reći da odabrane teme čine bit samoga katoličkoga kršćanstva, i zato su i nama danas značajno nadahnuće.

Prvenstvo Boga, koji daje smisao našemu životu

Papu Benedikta XVI. smatra se teologom, ne samo zato što se znanstveno, intelektualno bavio pitanjima vjere, nego prije svega zato što u svojim pitanjima i odgovorima polazi od Boga i Boga smatra središtem kako našega osobnoga života tako i razumijevanja svijeta i oblikovanja ljudske povijesti. Njegovo temeljno uvjerenje je da bez svijesti o Bogu i o Božjoj prisutnosti u našem životu i u svijetu nije moguće otkriti niti ostvariti pravi smisao života. Papa Benedikt XVI. često je opominjao da je Bog danas zaboravljen i smatrao je da je velika zadaća vjernika „u prvome redu iznova osvijetliti prvenstvo Boga.

Danas je važno ponovno vidjeti da Bog postoji, da nas se Bog tiče i da nam daje odgovore. I obrnuto, kada on otpadne, koliko god sve drugo bilo pametno, čovjek gubi svoje dostojanstvo i istinsku ljudskost i time se ruši ono bitno“ (Benedikt XVI., Svjetlo svijeta, 83-84).

Bog je za Benedikta XVI. središte stvarnosti i našega života. Ondje gdje Bog u životu ljudi ima svoje mjesto, ljudski život uspijeva u punom smislu. To posebno vrijedi za kršćanski život, koji je Benedikt XVI. označio najprije kao susret s Bogom. Zato i zadatak evangelizacije stavlja prije poziva na karitativnu pomoć drugome čovjeku: „Prioritet uvijek pripada odnosu s Bogom. (...)

Ponekad se, naime, nastoji ograničiti izraz ‘ljubav’ na solidarnost ili jednostavno na pružanje humanitarne pomoći. Važno je, naprotiv, podsjetiti da je najveće djelo ljubavi upravo evangelizacija, odnosno ‘posluživanje Riječi’. Nema većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos
s Bogom.

Evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe“ (Benedikt XVI., Poruka za korizmu, 2013.). Ne čudi da je papa Benedikt XVI. za svoju prvu, programatsku encikliku odabrao temu koja je njemu na srcu: „Bog je ljubav“ (2005.), da bi najprije skrenuo pažnju na Boga, a onda iz toga prvenstva progovorio o čovjeku i smislu njegova
života.

Kršćanstvo kao susret s osobom Isusa Krista i prijateljstvo s njime

Za Benedikta XVI. je karakteristično da često ponavlja kako se u kršćanskome vjerovanju radi o osobnome Bogu – Bogu bliskome ljudima i prisutnome u ljudskoj povijesti. Na početku svoje prve enciklike „Bog je ljubav“ pojašnjava da je kršćanstvo povezano s temeljnim životnim opredjeljenjem: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“ (br. 1). Osobni Bog nije neki postulat, nego ljubav, koji se objavio u Isusu Kristu. U susretu s njime otkriva nam se smisao svijeta, ne kao neka daleka stvarnost, nego kao ljubav koja izravno dotiče svakoga čovjeka.

Papa Benedikt XVI. naglašava da se danas gotovo skandaloznim smatra vjera da Bog može ući u ljudsku povijest i u njoj biti prisutan. Pogotovo kada je ta prisutnost sasvim osobna, utjelovljena u njegovu vlastitu Sinu, koji je postao čovjekom.
Više puta je govorio da je Bog u Kristu Isusu pokazao svoje lice (Iv 14,9), koje Mojsije nije smio vidjeti (Izl 33,20) (J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo,
17).

Bog je u Kristu pokazao svoje lice do te točke da je u utjelovljenju Sina sam ušao u povijest, da sam živi, govori i djeluje kao čovjek. Daleki Bog je po njemu postao „Bog s nama“.

Ono što nikada nitko nije vidio Bog je „dao na raspolaganje našim očima i našim rukama, tako da onaj kojega nikada nitko nije vidio, sada postaje raspoloživ našim povijesnim doticajima.“ U Kristovu križu Bog još radikalnije otkriva svoju ljubav – u neshvatljivom okretanju protiv sebe da bi čovjeka ponovno podigao i spasio.
Promatrajući Kristov probodeni bok, o kojem govori Ivan (usp. 19,37), možemo razumjeti što znači da je Bog ljubav (1 Iv 4,8). U tome razmatranju kršćanin otkriva put kojim se moraju kretati njegov život i njegova ljubav (Benedikt XVI., Bog je ljubav, br. 12). „Gledati Probodenoga“ – tako glasi naslov jedne papine knjige o duhovnoj kristologiji, a tako možemo opisati i način na koji vjernik može shvatiti bit Kristove ljubavi za nas.

„Što je Isus donio?“ pita papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi Isus iz Nazareta: „Što je onda Isus zapravo donio, ako nije donio mir u svijet, blagostanje za sve, bolji svijet? Odgovor glasi posve jednostavno: Boga. (…) Donio je Boga: sada poznajemo njegovo lice, sada ga možemo zazvati. Sada poznajemo put kojim mi kao ljudi trebamo ići u ovome svijetu“ (str. 61). Zato Isusov nauk ne dolazi iz ljudskoga učenja, nego iz njegova dijaloga s Ocem „licem u lice“. Zato je potrebno ne samo proučavati Krista, nego susresti se osobno s njime i njegovom porukom.

Za Benedikta XVI. vjera je susret s Kristom, koja postaje prijateljstvo s njime. To je jedini i nepobitni temelj kršćanstva, danas snažno ugrožen diktaturom relativizma. Na misi za Rimskog Prvosvećenika (2005.) Joseph Ratzinger je upozorio: „Imati jasnu vjeru prema Credu Crkve često biva etiketirano kao fundamentalizam. (…) nastaje diktatura relativizma, koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao zadnje mjerilo poznaje vlastito ‘ja’ i vlastite pohote.

Mi, međutim, imamo drugo mjerilo: Sina Božjega, pravoga čovjeka. ‘Odrasla’ nije ona vjera, koja slijedi valove mode i zadnje novosti; odrasla i zrela je ona vjera, koja je duboko ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. To nas prijateljstvo čini otvorenima svemu što je dobro i daje nam kriterij razlikovanja između istinitoga i lažnoga, između
obmane i istine.“

Crkva i njezina briga za svijet

Valja odmah reći da papa Benedikt XVI. nikada  nije bio protivnik ovoga svijeta. Ni jedan papa nije toliko razgovarao s intelektualnim predstavnicima današnjega svijeta – s filozofom Jürgenom Habermasom, s ateistom Marcellom Perom i drugima. Ni jedan papa prije njega nije dao toliko intervjua (svjetovnim novinarima) o suvremenim pitanjima vjere, Crkve i svijeta. Objavljeno je njegovih pet knjiga-intervjua: Razgovori o vjeri, Sol zemlje, Bog i svijet, Svjetlo svijeta, Posljednji razgovori. Cijenio je ljudski razum i kulturu, znanstvena i tehnička dostignuća ovoga svijeta, ali je i upozoravao na njihovo pretjerano veličanje. U tom smislu, kritika koju je upućivao suvremenome svijetu može se više shvatiti kao pozitivna briga za svijet, a ne toliko kao bijeg od svijeta ili njegovo obezvređivanje.

Kada se vratimo unatrag na sudjelovanje Josepha Ratzingera na Drugome vatikanskome koncilu, već tada se može vidjeti da se snažno zalagao za reforme unutar same Crkve kako bi ona mogla bolje odgovoriti na potrebe suvremenoga svijeta. Poteškoća je, smatra njemački papa, nastala kasnije nakon Koncila, kada su razne struje oprečno tumačile koncilske odluke i pretvarali ih u crkvenu praksu. Prigovarao je da je prevladala hermeneutika diskontinuiteta i loma na Crkvu prije i na Crkvu poslije koncila. Prigovarao je onima koji su polagali pretjerano povjerenje u svijet i željeli da se Crkva previše oblikuje sukladno svijetu, na primjer, u pitanju poimanja Crkve kao Božjega naroda i svjetovnih demokratskih struktura koje su željeli unijeti u samu Crkvu.

U božićnom obraćanju Rimskoj kuriji (2005.) Benedikt XVI. ponovno je kritizirao podjele koje su nastale nakon Koncila na „pretkoncilsku“ i „postkoncilsku“ Crkvu. Crkva je za njega jedna, „ona je subjekt koji raste u vremenu i razvija se, ali uvijek ostaje ista, jedan subjekt Božjeg hodočasničkog naroda.“ Crkva živi u procesima kontinuiteta s tradicijom
i diskontinuiteta u smislu uvijek novih izazova svoga vremena. S druge strane, Benedikt XVI. je znao dobro uočiti suvremene poteškoće, kada kaže da se kroz povijest kršćanska vjera lakše naviještala u određenim kulturama i njih preoblikovala, ali da takav proces nije više na jednak način moguć u odnosu s današnjim svijetom, koji se sve više odvaja od zajedničkoga kršćanski oblikovanoga horizonta.

Može se tako, ipak, kod pape Benedikta XVI. zamijetiti da je sve više postajao usredotočen na očuvanje kontinuiteta s tradicijom u Crkvi, a sve manje je bio otvoren
novitetima u Crkvu, zbog bojazni da se ona poistovjeti s mentalitetom svijeta.

Snažno je odjeknuo papin poziv Crkvi u Njemačkoj (2011.) da se Crkva treba „odsvjetovniti“. Povijest pokazuje, smatra Benedikt XVI., da se Crkva oslobođena materijalnih i političkih tereta i privilegija može bolje usredotočiti na svoje misionarsko
poslanje u svijetu. Stoga je danas opet vrijeme da se Crkva odrekne svjetovnosti. No, papa pojašnjava: „To ne znači, naravno, da se treba povući iz svijeta, naprotiv. (…) Za odsvjetovnjenu Crkvu biti otvorena za potrebe svijeta znači da posvjedoči riječju i djelom ovdje i sada vladavinu Božje ljubavi; taj zadatak, k tome, nadilazi sadašnji
svijet; jer sadašnji život je povezan s vječnim životom.“

Premda slovi kao pronicljivi kritičar današnjega vremena i svijeta, papa Benedikt XVI.
ne želi od vjernika da se zatvore u svoje zaštićene i udobne svjetove, nego da u ovome svijetu nalaze načina svjedočiti onu kršćansku dručkijost koja proizlazi iz Kristove radosne vijesti.

Europa nezamisliva bez kršćanskih korijena

Papa Benedikt XVI. ostati će zapamćen i kao papa koji je puno govorio o Europi kao posebnome mjestu za kršćanstvo i Katoličku Crkvu. Za razliku od pape Franje, Benedikt XVI. bio je eurocentričniji: zamjećivao je duboku krizu same Europe i naglašavao njezine kršćanske temelje kojih se ona ne smije odreći. Europa je više od političke i ekonomske interesne zajednice, ona mora imati i duhovno i moralno jedinstvo – inače će se raspasti, upozoravao je njemački papa. Poznate su njegove analize o četiri stupa na kojima počiva današnja Europa: na grčko-helenističkoj, židovsko-kršćanskoj, rimskoj i novovjekovnoj baštini.

Grčko-helenistička baština Europe se pokazuje u duhu filozofije s njezinim traganjem za istinom i zahtjevom za racionalnošću. Židovsko-kršćanski stup sadržan je u osobi Isusa Krista, u kojemu se istina pokazuje u jednoj osobi. K tome, Božje utjelovljenje utemeljuje dostojanstvo čovjeka, kakvo je kasnije otkrio i humanizam. Rimska baština Europe sadržana je u pravnim temeljima, u obrazovnoj instituciji sveučilišta, u vjerskoj liturgiji i monaštvu. Novovjekovni doprinos Europi vidljiv je u konsekventnoj odvojenosti
religije i politike, vjere i države. Europa je, prema Benedikt XVI., postala Europom „po kršćanskoj vjeri, koja u sebi nosi židovsku baštinu, ali je istovremeno ugradila ono najbolje grčkoga i rimskoga duha.“ Danas pak, Europa sve više ide prema nijekanju tih svojih korijena i prema traganju za jednim novim identitetom.

Unatoč postojećoj slobodi, danas se, prigovara papa, sve manje u javnosti tolerira vjera, te u ime moderne tolerancije, raste agresivnost prema vjeri i njezinom javnom značenju. Nastaje tako nova religija koja ne poznaje toleranciju prema drugome, i u ime nekog razuma, denuncira se kršćansku povijest i nauk (Benedikt XVI., Svjetlo svijeta, 72).

Stoga je potrebno radi očuvanja Europe boriti se za njezin kršćanski duhovni i kulturni identitet, a što opet ne znači da su tim identitetom ugroženi njezini ostali građani. Europa prema Benediktu XVI., ima dar i zadatak da prihvati svoju vlastitu povijest,
svoj identitet i priznanje Boga kao svoga nosivog temelja. Kršćani bi tako trebali biti „stvaralačka manjina“ u političkoj javnosti te Boga učiniti vidljivijim u današnjem svijetu.

Zaključak

Sjećanje na preminule osobe bilo u obiteljskom bilo u civilizacijskom smislu sposobnost je samo čovjeka. Mi ne živimo sami od sebe, nego od mnogih generacija prije nas, ali i od naših suvremenika, koji su nas predvodili; oni su zajedno s nama hodili kroz sadašnjost, ali su opet bili ispred nas, kao naši putokazi. Takvo jedno sjećanje zaslužio je i papa Benedikt XVI. Pogotovo u današnje vrijeme sve veće nepreglednosti (J. Habermas), kada smo raspršeni bilo duhovno, bilo misaono, bilo životno – važni su takvi ljudi koji nam pomažu da se ne izgubimo u raspršenosti, da se ne dezorijentiramo pred zavodljivim ponudama te da ne zaboravimo koji je pravi smisao našega postojanja.

s. Valerija Kovač

Gospa Sinjska (2023), 1, 8-11.