Dijalog ili sukob s drugim religijama (prof. dr. sc. Nikola Bižaca)

BogoslovPosted by

Na pitanje o tome koji  su to najveći izazovi kršćanskoj vjeri i teologiji danas, osobno držim da su to (1.)  problem shvaćanja odnosa vjerske  i znanstvene spoznaje te (2.)  izazov koji za teologiju i praksu  kršćana  predstavlja novo iskustvo religijskog pluralizma. No konstatacija njihove  urgentne aktualnosti  nije jedini element koji  povezuje te dvije teološke teme. Postoji i još nešto. Naime, stoljećima je teologija  svoj govor stvaranju svijeta  bez većih problema – kako je to tada izgledalo – izricala  unutar jedne statične prirodoznanstvene slike svijeta. Savršenost temeljnih struktura stvorenog svijeta bila je dana od Boga na početku. Između hermeneutike doslovnosti svetopisamskih tekstova i takve prirodoznanstvene paradigme dugo-dugo je vladao idilični odnos. No on je prestao onog trenutka kada se sve  uvjerljivije počelo afirmirati  dinamičko shvaćanje svjetskih procesa.

Danas pak  kada je  statička paradigma potpuno ustupila mjesto dinamičko-evolutivnoj viziji stvarnosti na svim razinama, teologija  se trudi da pokaže kršćanima ali i onima izvan Crkve kako dinamička vizija stvarnosti  ne dokida  razložitu shvatljivost i smislenost temeljnih sadržaja objavljenog govora o stvaranju svijeta i čovjeka, o Božjim odnosima sa svijetom i poviješću.  Istina riječ je o jednom golemom teološkom izazovu i poslu koji od kršćanskih  teologa zahtijeva još mnogo napora, znanja  i strpljive kreativnosti. Ono pak što na ovom primjeru želimo posebno istaknuti jest  da  promijenjena znanstvena percepcija svijeta  nužno sa sobom nosi i zahtjev za produbljenjem  teološkog tumačenje svjetskih procesa. Tako se danas jednostavno više ne može teološki govoriti o stvaranju, providnosti, zlu, čudu, slobodi  izvan suvremenog znanstvenog konteksta i njegovih  danomice sve  detaljnijih uvida u strukturu stvarnosti.

To što vrijedi  za odnos teološke i prirodoznanstvene spoznaje  danas analogno  vrijedi i za  novo iskustvo religijskog pluralizma. Danas se više ne može govoriti središnjim  sadržajima kršćanstva a da se  istodobno ne uvaži činjenica postojanja jedne veoma duge religijske povijesti čovječanstva.  Jednako tako danas je sve manje moguća jedna životna  i etička praksa  koja bi se događala među kršćanskim istomišljenicima, a ponajmanje  među članovima  katoličke crkvene zajednice. Htjeli mi to ili ne htjeli kršćani danas sve više žive i misle  međureligijski. Možda će netko postaviti pitanje, zar kršćani nisu oduvijek znali da postoje i druge religije? Zar teologija i kršćanska praksa nisu na tu činjenicu već odavno odgovorili?  Odgovoriti podrobnije na ta ali i na još neka također važna pitanja, koja se  također često postavljaju kada se govori o novoj kršćanskoj percepcije religija, zahtijevalo bi zaista  dosta vremena i prostora. Ovdje je dovoljno posvijestiti samo nekoliko osnovnih elemenata mogućeg odgovora  i to samo u glavnim crtama. Jedan dio odgovora je povijesne, društveno-kulturološke naravi dok je drugi dio više teološki.

Sve velike religije do sada su živjele u svojim geografskim staništima, međusobno odvojene. Predstavljale su inspirativno središte jedne određene kulture i civilizacije a ponekad ideološko utemeljenje i temeljeni kohezioni čimbenik  određene državno-imperijalne tvorevine. No njihovo poistovjećenje s određenim kulturno-civilizacijskim prostorima, etničkim grupama kao i njihova uska povezanost  sa  strukturama vlasti nisu ostavljali dovoljno psihološkog i institucionalnog prostora za druge religije. Ti religijski drugi i drugačiji  bili su isključivo doživljeni kao opasna  a time i neprihvatljiva konkurencija vlastitoj  viziji stvarnosti i vlastitom utjecaju.

Dijeleći sudbinu svojeg kulturološko-civilizacijskog i političkog okruženja religije su se kroz povijest na točkama dodira jedne s drugom uglavnom više ili manje drastično sukobljavaju. Stoga je  privilegirani oblik međureligijskog odnosa kroz povijest, uz rijetke iznimke, sve do nedavno bilo nastojanje da se često i uz pomoć  državno-vojnih pritisaka te ekonomskih i kulturnih utjecaja prošire prostori vlastite religije  uz istovremeno sužavanje životnog prostora druge religije. To je nastojanje imalo različite oblike, od osvajanja, protjerivanja,više ili manje  prisilnih prelazaka s jedne u drugu religiju. Drugu religiju koja je bila doživljena kao niža, manje istinita, lažna ili jednostavno opasna po  članove vlastite religije trebalo je teoretski dekonstruirati u njenoj vjerodostojnosti,  u konkretnoj životnoj praksi potiskivati a u najboljem slučaju misioniranjem dokinuti. U odnosima među religijama kroz povijest  nije bilo mjesta za  simpatiju, za  empatijsko poznavanje religijskog iskustva drugog, za  zajedničku izgradnju  zemaljskog grada. Suvereno je vladalo nepoznavanje drugih religijskih tradicija različitih od vlastite. Sve je vrvilo od međusobnih predrasuda. Tako su se ponašale sve velike religijske tradicije. Tako su se ponašali i kršćani. Sve do nedavno, točnije do u XX stoljeće,   dok se konačno nije shvatilo da takav konfliktni stav prema drugima više jednostavno nije moguć.

Naime svijet se promijenio. Ubrzano postaje sve manjim i ljudi različitih svjetonazora i religijskih pripadnosti  postaju jedni drugi susjedima a ponekad i članovima istih obtelji. Religije više ne egzistiraju isključivo  u svojim osvojenim ili naslijeđenim staništima odvojene jedna od druge. Religijski tradicije,  njihovi predodžbeni svjetovi, etičke zasade, obredi, arhitektura, mentaliteti se sve više međusobno prožimaju. Sadašnjost a zasigurno još i više sam budući nastavak življenja na ovoj planeti i održivi razvoj  ovog umreženog svijeta ovisi o kvaliteti suživota različitih identiteta pa i onih religijskih, o stupnju suradnje na svim područjima, o smanjenju raznovrsnih oblika nasilja, o traganju za zajedničkim vrijednostima a time i o poznavanju drugih i poštivanju njihovih ljudskih i religijskih prava na pojedinačnoj i kolektivnoj razini.

1.  Saborski govor o religijama i dijalogu

Taj proces kulturnog, ekonomskog, transportnog i migracijskog  povezivanja globalne sudbine svijeta traje već više desetljeća. U Katoličkoj crkvi je to novo stanje prepoznato u značajnijoj mjeri  već koncem 50-ih godina XX stoljeća. Dovoljno je prisjetiti se enciklike Pacem in terris Ivana XIII i njezinog uvažavanja „mondijalizacije“. U tim novim prilikama katolička zajednica i njena teologija postaju sve više svjesne da dotadašnji pristup drugim religijskim tradicijama više nije  moguće prakticirati. Iz te pak promjenjene percepcije civilizacijske stvarnosti  izranja u Crkvi do tada malo prakticirana kategorija dijaloga. Dijalog biva prepoznat kao jedan  od temeljnih postulata suživota različitih identiteta, utemeljen na  dobrom poznavanju oslobođenom  predrasuda i poštivanju   drugog, njegova  osobnog dostojanstva  i njegovih prava.

To se je prepoznavanje i institucionalno prihvaćanje dijaloga dogodilo na II vatikanskom saboru. Na  tom prekretničkom događaju propitivanja crkvene samosvijesti u novim uvjetima  življenja a time i  dotadašnje vizije religijske povijesti i sadašnjosti, crkvena zajednica uočava da se s drugim  religijskim tradicijama nije više moguće ophoditi na dosadašnji način konfliktualan način te da u središte njenog komuniciranja s religijskim okolišom valja postaviti dijalog. Saborski dokumenti to opetovano  naglašavaju. Crkva je, naime, na Saboru  za sebe ustvrdila da je svjedok neizmjerne Božje ljubavi prema svijetu. Iz toga proizlazi  da  „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika( tj. Crkve), te nema ničeg  uistinu ljudskog a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“(GS 1).

Sabornici očito  prepoznaju u dijalogu  najdjelotvorniji oblik  komuniciranja sa svim onim što je autentično ljudsko a time i  najsvrsishodniji  način suradnje  s Bogom  na ostvarenju njegova spasenjskog plana s ljudima. Pritom se Sabor  nije mogao  zadržati samo na  nepobitno promijenjenoj   situaciji u svijetu kao temeljnoj motivaciji  za uvođenje dijaloškog ophođenja s religijskim tradicijama. To bi bilo na neki način odveć pragmatično. Traže se stoga dublji, teološki  razlozi za dijalog. U tom je traganju, a ono je trajalo za vrijeme čitavog saborskog razdoblja, veliku ulogu odigrala enciklika Pavla VI Ecclesiam suam  (1964) objavljena između  drugog i trećeg zasjedanja Sabora. U toj se enciklici  službeno pojavljuje  kategorija „dijaloga“ i to pod imenom „colloquium“ (razgovor). Taj temeljni način ophođenja katolika s čitavim svijetom, od dijaloga s ateistima preko pripadnika religijskih tradicija do unutarcrkvenog dijaloga, Papa  utemeljuje teološki. On u dijalogu vidi  nastavak  i odraz  trajnog spasenjskog dijaloga između Boga i ljudi koji tvori samu srž spasenjske povijesti čovječanstva. Kada je riječ o  pripadnicima religijskih tradicija  Pavao VI  veže uz dijalog  priznanje i iskazivanje poštovanja prema različitim  duhovnim i moralnim vrijednostima nazočnim u religijama.

Saborski tekstovi, na temu odnosa kršćanstva i religija još izdašnije posviješćuju teološke temelje  dijaloga. Dovoljno je prisjetiti se dijaloških paragrafa  značajnih   dokumenata  poput GSDV, LG, NA, AG. U svim tim tekstovima prilazi se religijskim tradicijama sa simpatijom. Takav pak dobrohotni stav   u središte pažnje ne stavlja  određene negativnosti.  Sabor je istina svjestan  nedorečenosti, dvoznačnosti  i zabluda u religijama ( „ropstvo zablude“) koje uostalom  nesumnjivo postoje u svim religijama. Međutim, saborski tekstovi  svjedoče u prvom redu  o uvjerenju sabornika da su u religijskim tradicijama, u većoj ili manjoj  mjeri, prisutne značajne duhovne vrijednosti i duhovna bogatstva. Sukladno  saborskom promatranju stvarnosti, koje cjelokupnu ljudsku individualnu i kolektivnu  povijest vidi kao  događanje  nekad uspješnog a ponekad i neuspješnog dijaloga čovjeka i Boga,  religijske vrijednosti nisu shvaćene tek kao plod pukog ljudskog traganja za istinom, Bogom i dobrotom, već kao učinci suradnje milosnih poticaja  i čovjeka. One su sastavni dio  jedne jedine  Božje stvaralačko-spasenjske povijesti koja svoje izvorište i svoje eshatološko dovršenje ima u Bogu Trojedinom.

Te se pozitivne vrijednosti u religijama inače  opisuju kao: „elementi istine i milosti“ „klice Riječi“ „dobre i istinite stvari“,“sjemenke kontemplacije“ [1] “zrake istine što prosvjetljuje sve ljude“. Prisutnost tih određenih spasenjskih vrijednosti u religijama  se ne događa  bez Duhom Svetim posredovane otajstvene povezanosti svih ljudi s pashalnim otajstvom. Sam način te povezanosti izmiče našoj ljudskoj spoznaji. On je  samo Bogu znan. I baš u tim vrijednostima  leži temeljni razlog  saborskog inzistiranja na dijaloškoj opciji. Upravo jer u religijama postoje Bogom dane „duhovne, moralne i društveno kulturne vrijednosti“, teološki gledano, dijalog s njima je i te kako smislen. Kršćane Sabor poziva da kroz dijalog, ne zapostavljajući pritom nikada svjedočenje  svoje vlastite kršćanske vjere, prepoznaju i priznaju te vrijednosti, da ih čuvaju i dadnu doprinos njihovu napretku. Na taj način, moglo bi se reći, oni ostvaruju i brigu cijele crkvene zajednice   koja je, kako reče dogmatska konstitucija LG, zaokupljena brigom da  sve ono dobro što je posijano  u srcima i umovima ljudi, „u njihovim  religijama  i kulturama“ (in propriis ritibus et culturis) ne bude izgubljeno, već  da bude „pročišćeno, uzdignuto i usavršeno  na slavu Božju, na pometnju sotone i sreću ljudi“ (sanetur, elevetur et consummetur).

Iz ovog što smo rekli dade se zaključiti  da je svojim dijaloškim otvaranjem religijama II vatikanski sabor  otvorio jedno  uistinu novo, značenjem dalekosežno poglavlje u teološkoj i pastoralnoj povijesti Crkve. Temeljeći se na brižnom  tumačenju znakova vremena i na razmišljanjima jedne prvotno manjinske teologije iz pretsaborskog vremena, sabornici  su uvidjeli  da  kraj kulturnog i religijskog monizma  zahtijeva  nove teološke i pastoralne pristupe crkvene zajednice  pluralnom svijetu religija. Među te nove pristupe nedvojbeno  i opetovano je potvrđena potreba dijaloga s pripadnicima religija. [2] Saborski tekstovi pružaju također  i  nekoliko važnih elemenata  teološkog utemeljenja dijaloga. Jer, naime, sabornici  su  shvatili da  se međureligijski dijalog uz društvenu, kulturnu i civilizacijsku motivaciju mora imati i teološko utemeljenje. Trebalo je tako  pokazati  da  dijalog, ako ne želi biti puki irenizam, mirotvorna taktika ili tek misionarski trik, pretpostavlja da religije nisu tek nakupine zabluda, zala i vrludanja već da u njima  ima  značajnih duhovnih vrijednosti koje  mogu obogatiti  i kršćanske sugovornike. Napuštajući  usko protumačeni ekleziocentrizam spasenja tradicionalno sažet u aksiomu „izvan Crkve nema spasenja“, Sabor pripadnicima religija   pristupa  kristocentrično te vrijednosti u religijama  dovodi u svezu s djelovanjem  Božje Riječi i Duha. Stoga se dijalog  s pripadnicima religija na neki način na Saboru očituje kao suradnja s Božjim spasenjskim djelovanjem u svijetu.

Međutim  bi bilo netočno ustvrditi  kako  je  Sabor dao iscrpne, zaokružene  odgovore glede  odnosa Crkve i religijskog pluralizma kao i pitanje dijaloga.  Sabor tako na pr.  nije odgovorio na pitanje da li se o religijskim tradicijama  kao takvima s njihovim institucionalnim elementima može govoriti kao o  putovima spasenja, da li se ljudi spašavaju upravo kroz prakticiranje religijskih  doktrina i obreda. Sama struktura međureligijskog dijaloga na Saboru nije iscrpno pojašnjena. To isto vrijedi i za  ulogu  i mjesto dijaloga unutar ukupnog poslanja Crkve. Kakav je odnos dijaloga i navještaja Evanđelja? To je također ostalo jednoznačno neodgovoreno. Saborski tekstovi  predstavljaju tek početak jednog procesa koji još uvijek traje. Sve u svemu saborski tekstovi  predstavljaju tek početak jednog procesa koji još uvijek traje.

2. O međureligijskom dijalogu u vremenu nakon Sabora

U tijeku četiriju  poslijesaborskih desetljeća, gledano teološki i organizacijski,  međureligijski dijalog  postao je  sve više  jedna  od važnih programatskih  odrednica  života i djelovanja Katoličke crkve. Na vatikanskoj razini ali i na razini mjesnih crkava  stvorene su strukture koje trajno promiču  susrete s a sljedbenicima drugih religija.  O  dva za budućnost teologije i prakse međureligijskog dijaloga odlučujuća  susreta u Asizu 1986. i 2002 . nije niti potrebno govoriti. Veliki  broj teologa na svim kontinentima  objavio je cijelu biblioteku  promišljanja o tome kako opisati odnos Evanđelja i religijskih tradicija i koje je teološko značenje i cilj međureligijskog dijaloga. Središnje crkveno učiteljstvo, Papa  i vatikanske ustanove, su također  dale svoj ne mali doprinos daljnjem pojašnjenju pa i  djelomičnom produbljenju saborskog govora o religijama i dijalogu. Tu mislim  u prvom redu na značajne dokumente vatikanskog  Tajništva za međureligijski dijalog  kao što su Dijalog i Misije (1984.)  i Dijalog i Navještaj (1990.). Papa Ivan Pavao II  može mirne duše   nositi naslov  i „papa međureligijskog dijaloga“. On je to  ne  samo poradi svojih bezbrojnih susreta s pripadnicima religija i govora koje je tom prigodom izrekao već i zbog  važnih  enciklika  u kojima razmišljanja o kršćanskom gledanju na religijsku povijest čovječanstva ali i o međureligijskom dijalogu. Njegova razmišljanja   predstavljaju  dosegnuti standard ispod kojeg, vjerujemo,  više nije moguće  ići ali i poticajno uporište za daljnja teološka produbljenja.

Među misaone doprinose Ivana Pavla II značajne  za teologiju religija i dijaloga svakako treba spomenuti njegovo naglašavanje univerzalnog djelovanja Duha Svetog. Nadovezujući se na  uvjerenje Sabora  da je „Duh Sveti nesumnjivo djelovao u svijetu još prije nego li je Krist bio proslavljen“[3], ovaj papa  u enciklici Dominum et Vivificantem to još izdašnije izražava tvrdnjom da Duh Sveti djeluje „ već od početka u čitavom svijetu a posebno u ekonomiji Starog zavjeta“.[4] Time on sugerira  na određeni način i prostornu a ne samo vremensku univerzalnost djelovanja Duha. Papa je, dakle, uvjeren da Crkva ne posjeduje monopol djelovanja i plodova Duha Božjega koji su prepoznatljivi i danas „izvan vidljivih granica mističnog Tijela“.[5] Stoga za kršćane međureligijski dijalog predstavlja mogućnost i način  susreta   upravo s tim duhovskim  vrijednostima koje  su uvijek u funkciji stvaralačko-spasenjske ekonomije Riječi.

Za vrijeme pontifikata ovog pape teološka svijest crkvene zajednice  pokušala je odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja međureligijskog dijaloga. Ta pitanja su dijelom dolazila od strane samih  pripadnika religijskih tradicija za vrijeme dijaloških susreta s kršćanima ali  tim su se pitanjima bavili i još uvijek bave mnogi teolozi  diljem svijeta. Evo neka od tih pitanja! Prvo pitanje glasi: da li je međureligijski dijalog  tek   jedan  profinjeni oblik misionarske taktike  kojom katolički sudionici u dijalogu zapravo pokušavaju dokinuti religijske tradicije obraćenjem na kršćanstvo njihovih pripadnika? Drugo pitanje  se odnosi na  sam cilj dijaloga dok se treće pitanje bavi oblicima dijaloga.

Odgovori koje je na navedena  pitanja dala središnja matrica katoličke teologije religija i dijaloga,  i koje su  potom recipirali Ivan Pavao II i dokumenti vatikanskih  gremija (posebno Vijeća za međureligijski dijalog ali i Kongregacije za evangelizaciju) predstavljaju  temeljno nadahnuće  kako za naše današnje shvaćanje međureligijskog dijaloga tako i za našu dijalošku praksu. Sažimljući  ukratko shvaćanje  dijaloga s religijama  kakvo se je afirmiralo u vrijeme  pontifikata Ivana Pavla II, mogli bismo reći sljedeće:

Međureligijski dijalog  nije u Crkvi shvaćen tek kao neka uzgredna crkvena djelatnost  koju bi se u svakom trenutku moglo zamijeniti jednosmjernom praksom  monologa  kakva  je prevladavala  stoljećima. Naprotiv, međureligijski dijalog je opisan kao jedan od sastavnih  elemenata poslanja Crkve.  To je poslanje  u novijim dokumentima  označeno izrazom ‘evangelizacija’.Taj je  izraz inače  prošao u zadnjih nekoliko desetljeća kroz određene značenjske metamorfoze i kolebanja. Pomna analiza službenih dokumenata Crkve od Sabora do u novije vrijeme  pokazuje kako je prvotno suženo  značenje ‘evangelizacije’, poistovjećeno s misijskim navještajem, poprimilo tijekom vremena značenje višeslojnog globalnog poslanja.

Poimanje evangelizacije, kakvo nalazimo u enciklici Redemptoris missio  te  u dokumentu Dijalog i Navještaj, inače  zajednički izdanom od strane Vijeća za međureligijski dijalog i Kongregacije za evangelizaciju naroda, uključuje više momenata. Uz već spomenuti dijalog  ostale sastavnice evangelizacije su: svjedočenje, angažman u ostvarenju društvene pravde, razvoja i oslobođenja, liturgijski život, molitva, kateheza i navještaj.  Riječ je o jednom dinamičkom procesu  unutar kojeg  izričiti navještaj Evanđelja i dijalog  predstavljaju dva neizostavna, strukturalno komplementarna  momenta jednog globalnog poslanja koja se međusobno ne potiru.

Iako  evangelizacija ima, logički gledano,  „svoj vrhunac i svoju puninu“ u izričitom navještaju Evanđelja, time dijalog s pripadnicima religija  nije sveden na misijsku taktiku privođenja drugih  kršćanskoj zajednici. Današnja  teologija dijaloga  i izjašnjavanja  kako središnjeg tako i mjesnog učiteljstva Crkve  često naglašavaju  zasebnu vrijednost dijaloga. Tako na pr.  Ivan Pavao II u svojoj enciklici Redemptoris missio  naglašava  kako dijalog ima  zasebnu vrijednost  i to ne samo tamo gdje objektivne okolnosti sprječavaju Crkvu  da se izričito  angažira u   navještaju Evanđelja, već i u prilikama  koje  kršćanima  omogućavaju nesmetano svjedočenje i naviještanje vjere. Iščitavajući rečenu encikliku, moguće je također pronaći  i dio odgovora  zašto je dijalog s pripadnicima religijskih tradicija zasebna vrijednost. Naime,  dijalog nije motiviran oportunizmom već  se temelji na dvostrukom poštovanju koje crkvena zajednica  gaji kako prema čovjeku tragaocu  za odgovorima na najdublja  pitanja ljudske egzistencije tako  i prema plodovima Duha Božjega u čovjeku.

Iako to nije izričito ne rečeno, može se ovoj papinoj tvrdnji dodati  kako međureligijski dijalog predstavlja izraz poštovanja prema Božjoj slobodi, čije milosno djelovanje nije sputano niti ograničeno nikakvim kulturno religijskim zadatostima. Nije ograničeno tako niti vidljivim prostorom crkvene zajednice. Crkva, naime,  sebe shvaća kao sakrament, vidljivi znak  Kraljevstva Božjeg u svijetu koje se događa svugdje u svijetu gdje ljudi surađuju s poticajima Božje milosti dane uvijek po Kristu. Ona je, rečeno Rahnerovim rječnikom, „povijesno-konkretno pojavljivanje, u dimenziji povijesti, koja je postala esahtološkom, i u dimenziji društva, jedinog spasenja koje se ostvaruje  posredstvom milosti Božje, u čitavoj prostranosti i širini čovječanstva“. Ukoliko vidljivi znak i prostor vidljivog događanja milosti, Crkva održava, artikulira i čini shvatljivim  spasenjski proces odnosno izgradnju Kraljevstva koja se zbiva svugdje gdje bivaju življene vrijednosti Kraljevstva. Ono je početno nazočno i u religijama. Same pak vrijednosti Kraljevstva  u svojoj intimnoj logici komuniciraju s događajem Isusa Krista i onda kada se  događaju izvan institucionalizirane crkvene vidljivosti. Crkvena zajednica je, međutim, ne samo unutarpovijesna,  fragmentarna anticipacija Kraljevstva već  je ona i u službi Kraljevstva.

Crkva služi Kraljevstvu Božjem na više načina, zapaža Ivan Pavao II, i to: promičući ‘evanđeoske vrijednosti’ koje su „izraz Kraljevstva te pomažu ljudima  prihvatiti Božji plan“, potom „svojim svjedočenjem i  svojim aktivnostima kao što su dijalog, promicanje ljudskog razvoja, angažman za pravdu i mir…..“.U određenim situacijama crkvenoj zajednici „teški a često i neshvaćeni put dijaloga“ ostaje  jedini način svjedočenja Isusa Krista i velikodušnog služenja čovjeku. No, i u takvim situacijama  u kojima bilo koji drugi oblici kršćanskog zauzimanja ne nalaze  na dobrodošlicu, dijalog, ako je prakticiran s vjerom i ljubavlju,    ostaje  put prema Kraljevstvu te će  uroditi sigurnim  plodovima u vremenima koji su samo Ocu znani.

 

3. Pretpostavke,  oblici  i plodovi međureligijskog dijaloga

Nakon što smo podosta rekli o povijesti afirmacije međureligijskog dijaloga i njegovu značenju na načelnoj razini, postavlja se pitanje glede konkretnih sastavnica   međureligijskog dijaloga. Na Saboru se o tome kako bi dijalog trebao izgledati nije znalo  ništa ili veoma malo.  Govorilo se u glavnom o dijalogu općenito. Pod dijalogom se  mislilo na prijateljski intonirane susrete osobne  pripadnika  religijskih tradicija za vrijeme kojih se  događa međusobna razmjena  vlastitih doktrinalnih, etičkih i kultnih  postavki i tumačenja.  No  tijekom prošlih desetljeća sakupilo se mnogo dijaloškog iskustva te  je  uspjela  ponuditi detaljnije konture  dijaloga, njegovih pretpostavki,   nosivih elemenata i oblika.

Kako jednom reče poznati teolog religija i dugogodišnji tajnih papinskog vijeća za odnose s nekršćanima P. Rossano, sama kategorija dijaloga na antropološkoj razini  evocira interpersonalne odnose, koegzistenciju, obostranu korist,  jednakost tretmana, razmjenu informacija i samoshvaćanja,  ali i obostrano  priznanje vrijednosti, obostrano obogaćenje, promjenu i rast  sugovornika. Razmišljajući nad tim  općenitim odrednicama kategorije dijaloga,  a u svjetlu dijaloškog iskustva, teologija religija  je došla do nekoliko važnih uvida potrebitih za jedan ljudski zadovoljavajući i teološki koristan dijalog.

– Sudionici u dijalogu međusobno komuniciraju na razini temeljne jednakosti. Nitko ne može zahtijevati da drugi sugovornik prizna a priori njegovu tradiciju istinitijom;

– Sudionici dijaloga ne ostavljaju po strani vlastito vjersko uvjerenje, ne ulaze u dijaloški susret na razini ‘tabulae rasae’;

– Međureligijski dijalog sigurno teži boljem međusobnom razumijevanju i stvaranju  prijateljskih odnosa, smanjenju napetosti i oružanih konfrontacija ali dijalog nije samo to;

– Dijalog  među ljudima različitih religijskih tradicija smjera  doseći  jednu dublju  razinu, razinu duha na kojoj se događa suočenje i osluškivanje religioznih uvjerenja drugog ali   i intuitivna slutnja  a ponekad  i dublje otkriće onog nosivog iskustva sugovornika;

–  Susrećući  uz pomoć dijaloga dragocjene elemente  Duhom nadahnute, kršćani (i drugi)  su pozvani produbiti vlastito religiozno predanje odnosno odgovoriti još radikalnije  na osobni Božji poziv, na gratuitne  poticaje njegova Duha( koji je i Duh Uskrslog);

–  Kada je o kršćanima riječ dijaloško susretanje je u stanju doprinijeti duhovnom obogaćenju te učiniti „da kršćanska vjera bude pročišćena“[6] (DA). Time dijalog može biti ubrojen u  čimbenike rasta  i produbljenja spoznaje same objave, koje se u povijesti Crkve i teologije trajno zbiva pod utjecajem Duha Svetoga.[7] Naime, ako Trojedini  po Riječi i Duhu  nastanjuje u većoj ili manjoj mjeri živote, etičku praksu, estetiku, stvaralaštvo, mistiku, molitve, meditaciju pripadnika religijskih tradicija, sasvim je razložito za očekivati  da kršćani i njihova teologija  na tim prostorima susretnu određene vrijednosti i iskustva koje su dio  punine događaja Isusa Krista ali koje  kršćani na razini dosadašnje povijesti nisu asimilirali niti na razini spoznaje niti na razini iskustva. (Ivan Pavao II na pr. govori s udivljenjem  o ‘čvrstoći vjere’ kod pripadnika tradicijai ‘molitvi  autentičnoj’ kao rezultatima djelovanja Duha).[8]

– Kada je riječ o konkretnim oblicima dijaloga, praksa i teološka teorija dijaloga su  već od 1984. idealno-tipski   predložili četiri  razine ili četiri  temeljna oblika dijaloga.

1. Dijalog života koji  okuplja sve oblike dnevne komunikacije  među religijski različitim  koji  dijele zajednički prostor suživota. Riječ je o svakodnevnoj praksi neposredne solidarnosti  jednih s drugima u radosti i žalosti, zdravlju i bolesti,  u rješavanju temeljnih životnih problema na mikro razini;

2. Dijalog djela obuhvaća  zajedničku suradnju pripadnika različitih religijskih tradicija koji ukoliko članovi jednog društva međusobno surađuju na rješavanju velikih problema polisa kao što su problemi mira i rata, ekološki problemi, pitanje nezaposlenosti, slobode, ljudskih prava, pravde, nalazeći snagu i motivaciju za svoj angažman u vlastitim religijskim vrijednostima i iskustvima;

3.Teološki dijalog  ide za što boljim međusobnim upoznavanjem svetih pisama, službenog naučavanja, etike, kulta, teologije povijesti, mentaliteta, samoshvaćanja religijskih tradicija  kao i za što djelotvornijom razgradnjom teoloških i povijesnih predrasuda o drugom. Pritom je veoma važno da se kod suočenja i usporedbe različitih religijskih sustava  ne uspoređuju religijsko-etička načela vlastite religije, koja su najčešće veoma uzvišena, s praksom sugovornika koja je, kao uostalom u svim religijama, ipak u cjelini gledano na nižoj razini od proklamiranih načela. Naprotiv, treba uspoređivati doktrinalna načela  jedne strane  s načelnima  druge strane odnosno povijesnu praksu jedne s povijesnom praksom s druge strane.Ovdje se, očito, radi o dijalogu rezerviranom samo za stručnjake!

4. Dijalog iskustva je suočenje različitih duhovnih iskustava. Ovo je najdelikatnija i najteža forma dijaloga. Ne radi se samo o upoznavanju na pojmovnoj razini onoga što tvori  religiozno iskustvo drugog. Nije to samo poznavanje religijskog iskustva drugih po pričanju. Ta vrsta dijaloga uključuje više ili manje uspjelu (nikada potpuno) upoznavanje  pa  i razmjenu specifičnih  duhovnih  iskustava sudionika. Ova vrst dijaloga pretpostavlja duhovno angažirane i zrele osobe koje  pokušavaju sudjelovati – koliko je to usukladivo s vlastitim religijskim iskustvom –   na iskustvu božanskog  svojih sugovornika. Tu se misli na duhovna druženja molitvenog i meditativnog  tipa, na  obdržavanje asketske prakse i uopće  na primjenu metoda traganja za Apsolutnom stvarnošću koja  se prakticiraju na prostorima drugih religijskih tradicija.   Ta duhovna praksa u kontekstu komunikacije s pripadnicima drugih religijskih tradicija  može  odškrinuti vrata u svijet duhovnosti druge religijske tradicije i ponekad omogućiti  da sudionici  dijaloga uspiju uhvatiti nešto od duhovnih vibracija one druge strane. Ilustracije radi možemo navesti višedesetljetna  molitveno-meditativna  druženja katoličkih monaha (benediktinaca i cistercita)  s japanskim budističkim monasima u zen samostanima odnosno u benediktinskim opatijama ili pak primjere pojedinaca kao što su benediktinci Henri Le Sauxa (Swami Abhishiktananda) i Beda Griffiths i njihov dijalog iskustva s hinduistima. Ta forma dijaloga je nekakvom početnom obliku prisutna u svakom  međureligijskom dijaloškom druženju koje uključuje molitvene kontakte. O njoj se govori i kao o dijalogu duhovnosti.

– Prva dva oblika dijaloga  obično ne predstavljaju veći problem ni na razini teorije  a ni prakse. Jer tu je ipak riječ pretežito o konkretnim problemima svakodnevnog suživota. Tu dolaze do izražaja univerzalne ljudske vrijednosti. One su uglavnom zajedničke svjetskim religijama te  predstavljaju temeljnu potku  „svjetske etike“ (Weltethos)  na kojoj je godinama radio H. Küng. Njen je izraz  Deklaracija o svjetskoj etici. Ta deklaracija polazi od uvjerenja da nema mira među narodima bez mira i suradnje među religijama. Autori deklaracije  temelje mir među religijama na najmanjem zajedničkom etičkom nazivniku, svjesni, po svemu sudeći,  da to nije bez problema  moguće na  zajedničkom poimanju zadnje stvarnosti  koju religije opisuju često veoma različito. Taj primjer dijaloga  stručnjaka  svjedoči da  teološka forma dijaloga a posebno iskustveni dijalog  religija  sugovornike suočavaju  sa  specifičnim religijskim poimanjima i iskustvima „definitivnih, zadnjih vrijednosti i istina“ koja je teško svesti na zajednički nazivnik. Poradi toga  međureligijski dijalog  na tim razinama očituje ali i čuva napetost razlika među sugovornicima koju treba strpljivo prihvatiti i truditi se pretočiti je – ukoliko je to moguće – u  nadahnuće i poticaj za trajno pročišćavanje i produbljenje vlastitih poimanja zadnje stvarnosti.

– Iz rečenog je očiglednog da je međureligijski dijalog takav tip susreta religijski različitih koji želi nadići razinu puke tolerancije. Naprotiv riječ je ne samo o antropološki već i teološki utemeljenoj vrsti  ophođenja s religijski različitim koje zbližava, teži dokidanju napetosti, promiče mir,   doprinosi prevladavanju predrasuda, pospješuje solidarnost, stvara prijateljstva, duhovno obogaćuje te  u konačnici – prema kršćanskoj prosudbi –  više ili manje doprinosi ostvarenju Božjeg stvaralačko-spasenjskog plana zvanog Kraljevstvo Božje. No, dijaloški proces ne može dokinuti razlike među religijama u ime nekakve  zajedničke  religijske jezgre, kao što to neka suvremena tumačenja dijaloga misle. Postoji tako čitav niz bitnih doktrinalnih i duhovnih elemenata u religijama koji su u odnosu na kršćanstvo  toliko heterogeni da ih, bez upadanja u sinkretizam nije moguće integrirati u jednu skladnu  kršćansku sintezu.

Sugovornici, naime,  ulaze u dijalog kao svjedoci svoje religijske pripadnosti i to trajno ostaju. Stoga  će uza sve međusobno poštivanje i otvorenost, nužno međusobno postavljati kritička pitanja. Doći će tijekom dijaloškog procesa i do izričitog bratskog neslaganje i protesta protiv eventualnih  nehumanih   mentaliteta, običaj i etičkih stavova u prošlosti i sadašnjosti. Kršćanin će tako  uvijek kod svoje prosudbe „vrijednosti“ i „anti-vrijednosti“ u religijama a posegnuti za  dubinskom logikom kristološke objave  koju karakteriziraju uvjerenje da je zadnja božanska stvarnost jednoznačno dobra, milosrdna, sama ljubav, pravedna, da je Bog trajni  jamac ljudske slobode, da je ono humano sinteza dosegnutih standarda racionalne etičnosti s jedne i dostojanstva svake ljudske osobe utemeljene na stvaranju i otkupljenju,  da je kenotičnost  ljubavi i darivanja obligatni put ka konačnom ostvarenju čovjekovu itd.

4.  Umjesto zaključka

– Međureligijski dijalog je jedan povijesni proces kojemu nema alternative. Svijet na ovoj razini napučenosti i umrežene  kompleksnosti već danas a sutra još puno više jednostavno ne može preživjeti bez dijaloškog ophođenja različitih religija. Vidimo oko sebe, u pojedinim krajevima, u pojedinim religijskim ambijentima,  da tamo gdje ljudi nisu zreli ni religijski i ni kulturološki za dijalog da tamo vlada terorizam, mržnja, nepoštivanje ljudskih prava, progoni u ime religijskih razlika. Tamo svijet XXI stoljeća ne može ni zaživjeti a još manje stabilno funkcionirati. Dijaloški proces među religijama  je dobrim dijelom tek na počecima. Proći će još dosta vremena možda i još dosta krvavog sukobljavanja a prije nego većina pripadnika religija doživi dijaloški angažman kao neizbježnu civilizacijsku nužnost  ali i kao  preduvjet  vjernosti vlastitoj religiji. U Katoličkoj crkvi se već 40. razmišlja o dijalogu s religijama i taj dijalog diljem svijeta prakticira. Puno je napravljeno na razini razvoja crkvene dijaloške svijesti i teologije ali dosegnuti uvidi nisu kraj.  Istina, ima još puno katolika koji ne znaju što bi s dijalogom i kojima on ništa ne znači. Ne vjeruju u njegovu vrijednost. Drugi mu se izričito protive. Međutim držimo da su to stavovi koji će  prije ili kasnije pokazati svoju neuporabljivost u shvaćanju i prakticiranju crkvenog poslanja u novim civilizacijskim uvjetima života. Međutim, da bi čovjek  kršćanin  dohvatio važnost međureligijskog dijaloga i uopće  teološkog propitivanja  zagonetke pluralizma religijske povijesti čovječanstva, nužno mu je doživjeti „religijski šok“.

Tim izrazom mislimo sljedeće iskustvo. Većina kršćana zna da je religijska povijest čovječanstva duga već stotinama tisuća godina, da su  tisućama godina postojale i da postoje  organizirane velike i male religije. No  za većinu je ta spoznaja tek jedna geopolitička, kulturološka  činjenica koja egzistencijalno  ne angažira njihovo osobno razmišljanje  nošeno vjerom. O milijardama pripadnika religijskih tradicija se misli  kao o jednoj dalekoj ili manje dalekoj egzotičnoj činjenici koju treba prihvatiti kao što se prihvaća  bez puno razmišljanja staroegipatsku,  kinesku ili indijsku kulturu ili postojanje endemskog siromaštva trećeg svijeta. O religijama se  misli, jer se danas više ne može ne misliti, i  kao o dijelu globalne sigurnosti pa i kao ugrozi kršćanskih prostora. Tu je potom i onaj spontani osjećaj  mnogih kršćana da su religije tek tvrdokorni ostatak duge  pretkršćanske povijesti koji zbog ovog ili onog žaljenja vrijednog razloga još nije prihvatio Evanđelje ali koji će to  jednog dana  ipak učiniti itd. Ovakvi i slični jednostrani, pojednostavljeni i po vjeru mnogih kršćana  ne odveć važni pristupi, nisu zacijelo dovoljan motiv za angažiranu  ljudsku i  teološku radoznalost, za teološko susretanje i propitivanje  svega onoga što se događa u životima ljudi kao i mi ali koji svoj život osmišljavaju u drugim religijskim podnebljima.

Međutim, onog trenutka kada pred očima vjere  jednog kršćanina bljesne jednostavna činjenica da je golema većina od  (približno) 100 milijardi ljudi od pojave ljudskog roda na ovoj zemlji do spasotvornog kontakta s Bogom Trojedinim došla  najvjerojatnije  na  prostorima religija, tada tom kršćaninu njegova vjera sugerira  jedan znatno slojevitiji pristup. On biva snažno zahvaćen sviješću da Bog nikada, ni  u prošlosti ni danas,  nije niti jedno ljudsko biće ostavio sama, bez svojeg Duha i Riječi.  Osvaja ga intuicija da se od početka svijeta do danas događa spasenjski dijalog Boga sa svim  ljudima te  da sve ljudske kulture a posebice sve religije, zajedno s nedvojbenim tragovima iskustva nasilja, zabluda i grijeha, u većoj ili manjoj mjeri, nose i tragove dubokih iskustava Božje dobrote, ljepote i mističnog  jedinstva s transcendentnom stvarnošću.

U takvoj zahvaćenosti  zapravo leži, po našem mišljenju, dubinski korijen kršćaninove  duhovne potrebe a time i  teološke motivacije  za dijalogom. On tada kroz dijalog jednostavno želi baciti pogled izvan zidova vlastite duhovne nastambe tj. Crkve. On to čini ne bi li (1) u religioznim egzistencijama drugih ljudi prepoznao i zadivljeno motrio (kontemplirao) nešto od uvijek  nove i neiscrpne spasenjske kreativnosti Nebeskog Oca  koji mu je u Isusu jednoznačno očitovao puninu svoje ljubavi i života. Ali dijalogom on u konačnici surađuje s Božjom milošću  na spasenjskoj preobrazbi svijeta.

prof. dr. sc. Nikola Bižaca

P.S. Naslov članka (predavanja) u izvornom obliku glasi: Katolička teologija, religije i međureligijski dijalog, Aktualni dometi.

Izvor: www.katehetski-nadbiskupija-split.net