Posted by Zasigurno nećemo reći ništa nova ako primijetimo da vjera tako često proturječi duhu vremena. Doduše, još je češći obrnut slučaj da duh vremena proturječi vjeri. Romano Guardini na jednom je mjestu zapisao: "Onaj tko živi s Crkvom u početku će biti nestrpljiv i nezadovoljan što ga ona uvijek odvraća od onoga što drugi žele. Vjernik će se čak osjećati zaostalim u odnosu na vladajuće mišljenje, koje je na prvi pogled uvijek suvremenije. No kad mu se skine povez s očiju, spoznat će kako Crkva one koji žive s njom uvijek oslobađa prokletstva vremena i vezuje ih za ono što je trajno“. Čudno je ali ne zato manje istinito da nitko nije slobodniji u odnosu na ono 'što kažu svi' od onoga tko doista živi s Crkvom, s Kristom.
Drugim riječima, koračanje uz Crkvu, povjeravanje sebe njenoj vjeri - što je, navodno, djetinjasto i ovisno - zapravo pokazuje veću neovisnost o duhu vremena i predstavlja veću smjelost od bilo kojega drugog stava ističe Joseph Ratzinger/papa Benedikt XVI.
Uostalom, tko bi se da nema Katoličke Crkve uspješno suprotstavljao različitim razornim ideologijama koje dekonstruiraju temelje na kojima je sazdana zapadna civilizacija? Tko bi se odupirao poništavanju vjerskih, nacionalnih, kulturnih i spolnih identiteta favorizirajući često male, umjetne, nerijetko i jako agresivne identitete koji traže od cijelog društva da se njima prilagodi? Nabrojite institucije koje bi se danas uspješno odupirale ideološkoj kolonizaciji umjesto Crkve, koja to čini praktički u svakom selu u Europi, Južnoj Americi, Africi... itd. Ili pak sjetite se tko je bio glavni protivnik nacizmu u Njemačkoj, komunizmu iza željezne zavjese (i liberalizmu posljednjih desetljeća)?
Zbog čega je Katolička Crkva glavni protivnik? Zbog toga što je gotovo jedina, velika i organizirana snaga, zapravo konkurencija ideologijama u formiranju pojedinca i društva. Istina, zbog seksualnih zlostavljanja i nutarnjih slabosti oslabljena posljednjih godina, ali još uvijek predstavlja jaku kritičku snagu u društvu. Najbolje se to vidi iz neprestanih pokušaja isključivanja Crkve iz društvenih aktivnosti i njezinog smještanja u privatnu sferu.
Zaslijepljeni ideologijama neki sekularni inkvizitori ne vide da je za napredak čovječanstva upravo kršćanstvo jedno od najzaslužnijih jer je stvorilo društveni humus iz kojega su izrasle gotovo sve vrijednosti zapadne civilizacije. Bez tog humusa demokracija uopće ne može funkcionirati jer demokracija podrazumijeva a ne stvara dobro odgojene ljude. Tko ih stvara? Jedino dobro odgojeni ljudi imaju zajedničke vrijednosti pomoću kojih se stvara konsenzus i uspješno upravlja društvom. I bez ateističke diktature svjedoci smo kako se gotovo svaki dan suptilno vrši pritisak preko različitih medija da svi isto ili slično mislimo tj. da odbacimo kršćanski pogled na čovjeka, svijet i društvo a usvojimo moderne poglede u kojima čovjek sam kreira svoj identitet.
Drugim riječima, sasvim je naivno spašavati samo prirodu (vodu, zrak, životinje, biljke...), posljedice sve vidljivijeg nereda u čovjeku, a zanemariti samog čovjeka, njegovu duhovnu dimenziju o kojoj ovisi red ne samo u njemu i u društvu već i u cijelom svemiru.
Romano Guardini ovako je opisao smisao Crkve: „Ona mora ljudima pokazati posljednje istine, konačnu sliku stvarnosti, najdublje smjernice vrednovanja i ne smije se dati zavesti strašću, nesigurnošću osjećaja i egoizmom“. Ukratko možemo reći da Crkva koja bi prestala slaviti Boga i držati se saveza što ga je sklopila s Kristom počela bi služiti ovozemaljskim ciljevima a ne izgradnji Božjeg kraljevstva. Posljedično, umjesto istine upala bi u relativizam i samo tražila konformizam; umjesto žrtve težila bi za sigurnošću po cijenu gubitka vjerodostojnosti; umjesto vječnim životom zanosila bi se za čarima prolaznoga svijeta.
I o nama i našoj vjeri ovisi kakva će biti Crkva: proročka ili konformistička zajednica. Vjera je snaga. Ona je suprotnost raširenoj ravnodušnosti i depresiji. Umjesto nesebičnog prepuštanja apatiji, sterilnoj dokolici i težnji da 'zabava što dulje traje' (show must go on) vjera širi obzorja, budućnost smješta u susret s Gospodinom, Gospodarom povijesti, njegovim slavnim dolaskom.
Ona, prema tome, nije prijetnja koja bi čovjeka grozničavo držala uz sadašnje trenutke ugode već prostor ostvarenja Gospodinovih obećanja. Najbolje tek slijedi. Svijest o tome kako umjesto neizbježne propasti slijedi ono najbolje – novi život s Bogom lišen ograničenosti koje prate čovjeka na ovozemaljskom putu – ispunja ga mirom i angažiranim iščekivanjem.
Ukratko, život mu nije nepregledna čekaonica neumoljive smrti, već hodočašće kroz predvorje raja prema kući Očevoj. Na tom hodočašću nije najvažnije ono što čovjek ima, jer to može put i otežavati, već ono što on jest. Ta nenavezanost na materijalno koje treba služiti čovjeku, a ne obrnuto, i usmjerenost na izgradnju karaktera, koju 'zub vremena' ne nagriza već ostaje vječno njegova trajna svojina (prepoznatljivost), čini njegov hod laganim, društvo ugodnim, a cijeli život smislenim pothvatom.
fra Ivica Jurić
List Marija