Život i djelovanje časnoga Sluge Božjega
Sluga Božji o. fra Ante Antić, franjevac, rođen je 16. IV. 1893. u mjestu Šepurine (otok Prvić) kao šesto od desetero djece od oca Tome i majke Tade r. Vlahov. Rodio se, kako bilježe mnogi njegovi životopisci, nakon strašne oluje na moru, neposredno poslije roditeljskog zavjeta sv. Antunu Padovanskom. Na krštenju, 8. V. 1893., u crkvi sv. Jelene u Šepurinama dobio je ime Ante u čast sv. Ante i ime Marko u spomen najstarijeg djeteta. Nakon krštenja roditelji su se s Antom vratili u Zaton kod Šibenika, gdje je napredovao u znanju i rastao u milosti pred Bogom i ljudima.
Kao ministrant i odličan učenik, nakon šestog razreda osnovne škole 1905. godine odlazi u Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje postaje odličan gimnazijalac u vladanju, postojanosti, urednosti te pobožan uzor svima. U novicijat ulazi 17. IX. 1911. na Visovcu dajući sebi naizgled na veoma neobičan način ime fra Ante, a na kraju novicijata, 17. IX. 1912., pri prvim redovničkim zavjetima i ime Marija (fra Ante Marija Antić) zbog velike pobožnosti prema Majci Božjoj. Svečane doživotne zavjete položio je 1. studenoga 1915. Makarskoj.
Veoma ponizan, veseo i blag završava studij filozofije u Zaostrogu (1912. – 1914.) i teologije u Makarskoj (1914. – 1918.), a sav uronjen u Boga primio je svećenički red 29. VII. 1917. u samostanskoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku. Nakon mlade mise u Zatonu uprava Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja dodjeljuje mu najodgovorniju i najtežu službu magistra (odgojitelja) klerika. Od godine 1917. do 1919. bio je pomoćnik magistra bogoslova u Makarskoj, a nakon toga godinu dana 1919. do 1920. bio je magistar (meštar) novaka u Zaostrogu. Od 1922. pa do 1925. ponovno je imenovan pomoćnikom magistra bogoslova u Makarskoj, a istovremeno je bio učitelj braće neklerika, vjeroučitelj samostanske posluge i samostanski vikar. Godine 1925. imenovan je magistrom bogoslova u Makarskoj, što je u punoj predanosti Bogu revno i sveto obavljao sve do 1946. Od 1946. do 1956. vršio je službu magistra klerika u Samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. Od 1956. pa do svoje svete smrti, 4. III. 1965., u Samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu vrši službu ispovjednika i duhovnoga vođe. Pokopan je 8. III. 1965. na groblju Mirogoj u Zagrebu. Na pogrebu se uz tri biskupa okupio velik broj svećenika, redovnika i redovnica, i veliko mnoštvo vjernika. Njegovi posmrtni ostatci odlukom crkvenih vlasti 15. XII. 1970. preneseni su u kriptu Gospe Lurdske.
Živio je u svemu kreposno, bogobojazno i čovjekoljubivo, sve čineći iz ljubavi prema Bogu i svakom bratu čovjeku. O tome svjedoči njegova Posveta života za povjerenu braću klerike (usp. AS I/2), koju je napisao 16. X. 1926., kao i njegovo Pravilo života Bože moj i sve moje, koje je pronađeno u njegovu profesorskom ovitku iz školske godine 1932./1933. Svi su ga već za života smatrali svetim, a još više nakon smrti, jer je svojim zagovorom, kao Božji posrednik, mnoge milosno i čudesno utješio, pomogao, što uvijek čini onima koji mu se utječu. Umro je na glasu svetosti, pa se njegovom smrti i još više nakon nje proširio glas o njegovoj svetosti. Zato je 1968. ustanovljena Vicepostulatura kako bi prikupljala svjedočanstva i pisma koja je časni Sluga Božji pisao biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima.
Tijek kauze
Za Antićevo proglašenje blaženim na Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu završene su obje kauze (o životu, krepostima i glasu svetosti, 1984. – 1995., i o vjerojatnom Božjem čudu po njegovu zagovoru, 1998. – 2000.) na nadbiskupijskom procesu u Zagrebu, a Kongregacija za kauze svetih u Rimu objavila je 2006. Poziciju o Antićevu životu, krepostima i glasu svetosti (Positio super vita, virtutibus et fama sanctitatis) u dva sveska. Vijeće od 9 teologa konzultora Kongregacije za kauze svetih, nakon što je proučilo Poziciju, na svojoj sjednici 26. XI. 2013., pod predsjedanjem promicatelja vjere mons. Carmela Pellegrinija, donijelo je jednoglasnu pozitivnu ocjenu o svetosti, tj. o junačkom stupnju kreposti Sluge Božjega. Kongregacija je tiskala Relaciju promicatelja vjere i ocjene konzultora (Relatio et Vota congressus peculiaris super virtutibus) 2014. I sam promicatelj vjere u završnoj Relaciji izjasnio se potvrdno o svetosti sluge Božjega . Komisija kardinala i (nad)biskupa na redovitoj sjednici (ordinaria) na zasjedanju 14. IV. 2015. potvrdila je ocjenu konzultora (Vota). Konačni sud Crkve o svetosti života časnog sluge Božjega o. fra Ante Antića potvrđen je Dekretom o krepostima (Decretum super virtutibus), koji je 5. V. 2015. odobrio sveti otac Franjo, a potpisao prefekt Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato.
Kauzu o čudu, koja je u Zagrebu uspješno završena 2000. i potom prenesena na Kongregaciju za kauze svetih u Rim, medicinski stručnjaci na Kongregaciji u Rimu nisu prihvatili, jer su liječnici koji su je proučili prije otvaranja postupka u Rimu zaključili da se takva ozdravljenja mogu dogoditi spontano. To od nas traži još veće i jače molitve i širenje glasa svetosti i za čuda po zagovoru sluge Božjega prema crkvenim propisima.
Duhovni lik o. Antića
Duhovni lik oca fra Ante Antića pokazuje se na poseban način iz njegova malenog, ali životno važnog spisa naslovljenog – Bože moj i sve moje! (AS I/3) – koji su proučavatelji njegova lika nazvali Pravila života, pronađenom u ovitku s predavanjima šk. god. 1932./1933. U tom malenom rukopisu otkrivamo duboki doživljaj Boga Antićeve duše i njegov stav na kojem gradi svoj duhovni život u Kristu. To će ujedno postati i temeljni životni stav oca fra Ante Antića koji će on preporučivati i gotovo nalagati svima onima za koje se pred Bogom osjećao odgovornim. Oca Antića prožima stav vjere da je on sav djelo Božje i da ljubav Božja ima punu inicijativu u njegovu životu. Ovaj doživljaj blizine, dobrote i Božje trajne zaokupljenosti dobrom čovjeka ima za posljedicu, ne samo to da čovjek osjeti i doživi svu svoju krhkost, slabost i grešnost, svoju često bolnu i mučnu stvarnost, nego i to da čovjeku daje naslutiti ono što on može i treba biti u Kristu i da u to istinski i povjeruje.
U ovom spisu doista se radi o mističnoj stranici Antićeva doživljaja Boga i njega samoga pred Bogom i u Bogu. Tu zapravo otkrivamo posve jednostavno i neposredno izrečen cilj i smisao njegova cjelokupnog života i postojanja. Od prve rečenice možemo zapaziti kako sve u ovom tekstu odiše nekom svetom prozračnošću i sigurnošću da je Bogu sve moguće, onom Bogu koji je sama ljubav. Časni sluga Božji jednostavno izražava svoju vjeru da je s tim Bogom i u tom Bogu moguće i njemu i svakom drugom, pa ne znam koliko krhak bio, ostvariti uzvišeni cilj, a to je posveta života.
Ovo njegovo iskustvo postalo je i temelj na koji su se oslanjala sva njegova ohrabrivanja, svi njegovi poticaji koje otkrivamo u njegovim pismima, posebno onima koji su osjećali zamor, klonulost i napast odustajanja u njihovu duhovnom životu. Časni sluga Božji uvijek je na to pružao jedan te isti odgovor postojano svjedočeći da je Bogu stalo do svakog čovjeka i da je on uvijek djelotvoran i moćan u svima onima koji se ne opiru njegovu djelovanju.
U prvom dijelu rukopisa Bože moj i sve moje o. Antić ističe kako mu je najveća dužnost vjerno i odgovorno služiti Božjoj volji koja je za njega jedino pravilo i pravi životni program. Priznajući se malenim, bijednim i nedostojnim, on ističe da ga u posljednje vrijeme Bog posebno poziva, da u zadnjih nekoliko godina Isus jače kuca na njegova vrata. Na početku druge trećine teksta o. Antić bilježi kako mu Bog otkriva svoju volju, tj. svoju namjeru s njim i kako mu daje Pravilo za život u 5 točaka. Nakon toga bilježi i 6 sredstava koja će mu omogućiti da postane dobro dijete i vjeran učenik, iako najnedostojniji ikakvih milosti. Na kraju on bilježi i 18 točaka za ispravan dnevni red u njegovu životu.
Za bolje razumijevanje Antićeva duhovnog lika donosimo u izvornom obliku prvu trećinu spisa: Bože moj i sve moje! (AS I /3, 1 – 2):
"Gospodin me je ljubio od vijeka i vodio me je u mome životu kao Dobri Pastir čuvajući me i bdijući na svim stazama moga života. Neprestano Mu imam zahvaljivati i blagoslivljati Njegovu očinsku dobrotu, ljubav i milosrđe. Moja je najveća dužnost da Mu vjerno služim i odgovorim svetoj Njegovoj volji. Njegova sv. volja – to je za me jedino pravilo i pravi životni program.
Osjećam se tako malenim i bijednim, nevrijednim, a On hoće da vas budem Njegovo dijete i savršeno, sveto dijete. U meni ima mnogo opreka, protivnosti i naginjanja, odricanja od onoga što Bog od mene traži.
Ima nekoliko vremena (2 godine, ovo je treća), da je Isus posebno jače, silnije na vratima moga srca želeći da Mu otvorim, Njemu samome i više nikome drugome. Ja sam se odazvao i od tada počimlje nova perioda – možda, novi, drugi život – u mome življenju. Isus je od tada zauzeo potpuno gospodstvo, vlast, upravu u mome srcu, duši i cijelom biću. I prije je on bio moj otac, moj Učitelj, moj Dobri Pastir i sve moje, ali od onog vremena on se jasnije, življe i većom ljubavlju, vlašću, autoritetom služi u mojoj duši. Od tog doba On pokazuje jače svoju ljubav i svoja prava nada mnom i traži od mene potpunu odgovornost, vjernost i poslušnost svakoj svojoj volji i naredbi. Divan je i nedokučiv u svim svojim postupcima sa mnom. Ne mogu nego se klanjati Njegovoj mudrosti, diviti se Njegovoj očinskoj skrbi i naklonosti prema meni, veličati Njegovu dobrotu i ustrpljivost sa mnom.
Na vijeke ću pjevati Njegovo sv. Milosrđe. Sve mi daje, sve za me radi. Vazda je sa mnom. Neka se samo malo trudim oko sabranosti, pomnije, evo Ga odmah sa mnom, uza me i dade se osjetiti u mom srcu i duši. Ako me koji put pusti sama sebi, on je opet tu da vidi kako se vladam i da me čuva, ako me moja ćud ili napast hoće da zasjedne i povede u pogibao. Ne mogu izreći i nikad se neću moći zahvaliti za svu Njegovu posebnu susretljivost i Božansku pomoć.
On mi daje spoznati i osjetiti kakav moram biti. Otkriva mi što od mene traži. Često ćutim veliku težnju i silnu potrebu da mu u svemu ugodim i odgovorim Njegovu Bož. Srcu. Ja sam držao koji put da sam sve učinio i da sam odgovorio što od mene hoće, ali nažalost vidim, da sam se ljuto varao i sebe nepoznavao. Još sam vrio daleko od onoga kakav imam biti i traži me moj dobri Isus. On u mojoj duši neprestano govori, zove, potiče da budem drugi, da On u meni živi. S druge strane moja narav, ćud, sklonosti bore se za se, za svoju slobodu i nose me k stvorenjima. Trgaju me od Isusa i udaljuju od Njegove ljubavi. Više ne može biti tako. Isus me mora imate svega i to On sam (podcrtao sam Antić).
Bože moj, Tebi samo pripadam. Tebe samo hoću. Ti si moj i sve moje. Dostoj se pokazati mi tvoju sv. volju, da je uvijek, svagdje savršeno slijedim."
Odgojitelj, duhovni vođa i ispovjednik
Da bi od bogoslova studenata izgradio što potpunije duhovne osobe i predane svećenike, Antić uskoro, napredujući i sam u duhovnom životu i ugledajući se u Krista koji je svoj život dao za svoje učenike, 16. X. 1926. u Posveti života za povjerenu braću klerike (AS I/2) posvećuje sav svoj život Presvetom Trojstvu za duhovnu izgradnju svojih gojenaca. On tako u svojoj punoj muževnosti, na ulasku u 33. godinu života, a to je za njega simbolički značilo imati Kristove godine, odlučuje živjeti tiho, bez razmetanja riječima, bez buke, živjeti ponizno i siromašno. Odlučuje neprestano moliti i rado trpjeti s Isusom na križu, te živeći po primjeru Blažene Djevice Marije, približiti se Kristu. Dirljiva je ta njegova Posveta života za povjerenu braću klerike, u kojoj je očito nadahnut Kristovom velikosvećeničkom molitvom za apostole, pa iz nje prenosim središnji dio:
"O Vječni Bože, Oče, Sine i Duše Sveti, dostoj se primiti u Presv. srcu Neoskvrnjene Bl. Majke sav moj nevrijedni život: sv. Misu, sv. oficije, sv. molitve, vršenje dužnosti, dobra djela, trpljenje, odricanje, kušnje i sve poteškoće – sve to sjedinjujući s presv. životom Blažene Majke, Kraljice svih svetih, sjedinjen s Presv. Srcem Isusovim, njegovim Upućenjem, križem i svetim životom. Neka bude za savršeni napredak povjerene mi braće. Sve ti ovo obećajem, milosrdni Bože, kao žrtvu tvojoj milosrdnoj ljubavi, da im dadeš, Oče nebeski, svoju sv. ljubav, Vječni Sine, svoj sveti Duh, Duše Sveti, svoju svetu mudrost i sedmerostruke darove svoje, da budu puni ljubavi Očeve, mudrosti Sina, dobrote Duha Svetoga. Neka budu redovnici po primjeru sv. oca Frane, Apostoli svete Crkve po primjeru Petra i Pavla, vjerna djeca Marijina po primjeru s. Ivan" (AS I/2, 2).
Uz molitvu koja se dalje izlijevala s Antićevih usana slijedilo je i obećanje da će klerike voditi prema redovničkim pravilima i starješinskim odredbama te da će, Božjom milošću i uz njegovu pomoć, unapređivati njihov duhovni život svojim primjerom i poticanjem. U tom se očituje čitavi Antićev odgojni program. Za taj program bila mu je i opet potrebna Božja pomoć kojoj se on dirljivo obraća molitvom: "Bože moj, daj mi veliku jakost, promijeni mi srce, rasvijetli pamet, ojači volju i sjedini me u Bož. Majci mojoj s Tobom. Čuvat ću ih kao zjenicu oka, jer ih ljubiš, jer si ih izabrao. Daj, da ovo ispunim (…). Pomozi mi ovo izvesti radi Tvoje sv. slave i njihova spasa i svih koje će oni voditi, upravljati i služiti" (AS I/2, 5).
Iako se čuvanje studenata, o kojem Antić govori, odnosilo na duhovno područje da se netko od njih "ne izgubi", on je svoju braću čuvao i štitio i od običnih napada. Tako je na studentskim predavanjima u Zboru Milovan znao uzeti u obranu studenta od kritika koje su se osvrtale na stručnost izlaganja, a nisu, možda, pazile na praktičnu stranu, te je upozoravao studente da budu "čedniji" u izražavanju suda.
Uz odgojiteljsku službu o. fra Ante sve se više oblikovao kao vrsni ispovjednik i duhovni vođa svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica, koje je on ostvarivao u neposrednom razgovoru i često nastavljao i vodio dopisivanjem – pisanjem pisama onima koje je vodio. Časni Sluga Božji u duhovnom vodstvu i ispovjedničkoj službi nastojao je uvijek biti svjedok vjere u susretu s ljudima. Da bi to postigao, pun pouzdanja predavao se volji Božjoj prihvaćajući Kristov poziv, jer je to uvjet osobnoga kršćanskoga duhovnog rasta, tj. postajanja plodnim Duhom Božjim i potom živeći u vjeri svjedočenja Božje ljubavi. On piše: "Najviše prosim od Boga (...) da svaki koji dođe k meni ne nađe mene nego Isusa" (AP I/29, 1). Na to je pozivao sve one koje je odgajao, vodio, ispovijedao ili samo susretao, potičući ih da čovjek u njima zašuti, a Bog govori, radi i djeluje (usp. AP II/26, 7). Taj Antićev stav posve je protivan egoističnom individualizmu našega vremena. To je razlog da je bogoljublje i čovjekoljublje o. Antića poticaj i putokaz i za nas danas. On nas poziva da Isus i Marija budu sve naše i da nas učine svetima (usp. AP II/43, 3). On potiče: "Isus neka je središte vaših misli, htijenja, osjećaja, riječi i djela" (AP II/38, 1). Sluga Božji potiče: "Moramo sve uložiti (...) dok Isus ne postane sve naše" (AP III/5).
Zato smo i trodnevnicu za proslavu 50. obljetnice Antićeve smrti (4. III. 2015.) tematski posvetili promišljanju njegova stava i djelovanja usmjerena na duhovni napredak osoba koje je duhovno vodio. Ove godine, kada Majka Crkva odlukom svetog oca Franje slavi Godinu posvećenog života, proslavili smo i 50. obljetnicu svete smrti sluge Božjega oca fra Ante Antića, koja se jako dobro uklopila u proslavu Godine posvećenog života. Jubilarno euharistijsko slavlje 50. obljetnice smrti, 4. III. 2015., predslavio je uzoriti gospodin kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački, u zajedništvu s 32 svećenika. On je u propovijedi posebno osvrnuo na značenje osobe oca Antića za naše vrijeme i našu Crkvu. On je, istaknuo je kardinal, nastojao upoznati i slijediti volju Božju, te je bio "po Isusovu uzoru poslužitelj svojim klericima i tolikim drugima u ispovijedi i duhovnom vodstvu – svećenicima, redovnicima, redovnicama te vjernicima laicima" (...). Prvi dan jubilarne trodnevnice mnp. o. provincijal fra Joško Kodžoman naglasio je da "osoba oca Antića zaslužuje biti jedan kamenčić u mozaiku hrvatske svetosti". O. fra Ratko Radišić, OFM, propovjednik drugog dana trodnevnice, posebno je istaknuo kako je "Bog blagoslovio i nagradio obilnim plodovima djelovanje oca Ante Antića na duhovnom vodstvu Bogu posebno posvećenih osoba". Treći dan trodnevnice istaknuo je o. Vinko Mamić, OCD, da je otac Antić "imao mistično iskustvo Boga, koje je stalno razvijao, nastojeći ga usaditi u duše i srca onih koji su k njemu dolazili".
Donosimo i mišljenja dvojice velikih duhovnih pastira Crkve u Hrvata. Blagopokojni kardinal, nadbiskup i metropolit zagrebački Franjo Kuharić o ocu Antiću kaže: "Otac Ante Antić je doista svijetlo zapaljeno od Božje Providnosti. Zapalio ga je Duh Sveti, kojemu je on bio poslušan. Stavljen je na svijećnjak u ovo naše vrijeme crkvene i nacionalne povijesti da svijetli mnogima koji su to svijetlo spoznali. " Nadbiskup splitski Frane Franić piše: "Ja ga štujem kao sveca, po privatnom – osobnom uvjerenju – držeći da je svetost Evanđelja u snazi duše, u heroizmu ostvarenja vjere, ufanja i ljubavi (...). Mislim da će primjer života oca Ante Antića ostati uzorom čitavom našem hrvatskom narodu, a želio bih, ako bude Božja volja, da Gospodin i još više proslavi svoga vjernog slugu." Donosim i riječi isusovca, p. Ivana Kozelja, profesora filozofije, koji ovako opisuje osobu, život i djelovanje oca Antića: "Život oca Antića božanska je umjetnina. Uspjelo i divno ostvarenje evanđeoske Istine. Bio je uistinu velik, ozbiljan i zreo muž, a ostao je i sačuvao do smrti jednostavnu i priprostu dušu djeteta. Bio je tako otkinut i daleko od svijeta, sav u Bogu, a u isti mah sav otvoren i u djelotvornoj ljubavi nadvijen nad konkretnim čovjekom i njegovim svagdanjim potrebama. Posve suvremen! To svjetlo ne smije oslabiti, a kamoli utrnuti."
Na kraju evo i mišljenja promicatelja vjere iz završne relacije sa sjednice konzultora o duhovnom liku o. fra A. Antića: "Sluga Božji predstavlja jednu od najzanimljivijih osoba hrvatske Katoličke Crkve u 20. stoljeću. Kao dostojan učenik sv. Franje, bio je jednostavan i revan. Strog sa samim sobom, a blag s drugima, znao je pobijediti svjetovni duh, nutarnjom usredotočenošću na sudjelovanje u Kristovu otajstvu. Bio je sposoban živjeti u željeznoj strogoći, ali bez pretjerivanja. Žarka i duboka molitva u kontemplaciji pomagala mu je staviti Boga u središte svega. (…) Izvori pokazuju njegovu sposobnost umiriti savjesti i približiti osobe Bogu. Njegovo svjedočanstvo života zaista ga je učinilo istinskim drugim Kristom. Glas svetosti dovoljno je potvrđen, kako u životu tako u smrti, kao i poslije smrti. Dostojan ocjene također je i glas o znakovima svetosti. – Promicatelj vjere relaciju zaključuje riječima: "Na kraju sjednice konzultori su se složili oko činjenice da je Sluga Božji vrijedan uzor života te može kao uzor života biti preporučen mladim redovnicima i svećenicima."
fra Josip Šimić
Izvor: Fra Josip Šimić, Časni sluga Božji o. fra Ante Antić, u: Gospodin vam dao mir, fra Luka Tomašević (ur.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split, 2017., str. 529-537.