Posted by U prispodobi koju Isus pripovijeda u današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu spominju se kradljivci i razbojnici koji preskaču preko zida ovčinjaka, pastir koji ulazi na vrata i vratar koji mu otvara da uđe zajedno sa svojim ovcama koje poznaje imenom. Slušatelji su vjerojatno bili zbunjeni raznolikošću likova i nisu mogli shvatiti tko su razbojnici i kradljivci, tko je pastir, tko je tuđinac, tko je vratar, tko su ovce.
Kasnije će Isus sebe nazvati pastirom (Iv 10,11.14), ali na početku tumačenja prispodobe on se ne identificira ni s jednim navedenim likom, nego dva puta kaže: „Ja sam vrata.“
Budući da su Isusovi slušatelji bili Židovi koji su poznavali svoju predaju i Pisma, Isusovu tvrdnju trebali su shvatiti u tom kontekstu. Biblijski događaj koji se čini najboljom podlogom za razumijevanje Isusove usporedbe s vratima dogodio se u Knjizi Postanka kada je patrijarh Jakov, otac čitavog izraelskoga naroda, usnio san u kojem „ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze.“ (Post 28,12) te čuo Božje obećanje zemlje i potomstva, a onda probuđen oda sna potresen uzviknuo: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!« (Post 28,17). Na mjestu gdje se to dogodilo Jakov je sagradio žrtvenik, i onamo kasnije hodočastio sa čitavom svojom obitelji. To mjesto bilo je mjesto intenzivnog Jakovljeva susreta s Bogom. Tu mu je Bog obećao da će biti s njim i da ga nikada neće napustiti. To mjesto za Jakova bilo je strašno, ali upravo to mjesto prepoznao je kao Božju kuću i vrata nebeska.
Sličnost toga mjesta s mjestom Isusova uskrsnuća očita je. I u jednom i u drugom događaju prisutni su anđeli. Njih žene vide u grobu i pred grobom uskrsloga Isusa, i anđeli im navješćuju poruku Isusova uksrsnuća. U Jakovljevu snu ta poruka nije izražena riječima nego gestama. Anđeli se najprije penju po ljestvama s vrhom do neba, a onda s njih silaze. Tako i Isus ustaje iz groba, četrdeset dana ukazuje se učenicima, a onda se penje nebo da bi ponovno sišao na zemlju.
Nakon sna Jakov je potresen i prestrašen pred otvorenim nebesima, kao što su prestrašene i potresene žene koje su našle otvoren Isusov grob, u njemu vidjele anđele, i čuli da je Isus živ.
Mjesto Jakovljeva sna postaje hodočasničko mjesto za čitavu njegovu obitelj, kao što Isusov otvoren grob postaje hodočasničko mjesto za sve članove njegove obitelji, ili, da se izrazimo riječima današnjega evanđelja, za sve ovce njegova stada.
Uspoređujući Jakovljev san s Isusom Kristom koji za sebe kaže „Ja sam vrata“, Isusovi slušatelji mogli su shvatiti da Isus sebe predstavlja kao mjesto susreta s Bogom, kao jedina vrata kroz koja čovjek mora proći da bi se susreo s Bogom.
Uvažavajući različite putove koji vode do Boga, kao kršćani vjerujemo da svi ti putovi na kraju dovode do istih i jedinih vrata kroz koja se ulazi u Božju zajednicu. Dobronamjerni putnik, kada dođe do ograde, neće je preskočiti, nego će je obilaziti sve dok ne dođe do njezinih vrata. Tako je i na putu vjere. Doista su mnogi i zamršeni putovi kojima ljudi hode na putu traženja životnoga smisla i sreće. Uvjereni smo da svi ti putovi kad-tad postanu putovi traženja Boga, a vrata koja se nalaze na kraju toga puta zovu se Isus Krist.
No on ne kaže za sebe samo „Ja sam vrata“. On za sebe kaže i „Ja sam put“, i „Ja sam pastir“ itd. Bog je Jakovu obećao zemlju i potomstvo, što je tek trebalo ostvariti, ali mu je obećao i svoju stalnu prisutnost. Objavio mu se kao Bog koji ga ne čeka tek na kraju puta nego je stalno s njime. I u snu. Tako i Isus Krist nazivajući sebe vratima predstavlja se kao posljednja dionica puta našega traženja Boga, ali nazivajući se i pastirom, objavljuje nam se kao onaj koji je s nama na našem putu. Čuva nas. Brine se za nas. Daje nam jesti i piti. Traži nas kad zalutamo, a kad nas nađe nosi nas na svojim ramenima.
Temelji kršćanske vjere sastoje se u neodvojivoj privrženosti Isusu Kristu koja je svjesna da je on jedini Spasitelj svijeta. To može zvučati kao fundamentalizam, ali privrženost Kristu po sebi znači otvorenost prema svakom čovjeku. Ne ipak u nekom neodređenom univerzalizmu.
Na vratima stoji vratar koji otvara pastiru i ovcama koje on zove imenom. U Kristov ovčinjak ne može se ući anonimno, utopljen u masu. Zajedništvo ovaca u ovčinjaku ne ostvaruje se smao činjenicom da su sve ovce okupljene i zatvorene na jednom mjestu. Ono se ostvaruje onoliko koliko je svaka pojedina ovca povezana sa svojim pastirom.
fra Domagoj Runje