Posted by Čitanje svetog Evanđelja po Marku (Mk 16,15-20)
U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.«
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.
Riječ Gospodnja.
***
Danas je blagdan Svetoga Marka Evanđelista. Na selu je običaj da se o Svetom Marku blagoslivljaju polja. To se lijepo slaže s proljetnim dobom kada sve bilje već niče, zeleni i cvjeta. Ali slaže se i s odlomkom iz Evanđelja koje se čita na današnji blagdan. Radi se o završetku Evanđelja po Marku u kojem uskrsli Isus netom prije uzašašća na nebo daje poslanje svojim apostolima. U tekstu se spominju jedanaestorica (jer među njima više nema Jude), ali je iz sadržaja jasno da se poslanje propovijedanja evanđelja nastavlja u svim naraštajima Isusovih učenika.
Ono što se slaže s običajem blagoslova polja jest Isusova zapovijed učenicima da idu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje svemu stvorenju. Stvorenje na koje se u prvom redu misli svakako je čovjek, ali s čovjekom su kao primatelji evanđeoskoga navještaja uključena sva druga stvorenja. Znamo da su veliki sveci živjeli u miru sa svim stvorenjima, pa su se oni bez straha približavali inače opasnim životinjama, a te životinje, kojima su inače ljudi opasna bića, bez straha su se približavale njima. Proroku Iliji gavran je donosio hranu. Prorok Daniel mirno je boravio u lavljoj jami. Sveti Dalmatinac Jeronim izvadio je lavu trn iz šape, a o svetom Franji i njegovoj ljubavi prema Božjim stvorenjima teško je izdvojiti najljepšu priču. Možda je ipak najpoznatija ona kada je pregovarao s bratom vukom da ne kolje ovce i kada je propovijedao sestrama pticama. I naravno, Sveti Ante propovijedao je Božju riječ ribama.
Ima tu, naravno, i povijesno nepotvrđenih legendi, ali u temelju stoji jedna istina koja se nalazi na prvoj stranici Svetoga pisma. Kada je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, povjerio mu je brigu za cijeli svijet. Svima je poznata ona rečenica iz Knjige postanka: „I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji'.“ (Post 1,26). A poznata je i ona koja se tiče biljnoga svijeta: „Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.“ (Post 2,15).
O tome što sve znači da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku moglo bi se dugo govoriti, ali ono u čemu čovjek svakako ostvaruje svoju sličnost Bogu jest njegov odnos prema ostalim stvorenjima. Bog je stvorio nebo i zemlju, kopno i more, i sve biljke i životinje. I sve je to stvorio dobro. A kada stvara čovjeka na svoju sliku i sve mu to povjerava, onda znači da čovjek ostvaruje svoj sličnost Bogu tako što se prema Božjim stvorenjima ponaša onako kako se prema njima ponaša sâm Bog, koji ih je sve stvorio i sve uzdržava. Prema tome, čovjekov odnos prema ostalim stvorenjima treba biti stvaralački, a ne uništavalački, uzdržavateljski, a ne samo potrošački.
Znamo također iz Knjige postanka da je Bog čovjeku dao za hranu i bilje i životinje (Post 1,29; 9,3-4), ali ne tako ih neobuzdano iskorištavamo, nego da budemo odgovorni prema očuvanju svih biljnih i životinjskih vrsta. U tom smislu papa Franjo u enciklici „Laudato si“ kaže: „Svaka zajednica može iz obilja koje joj nudi zemlja uzeti ono što joj treba za njezino preživljavanje, ali ona je također dužna štititi je i jamčiti kontinuitet njezine plodnosti za buduće naraštaje.“ (br. 67). Kad Papa kaže „svaka zajednica“ onda se to na poseban način odnosi na zajednicu Isusovih učenika kojima je povjerena zadaća propovijedanja evanđelja svemu stvorenju.
Kada Isus svojim učenicima dalje kaže „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ jasno je da se to ne odnosi na sva stvorenja, nego na ljude koji su obdareni slobodom pa mogu i vjerovati i ne vjerovati. Ali, zanimljivo je da oni koji uzvjeruju u Isusa Krista ulaze u takav odnos prema ostalim stvorenjima u kakvom je čovjek bio na početku stvaranja prije nego što se u ljudski rod uvukao grijeh.
Kao prvo tu je krštenje. Onaj tko uzvjeruje i krsti se biva očišćen i oslobođen od istočnoga i svih drugih grijeha, to jest vraćen u stanje prvobitne nevinosti. A gledajući čisto materijalno, biva okupan vodom kao što je na početku stvaranja svijeta sva zemlja bila pod vodom nad kojom je lebdio duh Božji (Post 1,2).
Potom dolaze ostali popratni znakovi: vlast nad zlodusima, a ne padanje u njihove zamke; govorenje novim jezicima, to jest jezicima koje svi razumiju; bezopasno uzimanje zmije ili bilo čega smrtonosnoga, što simbolizira slobodu od straha od svakog neprijatelja; i na kraju polaganje ruku na nemoćnike kojima time biva dobro, što znači da je svaki kontakt Kristovih vjernika s bolesnima, siromašnima i svim potrebnicima povezan s onim prvim Božjim stvaralačkim činom kojim je sve postajalo dobro.
Nakon što je uskrsli Isus svojim učenicima dao navedeno poslanje završava se njegova vidljiva prisutnost među učenicima kakva je bila do tada. Isus je, kaže evanđelist, „uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.“ To je izraz koji jasno upućuje na Isusovo božanstvo i opet nas nekako podsjeća na opis stvaranja svijeta. Naime, kao što se Bog nakon što je stvorio svijet na neki način 'povukao' i više u njemu nije vidjivo prisutan, ali nikad nije prestao komunicirati sa svojim stvorenjem, tako se sad Isus povlači iz vidokruga svojih učenika, ali ostaje prisutan u svojoj Riječi koju njegovi učenici propovijedaju.
Prisutan je tako što s njima surađuje i utvrđuje Riječ vidljivim popratnim znakovima. To je snažna i zahtjevna poruka svim naraštajima Isusovih učenika da je njihovo tj. naše propovijedanje evanđelja svemu stvorenju autentično ne onoliko koliko se čuje, nego onoliko koliko se vidi.
fra Domagoj Runje
Foto: L. Đogaš, Slap Sokolac na Vrbi