Duh molitve i pobožnosti

BogoslovPosted by

Prije nego počnemo govoriti o duhu molitve i pobožnosti, tj. o onome čemu „sve ostalo vremenito treba da služi” (sv. Franjo), korisno bi bilo razmisliti o tome kako većina nas kršćana ne živi onako kako bi to sam Bog želio. Drugim riječima, možemo se pitati živimo li po Božjoj volji, odnosno jesmo li kršćani u pravom smislu te riječi. Svatko u svome srcu može iskreno odgovoriti na to pitanje i ne treba nitko osuđivati ili prezirati drugoga. No već površnim promatranjem možemo zapaziti neke neobraćene kršćane, koji imaju obličje pobožnosti, ali su se odrekli njezine snage (usp. 2 Tim 3,1 -5).

Važnost obraćenja

Ovaj izraz  „neobraćeni kršćani” za neke može biti pomalo zbunjujući jer se može pomisliti kako kršćanima ne treba obraćenje i da to vrijedi samo za nevjernike, ateiste, heretike i slično. Naprotiv, svakom je kršćaninu potrebno svakodnevno obraćenje, i to do te mjere da možemo propasti ako se ne obratimo (usp. Lk 13,3). Sam Isus nam govori kako bez obraćenja nećemo baštiniti kraljevstvo nebesko (usp. Mt 18,3) i da ga samo siloviti grabe (usp. Mt 13,12). Upravo je ta silovitost i gorljivost, koja nam je toliko potrebna, potpuno oprečna našoj mlakosti u kojoj se tako često nalazimo. Onaj oganj Duha Svetoga koji je Krist došao zapaliti u našim srcima gotovo da smo potpuno ugasili svojim grijesima i pokvarenošću, svojim nedosljednim življenjem i neozbiljnim shvaćanjem Isusove poruke: „…ta još se do krvi ne oduprijesmo u borbi protiv grijeha” (Heb 12,4). No „Bog neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9). Nažalost, veliki broj onih koji se nazivaju kršćanima nema skoro nikakvu želju za obraćenjem niti odluku postati sveti. Poziv na svetost nije svima privlačan, ali to nije tako samo u današnjem vremenu nego i u svim vremenima, i to zato što svetost zahtjeva borbu, odricanje i cjelovitu promjenu života.

„Bog neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9) i da upoznaju Njega, jedinoga istinskoga Boga, i koga je poslao – Isusa Krista (usp Iv 17,3). Njegova je volja „da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga” (Gal 1,4), da živimo u svetosti i pravednosti pred njim (usp. Lk 1,75) te da budemo sveti i savršeni kao što je On sam svet (usp. Mt 5,48; Lk 6,36). „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje” (1 Sol 4,3).

Sva naša savršenost stoji u tome da se upriličimo Isusu Kristu, da se s njime sjedinimo i njemu se posvetimo. Isus Krist, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, treba biti najviši i posljednji cilj našega života. Osim što je naš Bog i Spasitelj, „On je”, kako kaže sv. Ljudevit, „naš jedini Učitelj koji nas treba učiti, naš jedini Gospodar o kojem imamo ovisiti, naša jedina Glava s kojom moramo biti sjedinjeni, naš jedini uzor kojemu se trebamo upriličiti, naš jedini liječnik koji će nas izliječiti, naš jedini pastir koji će nas hraniti, naš jedini put koji nas treba voditi, naša jedina istina u koju moramo vjerovati, naš jedini život koji nas treba oživljavati, i u svim stvarima naše jedino sve koje nam ima biti dovoljno.”

Možda se netko može čitajući ove retke zapitati gdje je ovdje uopće riječ o duhu molitve i pobožnosti ili kakve veze obraćenje i poziv na svetost imaju s ovom temom. Namjerno sam stavio naglasak na obraćenje i na Božju volju da se posvetimo jer smatram da se sva naša molitva i pobožnost treba temeljiti na tome. Drugim riječima, naša molitva treba proizlaziti iz iskrena srca koje je uvijek spremno na obraćenje, tj. na neprestano podlaganje Božjoj volji.

Na putu svetosti

Kad je riječ o svetosti, trebamo znati da to nije ljudsko djelo. Neću reći da nije samo ljudsko djelo, već da nije uopće ljudsko djelo. No to nikako ne znači da se ne moramo truditi, već da je svetost plod Božje milosti. Svetost ne možemo postići svojim snagama. Isus nam kaže: „Bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5). Budući da je Bog taj koji ostvaruje svoju svetost u nama, trebamo naći načina da dopustimo Bogu da nas učini svetima. Možemo reći da je tajna svetosti u tome da otkrijemo kako od Boga možemo sve dobiti pod uvjetom da mu pristupimo na pravi način.

Još jedna stvar čini mi se vrlo važnom za spomenuti, a to je riječ „duh” i što nam sve pada na pamet kad je čujemo u kontekstu „duh molitve i pobožnosti”. Riječ„duh” vrlo je širok pojam i može imati različita značenja. Tako možemo govoriti o ljudskom duhu kad mislimo općenito na ljudski karakter, mentalitet ili ukupne psihičke procese u čovjeku. Također riječ „duh” koristimo i onda kad govorimo o duhu vremena, o blagdanskom duhu, o duhu neke zajednice ili kulture. Isto tako možemo govoriti o duhovnim bićima kao što su anđeli i demoni, ili o Bogu koji je i sam duh (usp. Iv 4,24).

Ono što nas ovdje zanima jest duh molitve i pobožnosti. U ovom slučaju, kad kažemo „duh”, mislimo na jedno unutarnje raspoloženje, na stanje naše nutrine, na stav srca, na stil i način života koji nije tek samo izvanjski. Nije neobično što molitva i pobožnost idu jedno uz drugo, no ovdje bih volio da uočimo jednu razliku koja postoji glede pobožnosti. Naime, ovdje nije riječ o pučkoj religioznosti, tj. o različitim oblicima pobožnosti kao što su hodočašća, ophodi, križni put, krunica, klanjanje itd.

Pobožnost je jedan od sedam darova Duha Svetoga.Taj se dar mnogo puta pogrešno shvaća ili ga se promatra na površan način. Pobožnost označava svetu ljubav prema Bogu, kojom ga uvijek iskreno tražimo, u ljubavi nalazimo i zauvijek posjedujemo. U vjeri Boga promatramo kao Stvoritelja, a po daru pobožnosti kao svoga Oca. Sveti Toma kaže da je pobožnost „krepost koja čovjeka čini brzim i spremnim na sve čine kreposti.”

Nutarnji stav

Da bismo pobožnost bolje shvatili, trebamo znati da je naša ljudska narav ranjena grijehom i da smo zbog nje veoma skloni zlu. Naša nam je pokvarena narav smetnja i otežava nam rast u kreposti. Da bismo nadvladali ovu teškoću, Bog nam po svome Duhu daje dar pobožnosti koji od našeg duha otklanja sve ove teškoće i mrzovolju i čini nas spremnima i sposobnima za svako kreposno djelo. Sv. Petar Alkantarski kaže: „Pobožnost uklanja teškoću koja se pojavljuje u molitvi, potiskuje mlakost, čovjeka čini spremnim za službu Božju, upućuje razum, jača volju, u srcu raspaljuje božansku ljubav, gasi plamen nedopuštenih pohota, rađa odvratnost prema tjelesnim težnjama i mržnju na grijeh, ulijeva novu gorljivost, nov zanos i nove želje za dobra djela.”

Nakon svega ovoga što smo rekli, možemo donijeti zaključak. Naime, Isus Krist kao naš jedini i konačni cilj pokazao nam je izvrsnost molitve i njezinu snagu. Budući da je riječ o duhu molitve, želio sam staviti veći naglasak na unutarnje raspoloženje i na stanje naše nutrine, na stav srca, na vrstu i način molitve. Mnogi od nas mole, ali svi se ne mijenjaju. To može biti zbog mnogočega, ali jedan od razloga je manjak pobožnosti. Pobožnost molitvu čini radosnijom, slađom, lakšom, ugodnijom i plodonosnijom.

Onaj tko posjeduje duh molitve i pobožnosti u sebi, ima živu želju da u svemu služi Bogu, i to na način kako se njemu sviđa; ima živu vjeru i živo pouzdanje u Boga, kao i nakanu da želi samo volju Božju, a ne svoju.Takav moli često i ustrajno, pomnjivo, žarko, ponizno i s poštovanjem. Na ustima i u srcu uvijek mu je zahvalnost.

Vježbanje u molitvi važno je i neophodno – moleći učimo moliti. Isto tako i pobožnost se može uvježbati: „Vježbaj se u pobožnosti” (1 Tim 4,7). Pobožnost se najviše izgrađuje pomnjivim čuvanjem srca, kao i osjetila, napose očiju, jezika i ušiju. Pobožnosti koristi samoća, neprestano sjećanje na Boga i stalna misao na njegovu nazočnost. Također pobožnosti koristi i čitanje duhovnih knjiga, a posebno Svetog pisma, ustrajnost u dobrim djelima, odricanja i djela milosrđa.

Trebamo se truditi da imamo u sebi duh molitve i svete pobožnosti, ne samo da molimo usnama već da molimo srcem, da naša nutrina moli i da cijeli naš život bude molitva.

fra Kristian Radas

Počeci 12 (2015), 1, str. 34-37.

Foto: Papa Frane u molitvi na grobu sv. Frane; www.lavoce.it