Posted by Prošle godine održan je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu međunarodni teološki znanstveni simpozij na temu „Vjera u medijima – mediji u vjeri“, na kojem je jedan od predavača (Ivica Šola) među ostalim govorio o teroru transparentnosti, kao negativnoj pojavi u svijetu suvremenih medija. Taj teror posebno se očituje u strategiji posramljivanja, također prisutnoj u medijskoj, ali, možemo nadodati, i u svakoj drugoj vrsti komunikacije.
Odlomak iz današnjega evanđelja predstavlja i nalaže potpuno drukčiji model ponašanja koji bi trebao resiti Isusove učenike. Riječ je o instituciji bratske opomene. Način na koji se opominje grešnika veoma je obziran jer se nastoji sačuvati dobar glas grešnika, a nipošto ga se ne želi izvrći ruglu. U evanđeoskoj bratskoj opomeni predstavljena je dužnost i uloga pojedinca, manje skupine i čitave zajednice kao mogućih izvršitelja opomene ovisno o tom u kojem će stupnju grešnik opomenu poslušati ili ne poslušati
Opomena ovisno o okolnostima ima tri stupnja čiji je poredak nije proizvoljan nego spada na samu njezinu bit.
Prvi je stupanj opomene u četiri oka. Kada osobu koja je u nečemu pogriješila opomenemo nasamo. to je čin ljubavi prema bližnjemu. Nije potrebno dokazivati da je ta opomena dobronamjerna. To se samo po sebi razumije. Često se događa da u ovom prvom koraku opomena donese dobar plod, te daljnji koraci nisu ni oprezni. S druge strane, ogovarati grešnika pred drugima, a ne reći mu prethodno to isto u lice, nekada može tako narušiti međusobno povjerenje, da ga je teško više ikada ponovno obnoviti.
Ako onaj koji je pogriješio ipak ne posluša opomenu koju je dobio nasamo, ni on ni njegov grijeh još uvijek se ne izlažu javnosti, nego se nastoji stvar riješiti u užem krugu povjerljivih osoba. Mnogi slučajevi riješit će se na ovoj razini, a ako ni tada dotični ne posluša, stvar se izlaže Crkvi tj. čitavoj zajednici.
U ovom stupnju grešnik bi napokon trebao postati svjestan ne samo ozbiljnosti svoga grijeha, nego i toga kako drugi članovi Crkve, premda bez krivnje, kao zajednica prihvaćaju odgovornost za grijehe svoje braće po načelu, „ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. (1 Kor 12,26). Premda je svatko kriv za svoj grijeh, posljedice grijeha i odgovornost za njihovo rješavanje ni u jednoj se zajednici ne mogu tek tako individualizirati kao do bi to bilo stvar samoga pojedinca.
Osobna odgovornost postaje i jedina odgovornost tek kada grešnik ne posluša ni opomenu nasamo, ni opomenu pred svjedocima, ni opomenu Crkve. Isus u svojoj pouci kaže o takvima: „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“
Iz Isusova djelovanja znamo da Isus nije uskraćivao svoju ljubav ni poganima ni carinicima, kao što je ne uskraćuje nijednom stvorenju. U tom kontekstu riječi „neka ti bude kao poganin i carinik“ najvjerojatnije znače da ni tada dotični grešnik nije isključen iz ljubavi, ali je svojom neposlušnošću izišao izvan granica odgovornosti pojedine braće i čitave Crkve.
Isusova moralna pouka o bratskoj opomeni zaključena je potvrdom Božjega povjerenja: „Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“. Da bi te riječi bile jasnije Isus u nastavku govori o svojoj prisutnosti u Crkvi. Gdje god su dvojica ili trojica sabrana u Isusovo ime, tu je i on među njima. Prema tome, vezanje i odriješivanje na zemlji koje se istodobno događa i na nebu, ne odnosi se na proizvoljne čine onih koji bi u rukama imali vlast vezanja i odriješivanja, nego na vršenje te vlasti u Isusovo ime tj. onako kako je on vrši u svojoj ljubavi.
Navodeći kako je potrebno da se samo dvojica ili trojica sastanu u njegovo ime da bi se očitovala njegova prisutnost među njima, Isus se na neki način vraća na ambijent prve bratske opomene koja se izriče nasamo, u skrovitosti.
Time se vraćamo i na kritiku terora transparentnosti koja je danas možda izraženija nego u drugim vremenima. Onaj isti na početku spomenuti predavač rekao je „Mediji vrše teror transparentnosti, a tamo gdje je sve vidljivo, nema mjesta za vjeru „. Ta izjava u kontekstu današnjega evanđelja nema samo doktrinarno, nego ima i moralno značenje. Opomena je izraz ljubavi prema bližnjemu, samo ako se poštuje evanđeoska procedura čiji je cilj da se grešnik popravi i spasi, a ne da ga se podvrgne sramoćenju.
fra Domagoj Runje