Posted by Oduvijek se pred nas postavlja prastaro pitanje spram krivnje, nesreće. Odakle nesreće u obitelji, odakle bolesti, odakle životni udarci? Mnogi se danas bave obiteljskim stablom, žele liječiti svoje korijene.
U predaji Crkve svakoga evanđelista resi jedan simbol. Lav ili ljudski lik, bik ili orao. Ivanovo Evanđelje ima simboliku orla. Nikakvo čudo! Već u samome Proslovu čitamo misli koje „orlovski“ kruže, u nebeskim visinama. Potom se sručuju, poput orla, na našu zemlju, slijedeći put Logosa, utjelovljenoga Sina Božjega u osobi Isusa Krista. Bog je postao čovjekom da bi svakoga zemaljskoga silnika, sve stvorenje sveo na pravu ljudsku mjeru, mjeru čovještva i poniznosti. Nitko nije određen nad drugim gospodariti. Božja Riječ bijaše u Bogu, Bog koji bijaše Riječ, spušta se među nas, postaje čovjekom, podignuo je među nama svoj šator (1,14), ima jedinstveno, jedincato lice: Lice Isusa Krista.
Jeruzalemski slijepac i grčki Edip
Mnogi će reći kako evanđelist u svojim prvim redcima želi priključak na grčku ili helenističku misao, helenistički misaoni svijet. „Riječ“ – „Logos“ bijaše temeljni pojam grčke filozofije toga doba. Mnogi tvrde kako je Ivanovo Evanđelje previsoko, prezahtjevno, diže nas u orlovske visine. Moramo se, međutim, diviti samomu evanđelisti. Divimo se Ivanu koji beskompromisno svjedoči Isusovu božansku narav i podrijetlo, koji savršenom jasnoćom svjedoči da je Isus Bog i čovjek, upuštajući se istodobno duboko u misaoni svijet i svijest svoga vremena jer se s tim pojmom hrve sveukupna filozofija toga doba, počev još od Heraklita, predsokratovca.
Ivan kroči svojim zacrtanim putem. Uprizorit ćemo to ovdje na čudesnoj zgodi o iscjeljenju slijepca od rođenja. Jednostavnim riječima, sažeto i konkretno donosi nam zgodu o iscjeljenju slijepca od rođenja na ribnjaku u Jeruzalemu.
Istodobno možemo zamijetiti kako ova zgoda polemizira negdje u pozadini s jednom od najpotresnijih tragedija cjelokupne grčke antičke literature. Naime, pet stoljeća prije Ivana napisao je grčki i atenski tragičar Sofoklo tragediju o sudbini mitskoga kralja Edipa. U tragediji donosi nam Sofoklo grčko poimanje i mišljenje o čovjeku i bogovima, njihovu međusobnom odnosu, neumitnoj sudbini koja nad svime vlada.
Naime, nad Edipom, kraljem u Tebi, lebdi zloguko delfijsko proroštvo koje mu pretkazuje da će ubiti vlastita oca, oženiti vlastitu majku. Kad se rodio, otac, kralj u Tebi, dao ga je izložiti u planini gdje su ga pronašli pastiri. Prethodno su mu, odmah nakon rođenja, iglama izboli noge i povili ih. Pronađen je povijenih i oteklih nogu pa je stoga i prozvan Edip (u prijevodu: „Oteklih nogu“). Odgojen je na dvoru u Korintu. Čuo je za zloguko proroštvo o sebi pa odlazi iz Korinta u Tebu. Na putu se susreće sa Sfingom, mitskom nemani koja je prolaznicima postavljala zagonetke. Tko je ne bi odgonetnuo, bio bi progutan. Nailazi Edip, nudi odgovor, oslobađa grad od nemani koja se na to sunovraćuje u more. Zagonetka se, naime, odnosila na čovjeka.
Francuski pisac A. Gide je rekao kako bi on zacijelo odgovorio da odgonetka glasi čovjek, budući da je čovjek trajna zagonetka koja traži odgovor. Na putu u Tebu ubija prerušena čovjeka, a to je njegov otac, kralj Tebe. Put ga vodi pravac u Tebu, kralj Kreont daje mu kraljevu udovicu Jokastu za ženu, a ona mu je zapravo majka. S njom rađa djecu. Kao kralj je obljubljen. Grad živi neko vrijeme sretnim životom. Međutim, sudbina se okreće. U gradu hara kuga. Tko je kriv za pošast? Na ulicama se svašta govorka. Kralj Edip također traži uzroke. Glasovi mu poručuju da ne bavi odveć zlogukim usudom. On se ne da smesti. Na kraju stoji pred strašnom spoznajom: Ubojica je vlastitoga oca, sin je i muž svoje majke. Finale: Jokasta kraljica, majka i supruga, ubija samu sebe, Edip uzima s njezine haljine zlatne igle, probada svoje oči, osljepljuje se, krv curi iz očnih šupljina. Ne može se zamisliti gori ishod. To je ukratko legenda koju je zorno oslikao Sofoklo. Napisao je tragediju i o Antigoni, Edipovoj kćerki, kojoj je savjest snažniji nutarnji zakon od kraljeve naredbe. Dok kralj poziva sve da zajedno mrze njezina brata-izdajicu, ona veli: Ne mogu mrziti, ja moram ljubiti!
Gdje izvire nesreća?
Možemo reći, na zaslonu te antičke tragedije nudi nam evanđelist Ivan zgodu o iscjeljenju slijepca od rođenja. Naime, oduvijek se pred nas postavlja prastaro pitanje spram krivnje, nesreće. Odakle nesreće u obitelji, odakle bolesti, odakle životni udarci? Mnogi se danas bave obiteljskim stablom, žele liječiti svoje korijene. Pa i u zgodi sa slijepcem od rođenja postavlja se pitanje krivnje. „Tko je zgriješio? On ili roditelji?“Pitanja su to koja nas sve muče, ne daju nam mira. Zašto upravo moje dijete? Zašto je ono s posebnim potrebama? Zašto bolest u kući? Odakle rak, odakle samoubojstva? Traže se vrhunski liječnici, nadriliječnici, vidovnjaci. Traži se tumač i na kraju ljudi ostaju nezadovoljni. Zašto u mojoj kući, a ne u susjedovoj? Uvijek je posrijedi neki oblik krivnje. Makar razumski i otklonili takva pitanja, iz rezignacije i otupjelosti, ipak ostaje negdje u podsvijesti pitanje: Gdje sam to skrivio? Kao otac, kao majka, kao trudnica, možda naši djedovi itd.
Pitamo se kao Isusovi učenici ili Edip: Tko je zgriješio? Slijepac ili njegovi roditelji? Zanimljivost, u traganju za istinom i uzrocima Edip krivi slijepoga vidovnjaka Tiresiju. Želimo otkriti uzroke nesreće i bolesti. To je naravni postupak. Pa i u našem suvremenom tehnički naprednom svijetu. Nadamo se odgovoru tražeći uzroke. Isus Krist se tomu protivi. On je usamljen, ali beskompromisan. Razvezuje gordijski čvor vječnih pitanja i upitnika na koje nema odgovora. Tko je kriv? Edip, proroštvo – slijepac od rođenja, roditelji? Isus ne ispituje uzroke nego šuti. On otklanja pogled s prošlosti i okreće se prema budućnosti. „Na slijepcu se trebaju očitovati Božja djela!“
To su presudne i prijelomne riječi iz Isusovih usta u povijesti religija. U židovstvu kao i starogrčkom religijskom poimanju vrijedilo je pravilo, bolest su i smetnje u razvoju posljedice grijeha. Isus uskraćuje odgovor. On veli, to je krivi zrenik, pogrješno pitanje.
Ima li se u zreniku samo krivnja, pitamo li se jedino glede uzroka, srljamo u opasnost da ostanemo zatočenici prošlosti, robovi upitnika „zašto, kako, odakle i otkuda“. Isus nam želi otvoriti pogled prema naprijed. „Božja se djela trebaju očitovati i na slijepcu od rođenja“, i na očajnom Edipu, i na osobama koje su oboljele od raka. Moramo se lišiti stalnih tegobnih upitnika spram istraživanja uzroka. Možemo to. Zagledamo li se u lice nekoga slijepca, hendikepirane osobe, teškoga bolesnika – nerijetko ćemo na njihovim licima zapaziti i radost, zadovoljstvo koje mi „normalni“ ne poznajemo. Zasigurno, mnogi teško oboljeli neće se izliječiti, nekada su bolovi neizdrživi, ali budimo svjesni: Isus nam kaže, Bog je prijatelj svakoga čovjeka, na svakome se licu zrcali Božja slika, na svakome se zrcali Kristovo uskrsnuće. Svaki je ljudski život potekao iz Boga i u Bogu ima svoje dovršenje i smisao. Kakva nam samo budućnost predstoji – onkraj svih uzroka!
Isus poručuje, ne budite zatočenici prošlosti. Okrenite se budućnosti. Mnogo je toga moguće. Ljudski je istraživati uzroke, ali nemojte se zaustaviti na tome. Tko stavi ruku na plug, ne obazire se natrag, veli Isus. Isus poručuje da se pouzdajemo u snagu njegove milosti i uskrsnuća. On ima snagu liječiti, u ovom ali i u vječnom životu. Kao vjernicima nudi se nada i u ovom i u budućem svijetu.
Sudbina i očaj
To je Edipova tragika. Nije se mogao osloboditi fiksiranja na prošlost. Njegovo uporno traženje uzroka vodi ga u neminovnu propast. Potresni su redci koje nam ostavlja tragičar Sofoklo kako očajni Edip uzima s mrtve majke i supruge zlatne igle. Njima si probija oči, nekoliko puta, iz kojih onda navire krv te pada u posvemašnji mrak. Čitajući te retke hvata nas jeza. Ne samo zbog očiju, nego i zbog potresnih Edipovih riječi koje otkrivaju srčiku grčkoga mišljenja. Nad nama ljudima vlada neotklonjiva sudbina, ne možemo se oteti hirovima bogova ni sudbini negdje davno zapisanoj. Da, zasigurno, antička Grčka znana nam je sa svoje raspjevanosti, radosti, humanizma, svojih olimpijada, velebnih zdanja, kiparstva, filozofije. Ali, negdje na zaslonu svega nalazi se sudbina, očaj, s onu stranu životne radosti nalazimo trajno teški gvozdeni jaram neotklonjive sudbine.
Danas smo također suočeni s vjerom u sudbinu, samo što ona danas ima drugo ime. Naime, obično se kaže, sve je zapisano u genima. Sve je određeno, upisano, geni upravljaju našim životima. Sve je ovisno o genetici, materiji, čeličnim zakonima uzroka i posljedica. To je credo našega znanstvenoga i tehničkoga svijeta.
Isus – odgovor na upitnike
Krist je međutim raskinuo grčku vjeru u sudbinu, ananke. Isus Krist protivnik je suvremene materijalističke zablude i krivovjerja. Našim životom ne vlada sudbina, horoskopi, astrologija ni geni. Nije zapisano u zvijezdama ni genima. Isus je jamac promjene i pretvorbe u novo stvorenje. U njemu je na djelu božanska promjena. Tako on govori, tako on djeluje, nosi u sebi božansku snagu promjene, preobrazbe, i same materije.
U zgodi o iscjeljenju slijepca Isus uzima zemaljski prah, kvasi ga pljuvačkom, kašastom smjesom maže oči slijepcu. Dojmljivo je to u Zeffirellijevu filmu o Isusu iz Nazareta. I slijepac ne može doći k sebi od čuđenja. Snaga promjene nije u zemlji, u materiji, nego u Isusu. Isus dodiruje zemlju i pretvara je u božansku snagu i lijek. Nad tim bi se naši higijeničari sablaznili, pljuvačka i zemlja kao lijek!
Na početku Biblije imamo izvješće kako je Gospodin načinio Adama od praha zemaljskoga i udahnuo mu svoga duha. Uzeti smo od zemlje, vraćamo se u zemlju. To bi bila naša u gene upisana sudbina. Isus je, naime, dodirnuo zemlju, postao jednim od nas, preobražava nas u ovom i u budućem životu.
Kakva samo gesta, kolika nada!? Ne kopati sam sebi oči, ne srljati kao Edip u sljepilo, mrak, propast. Ima li što ljepše od blagoga milovanja vjeđa? „Vjeđe moje budne držiš“,veli psalmist. Milovati vjeđe, otvarati ih, da bi čovjek ponovno progledao. Takav je Isus. Nježan, obazriv, želi da ga svi ugledamo. Ne neotklonjiva sudbina, nego Krist koji nježno dodiruje naše očne kapke, stavlja na nas svoje ruke iz kojih izvire snaga Duha te nas ispunja svjetlom i životom. Krist kao nada svijeta. Svjetlo svijeta.
„Više svjetla!“
Koja samo tragedija našega doba! Isusov bečki sunarodnjak, ateist Sigmund Freud, svoj je „obiteljski roman“, odnose u obitelji, duhovnu konstelaciju odnosa između oca, majke i djeteta temeljio ne na biblijskom predlošku, velikim biblijskim obiteljskim uzorima, nego prema grčkom, poganskom mitu o Edipu. U svojim je spisima doslovce „ubio“ Mojsija koji je izveo narod u slobodu. Kakva bi danas izgledala psihoanaliza da se ravnao i orijentirao prema velikim biblijskim uzorima, Abrahamu i Sari, Tobiji i Sari, Davidu, njegovu grijehu i kajanju! Zacijelo ne bi bila ateistička. Sve do najnovijega doba europski su kraljevi imali uzore u biblijskim likovima, ne u poganskim, orijentalnim despotima ili pak ponekad suludim rimskim carevima. Sigmund Freud okončao je život svjesnim samoubojstvom u londonskom egzilu. Na kraju mrak, sumrak, kao i kod njegova junaka Edipa? Je li to sudbina današnjega Zapada bez Boga? Na kraju, ne Bogu, ne Isusu Kristu, nego sljepilo i nihilizam? Aktualni upitnici i danas. Liječnik koji je nazočio smrti ponajvećega njemačkog pisca J. W. Goethea svjedoči kako su njegove posljednje riječi bile: „Više svjetla!“Da, i nama treba više Božjega svjetla s lica Uskrsloga.
fra Tomislav Pervan
Izvor: http://nedjelja.ba