Božji put i sotonske obmane

BogoslovPosted by

Neposredno nakon što je opisao Pe­trovo priznanje Isusova mesijanstva, Matej opisuje i veliko Petrovo nerazu­mijevanje Mesije. Isus je sa svojim učenicima na sjeveru zemlje, u Cezareji Filipovoj. Pitao ih je što drugi kažu tko je on. Potom je Petra, nakon njegova priznanja da je Isus Krist, na­zvao Stijenom na kojoj će biti izgrađena njego­va Crkva. Učenici, unatoč svomu znanju tko je Isus, još nisu ni spremni naviještati, niti znaju kakav je Kristov put. Stoga ih Isus poučava. Dok druge poučava o kraljevstvu nebeskom i kako u njega doći, svoje učenike upućuje u to kakav je njegov put. On treba poći u Jeruza­lem koji se nalazi na sasvim drugome kraju ze­mlje. Trebat će proći cijelu zemlju da bi stigli u Jeruzalem. U Jeruzalemu će Isus mnogo pre­trpjeti. I govori im sasvim jasno od koga: od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Oni će ga dati ubiti, ali on će treći dan uskrsnuti. Isus ima pred sobom sasvim jasan put. Ne stoji pred smrću kao obični smrtnici koji su sasvim sigurni da će umrijeti, ali ne znaju ni kada ni kako. On zna i kada i kako će umri­jeti i zna što će biti nakon smrti. Ovo njegovo znanje o vlastitome putu mesijansko je znanje.

Petar uzima Isusa na stranu. Odvaja ga od drugih. Govori mu nasamo. Odvraća ga od njegova puta. Pritom se služi vrlo pobožnim riječima: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« (Mt 16, 22). Više od riječi govori Petrova gesta. Odvaja Isusa od ostalih učenika i želi ga usmjeriti drugim putem. Isusov put koji vodi kroz patnju i smrt Petru nije prihvatljiv. On Isusu želi sve najbo­lje. Ne želi ga izručiti patnji. Zato ga odvaja od drugih i zato ga želi usmjeriti putem koji on smatra boljim za Krista. Na tome putu nema patnje, nema poniženja, boli i smrti.

Skriveni napasnik

Krist se okreće i tom gestom najprije izlazi iz nametnutoga dijaloga s Petrom u odvojenosti od drugih, a potom pogledom ponovo vraća učenike u riječ koju on preuzima. Ne dopušta Petru da ga odvoji od ostalih. Ne može Petar voditi Mesiju. Nije Petar vođa. Daje Isus pu­stio Petru da ga u tome trenutku usmjeri dru­gim putem, Isus više ne bi bio Učitelj, niti bi bio Mesija. Bio bi po Petrovoj mjeri. Petar bi ga vodio. Petar bi bio vođa Učitelju. Isusu je u trenu jasno što je na kocki i kako ga je Petar, ne htijući i ne znajući što čini, gurnuo na rub na kojemu se mora u trenu odlučiti kojim će putem ići: svojim, koji vodi kroz patnju i smrt, ili Petrovim, koji ne smije kroz patnju i smrt. Isusu je posve jasno koji je njegov put. Zato mu je i razvidnije negoli samomu Petru što mu Petar nudi. To što Petar govori nije Božje. Isus reagira iznimno oštro: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23).

Sotona odvaja čovjeka od Boga. Odvodi ga s Božjeg puta na drugi put. Drugi put mu pred­stavlja boljim, privlačnijim, bezbolnijim. Ne govori protiv Boga. Govori sugestivno, zvuči dobronamjerno, služi se Božjim imenom i su­gerira da su njegove riječi Božje riječi. Tko zna Božje putove i Božje riječi, odmah, međutim, opaža razliku. Tko ne zna, lako se dade prevariti. Petar se nije u trenu pretvorio od Isuso­vog učenika u Božjega neprijatelja. Nije imao nikakvu nakanu zavesti ili obmanuti Učitelja. Reagira samo zato jer mu se u trenu učinilo da patnja i poniženje ne smiju biti dio Božje­ga puta i da bi Mesijin put trebao biti drukčiji od onoga koji je Učitelj upravo opisao. Petar nije sotona, ali ga Isus svejedno tako naziva. Sotona se ni ne mora pojaviti. Petar sve čini što bi činio i Sotona. Isus nije uvjeravao Petra niti raspravljao 0 njegovim riječima. Presje­kao mu je gestu i riječi. Pogledom je ponovo stvorio zajedništvo učenika i uzeo uloge Učite­lja i vođe koje mu je Petar oteo i s malo riječi presjekao Petrov govor koji je došao iz izvora koji poznaje Isus, ali ne i Petar.

Petra je Isus neposredno prije toga događa­ja nazvao Stijenom. Sada se pokazuje da Petar još nije stijena. Još nije spreman. Nazvao ga je stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu, koju neće nadvladati vrata pakla, a evo od­mah nakon toga Petar je postao žrtva paklenih vrata. Tek što je Isus izrekao kako će njegova Crkva biti stijena koju pakao ne će nadvladati, javlja se sam pakao i progovara kroz Petrova usta. Petar još nije stijena, ali Petar već počinje učiti što je pakao i kako su mu blizu paklena vrata. Ne treba ih tražiti na nekome mjestu. U vlastitoj se nutrini mogu otvoriti vrata zla i protubožjih putova. Čak i protiv naše volje i u blizini Isusovoj.

Petrova je ispovijest da je Isus Mesija bila točna i precizna, ali sada je jasno da nije doš­la iz Petra, nego da mu je darovana. Još nije uhvatila korijena u Petrovoj nutrini. Da nije nasjeo sotonskim podvalama i da ga Isus nije odmah i oštro presjekao, možda Petar nikada ne bi naučio što znači biti Stijena i kako se pre­poznaju paklena vrata. No, zahvaljujući upravo tim Isusovim riječima, Petru je, a time i Crkvi, darovana jasna i nedvojbena razlika Božjih pu­tova i načina kako im se Sotona protivi.

Tajna života

Isusova pouka da se onaj koji hoće biti njegov učenik treba odreći svega, usmjerava učenike da se potpuno prepuste Kristu i tako budu zaštićeni od obmana i prijevara paklenih vrata. Život se gubi kada ga čovjek želi zaštiti­ti od boli i patnje. Život, naprotiv, dobiva tko ga podari Bogu i ljudima. Život nije dan da se čovjek bavi samo sobom. Život je dan da se daruje dalje. Skrb oko vlastitoga života pro­izlazi iz straha za svoj život. Darivanje svoga života drugima dolazi iz radosti zbog preobilja primljenoga života. Bog je Život jer neprestano daruje život. Tko se skrbi samo za sebe i ne daruje što je primio, gubi život. »Tko hoće ži­vot svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.« (Mt 16, 25).

Ljudi spašavaju svoj život tako da gomilaju imanje. Stjecanje, međutim, ne povećava ži­vot. Guši ga. I da sav svijet stekne, čovjek ne može spasiti svoj život. Petar je htio da se Isus bavi svojim životom, da ga sačuva od patnje i smrti. Isus je već donio odluku da će dati svoj život i da se ne će odreći svoga puta ni po cije­nu patnje i smrti. Istu pouku prenosi i svojim učenicima. Život je čudesan i njegova je tajna u darivanju sebe.

Kada se Isusova Crkva sabere oko Riječi i stola, ona se oslanja na dugo iskustvo razliko­vanja Božjih putova i sotonskih zamki. Iz istoga izvora Crkva uvijek iznova uči i poučava tajnu života. Primajući Krista koji se ne prestaje da­vati, vjernici prenose primljenu tajnu života da- rujući sebe i svoje drugima. To je ujedno i tajna kako se Crkva štiti od paklenih vrata. Ne strah i skrb za samoga sebe, nego radosno darivanje prožima Kristovu Crkvu unutar koje vjernici nalaze zaštitu od zla i od njegovih obmana.

fra Ante Vučković

Izvor: Živo vrelo, 24 (2017), 9, str. 22-23.