Božja volja – što to znači?

BogoslovPosted by

Sveti Josip zauzima zaista skromno mjesto u novozavjetnim spi­sima. Od dvadeset sedam knjiga NZ samo ga tri spominju: Matejevo, Lukino i Ivanovo evanđelje. Iz evanđelja, osobito iz Matejeva, tako saznajemo da mu se otac zvao Jakov i da je kraljevskog porijekla – iz Davidova grada Betlehema. Znamo također da je po zanimanju bio drvodjelja. Živio je u Nazaretu. Bio je zaljubljen u mladu djevojku imenom Mariju i zaručio se s njom. Po zarukama je postao pravno njezin muž, a ona njegova žena. Običaj je bio da zaručnica nakon zaruka, budući da je redovito bila mlada, (oko 14-15 godina), osta­ne još barem godinu dana u kući svojih roditelja prije nego stupi u brak s zaručnikom.
Tako je i Marija učinila. Međutim, u tom vremenu zaruka anđeo ju „posjeti“ i “nađe se trudna po Duhu Svetom”, kako evanđelist naglašava dajući na znanje kako Josip nije Isusov naravni otac. To dakako potvrđuje i Josipova reakcija na Marijinu trudnoću: on je zatečen, izne­nađen i razmišlja što će učiniti.

Prema jednim crkvenim ocima Josip je posumnjao u Marijinu vjernost i htio ju je otpustiti, ostaviti. Prema drugima, Josip je duboko uvje­ren u Marijinu nevinost, ali ne može nikako shvatiti njezinu trudnoću. Neki, opet, crkveni oci ističu Josipovo strahopoštovanje pred Božjim zahvatom. Po njima, Josip zna da je Marija začela po Duhu Svetom i kao ponizan vjernik želi se povući iz njezina života da ne bude zaprjeka Božjim plano­vima s njome. Josip se naime, smatra nedostojnim tako velike uloge isto kao što se i apostol Petar, primjerice, smatrao nedostojnim kad je rekao Isusu: ‘Idi od mene Gospodine! Grešan sam čovjek.’ (Lk 5, 8) Inače, po židovskom zakonu Josip je imao dvije mogućnosti: prijaviti Mariju ili joj dati otpusno pismo. Ako bi je prija­vio, mogla bi po zakonu zbog preljuba biti kameno­vana. Ako bi joj pak uručio otpusno pismo, bila bi izvrgnuta ruglu i sa svojim djetetom obilježena cijeloga života.

Dok se Josip još premišljao što učiniti Bog mu je poslao anđela u snu koji ga je ohrabrio i uzeo je Mariju sebi za ženu. Prihvatio je Božji plan ni sam ne znajući što će Bog sve od njega tražiti. Sasvim je sigurno da se Josip prestrašio tako zahtjevne zadaće – da njegova žena rodi Spasitelja i da mu on bude odgajatelj. Tko se ne bi prestrašio pred tom zadaćom? Ili tko bi sebe smatrao prikladnim da bude odgajatelj Božjeg sina i samog Boga? Strah je, dakle, bio sasvim opravdan. No, ipak on ga je pobijedio i prepustio Bogu da ga vodi. Nije znao što ga čeka, ali neznanje ga nije priječilo da povjeruje Bogu. A povjerovao mu je poput malog djeteta koje dopušta ocu da ga vodi putovima koje sam ne poznaje. Bog Otac svim upravlja, vjerovao je Josip, i on će se pobrinuti da na koncu sve opet iziđe na dobro. I zato nam je uzor – zbog svoje vjere.

Josip je bio posve jednostavan čovjek, radnik, tesar komu je po Božjem planu palo u dio da bude odgajatelj Božjeg sina i muž BDM. Nema u njegovom životu velikih govora, veličanstvenih djela. Čak nemamo u NZ zapisanu niti jednu jedinu njegovu rečenicu. On, dakle, nije bio čovjek od govora, već od riječi. On je velik po predanosti svojoj obitelji, poslu ali nadasve po vršenju Božje volje, koja je uistinu u njegovu slučaju bila teško shvatljiva.

Je li nama jasna Božja volja? Je li nam jasno ono što Bog od nas traži? Što je zapravo Božja volja? Je li to nešto dobro za nas ili zlo? Kad mi zapravo upotrebljavamo taj termin i što on podrazumijeva? Nije li čudno da kad se nešto dobro događa u svijetu ili u našem životu da to odmah smatramo našim uspjesima, a kad se neko zlo dogodi onda pitamo – gdje je Bog? Zar nije čudno da samo za loše stvari i događaje, kao na primjer za smrt ili bolest drage osobe, kažemo: “a šta ćemo, to je Božja volja!”

Da, nekom čudnom logikom mnogim kršćanima Božja volja znači samo nešto loše. Ona kao da se odnosi samo na to da patim i da prihvatim sve muke koje mi život nametne. Čovjek se onda upita – kako je moguće voljeti Boga ako mu pripisuješ samo ono što je loše u tvom životu? Zar ga onda i nesvjesno ne povezuješ sa svim što ti je donijelo patnju i bol? Može li se takvom Bogu moliti bez osjećaja gorčine i straha? Zar bi Božja volja bila rezervirana samo za ono što je loše, za patnju, bol, neuspjeh? Je li Božja volja i to da smo zdravi, da smo završili fakultet, da imamo posao, da smo pronašli ljubav svog života, dobili djecu, da imamo prijatelje, da živimo u jednom od najljepših gradova na svijetu…? Što je dakle Božja volja? Želi li meni Bog dobro ili zlo? Jako je važno odgovoriti na ovo pitanje i posvješćivati to sebi u svakodnevnoj molitvi.

Bog je milosrdni otac, on je sama dobrota i to Isus neprestano ponavlja. I mi to trebamo uvijek ponavljati. Zato je Papa i proglasio godinu milosrđa da tu temeljnu istinu o Bogu punom dobrote i milosrđa naglasi.

Možda netko misli da je Bog tražio od Isusa ili od Blažene Djevice Marije da trpe pa da tako onda traži i od nas. Štoviše, možda misli da Bog želi našu patnju!? Nije Isus morao ići na križ da izvrši volju Božju. Nije Bog neki satrap koji bi uživao u patnji vlastitog sina pa onda, posljedično, i u našoj patnji. I Bog Otac na križu pati s Kristom! I sa svakim pravednikom pati. I baš tu, u muci Njegova Sina, vidimo narav Njegove moći i ljubavi: ljude je stvorio slobodne, a oni u svojoj slobodi mogu se okrenuti i protiv Njega, naravno, na vlastitu štetu.

Bog je, dakle, milosrdni otac. On je sama ljubav reći će Ivan apostol. A to što su ljudi razapeli Isusa, to je njihova zloća, dakle, to je njihova volja a ne Božja. Kad se Isus moli u getsemanskom vrtu i kaže: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (Mt 26, 39), onda Božja volja ne znači da Isus umre, nego da nastavi djelo koje je započeo; da i dalje naviješta Božju ljubav i praštanje pa makar ga i ubili. I Isus je to i napravio – ustrajao je u navještaju ljubavi: oni ga razapinju a On za njih moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23, 34). Ljudi su ga ubili ali Otac ga je uskrisio i dao svima do znanja da je Njegova zadnja, da je on Gospodar i da će k njemu kao jedinom sucu svi doći, htjeli to ili ne htjeli.

No, postoji još nešto a što je povezano s ovom iskrivljenom slikom o Bogu koji, tobože, voli našu patnju. To nešto je uvjerenje kako Bog želi ljudsku patnju kao nadoknadu za grijehe, bilo osobne bilo generacija koje su nam prethodile, bilo za grijehe svijeta. A to je sasvim krivo. Takvo iskrivljeno vjerovanje čini suvišnom Kristovu žrtvu i patnju. On je patio za nas i otkupio nas. Ne trebamo, stoga, mi sada patiti kako bi se onda spasili.

Da zaključimo, Božja volja, dakle, nije patnja, nego oslobođenje od nje; Božja volja nije bolest, nego zdravlje, nije ropstvo nego oslobođenje od njega. A to da ipak postoji i patnja, i bolest i različite vrste ropstava/ovisnosti rezultat je naše ograničenosti i krhkosti na svim područjima. Stoga, odvaži se poput sv. Josipa vjerovati Bogu do kraja. Ne boj se činiti dobro i boriti se za istinu, pravdu, za dobro svoje i dobro drugoga. Ne kalkuliraj jer uvijek se isplati činiti dobro. Tvoja će borba biti posvećena. Tvoja će žrtva biti nagrađena. Ne traži od Gospodina drugi križ, već samo snagu da postojeći možeš s vjerom nositi.

fra Ivica Jurić

Foto: Gerrit van Honthorst, St. Joseph the Carpenter