Božja kazna: manifestacija umiruće religije

BogoslovPosted by

Vjerovanje da Bog šalje pošasti i kaznama preodgaja ljude, baš kao ono Faraona i njegovu vojsku u vrijeme Izraelova izlaska iz Egipta, bilo je prisutno u svim stoljećima kršćanstva. Pozivanje na Božju kaznu i obraćenje naišlo bi na plodno tlo u vrijeme nedaća i pošasti. S pojavom pandemije koronavirusa u cijelome svijetu su opet na cijeni takva gledanja u kojima se ni izdaleka ne vidi da vjera ima svoju povijesnost, da se vjera valja uvijek iznova promišljati i motriti iz konteksta prostora i vremena. Slika svijeta u kojoj se danas nalazimo i slika svijeta u vrijeme, na primjer, sv. Karla Boromejskog i kuge u Milanu u 16. st., nije i ne može biti ista. To, dakako, ne znači da se time ukida ono temeljno u vjeri. Drugo, Bog ne ukida naš kritički um niti se kršćanin opravdava vjerom lišenom zahtjeva za razumijevanjem. Gdje se želja za shvaćanjem odbacuje ili se one koji ukazuju na važnost argumentiranog razumijevanja prokazuje za manjak vjere, odnos prema Bogu se najčešće gradi na predlogičkom mentalitetu. Mi ljudi smo, srećom, razumom obdarena stvorenja i Bog u prostoru i vremenu zapodijeva s nama dijalog kao s odgovornim bićima.

Neevanđeoska slika Boga i prodavači straha

Širenje pandemije koronavirusa i nedavni potres u Zagrebu jasno su nam pokazali da kod mnogih ne postoji kršćanski odmak od neevanđeoske slike Boga. Neevanđeoska slika Boga s vjerovanjem u Božju kaznu dio je cijele jedne kulture, kao što je i odmak od tog i takvog vjerovanja dio drugačije kulture. Fundamentalističko poimanje vjere, koje stavlja naglasak na pokornosti, lako se širi ondje gdje se u ime vjere zazire od razmišljanja i propitkivanja u ime poniznosti i jednostavnosti koja je znak da je netko vjeran Bogu kao kormilaru njegova života.

Današnje pozivanje na Boga osvetnika i njegove kazne osnaženo je doslovnim (i time unosnim) pristupom biblijskom tekstu, posebno starozavjetnim tekstovima. Kad Sveto pismo govori o Božjim kaznama, onda je za razumijevanje tih dijelova dobro čuti riječi vrsnog teologa Ratzingera (Benedikta XVI.): “Božje kazne nisu kazne u smislu da je Bog odredio policijske pristojbe i da uživa kad može nauditi komu. ‘Božja kazna’ zapravo znači promašiti pravi put i potom osjetiti posljedice toga promašaja koje se javljaju kad stupim na krivi trag i tako se udaljim od istinitoga života.”

Oboružani doslovnim tumačenjem Biblije i pozivanjem na privatne objave i proturacionalno duhovnjaštvo, pojedinci se lako pozivaju na Božju kaznu. Svemu tome danas uvelike kumuje zaziranje od teološkog znanja, svođenje liturgije na obrednu scenografiju, potražnja za postmodernim karizmaticima s predmodernom slikom Boga i Crkve, odsutnost samokritičnosti u pastoralu, mesijanska očekivanja od vraćanja u pretkoncilski mentalitet, iz prošlosti naslijeđen magijski odnos prema sakramentima i blagoslovinama itd. Dovoljno je vidjeti što se sve poima i “prodaje” pod blagoslovljenom vodom ….

Distanciranje od poimanja Boga koji putem kuge, glada i rata kažnjava, smatra se otpadom od vjere i – a kako bi drugačije – modernističkim podvalama kojima se širi masonska i liberalistička zaraza. Diljem svijeta je današnje uskraćivanje javnih misa i podjele sakramenata, kao i izostanak pokorničkih procesija, doveo do molitava za obraćenje Pape, biskupa, svećenika i teologa koji su pristali na modernizaciju Crkve pa nas Bog kažnjava. No s radošću možemo reći da je sadašnje stanje iznjedrilo i vrijedna promišljanja i osvrte teologa i biskupa koji ukazuju na opasnost infantilne vjere koja je, slikovito rečeno, podložna dječjim bolestima pa se nužno hrani romansiranom slikom Boga i patuljastim plodovima nezrele vjere. Zato mi se čini da je sadašnji trenutak bogomdana prilika da se postane svjestan koliko je kod nas prisutna stereotipna slika Boga u kojoj Bog Isusa Krista ni izdaleka ne nalazi stanarsko pravo.

Zbog zatvorenih crkava i zemlja se trese?

S pandemijom su se pojavile tvrdnje da pričest ne može prenijeti koronavirus, jer je Isus lijek i liječnik. Njima uz bok se javljaju zastupnici drevnog načela Božjega suda koji kažu da bi se pričešću mogli zaraziti samo oni koji se pričeste bez vjere u stvarnu Kristovu prisutnost ili oni koji nisu ispovjedili teške grijehe po broju i vrsti. Uostalom, Bog nam želi dobro pa nije moguće da se zarazimo blagujući Onoga koji je liječio bolesne. U jednoj nedavnoj propovijedi, a “dušobrižnik” okuplja mase, kaže se: “Ako je netko bolestan, ima nekakvu infekciju, s vjerom trebaš pogledati u Isusov križ, u Isusa raspetoga i ozdravit ćeš, jer Isus je živ danas…”

Sažeto rečeno: Bog nikada ne govori protiv ljudske pameti, a pametnima se lako dogodi da bistru vodu Evanđelja zamute nepametnim govorom o Bogu. Kad se nepametno govori o Bogu, time se uvijek govori protiv čovjeka. Vjerski fanatici, pobornici (probitačnog) magijskog i političkog kršćanstva, s pojavom pandemije koronavirusa imaju sjajnu priliku pokazati svoj misaoni doseg religijskog zaglupljivanja i zastrašivanja. Njihove riječi, nažalost, padaju na plodno tlo neevangeliziranih kršćana koje je lako uznemiriti ovim i onim “ukazanjima”, “proročanstvima” i dobro poznatim “smicalicama” koje u neizvjesnim i teškim trenucima u nama potiču iracionalne mehanizme obrane i straha. Zgodno je kazao Tomáš Halík da su pojedine izjave crkvenih službenika pokazale da na virus gluposti i bahatosti nitko nije imun. (Zanimljivo je kako na našim “katoličkim” portalima rijetko ima stranih tekstova poput Halíkovih, a poput virusa se šire duhovnjačke mantre.)

Sve to ovih dana oštećuje mentalno zdravlje ljudi. Tko će za to odgovarati? Hoće li šarlatani, pa i oni kojima je teološki studij na katoličkim učilištima služio samo kao put da bi mogli doći do mogućnosti širenja svojih nebuloza i emancipacije osobnih vjerskih stavova, snositi odgovornost za ljude koji se inače teže nose s redovitom svakodnevicom, a kamoli za one koji pate od različitih psihičkih poremećaja i smetnji?

Zdrav razum i zdrava vjera

Kako dublje razumjeti Božji govor iz stanja svijeta zahvaćenog pandemijom? Reći da je pandemija Božji govor i da je, kad je riječ o nama, zagrebački potres Božji odgovor biskupima koji su narodu uskratili euharistiju, očiti je znak nerazumijevanja kršćanstva i dokaz koliko smo mi u Hrvatskoj u vjerskom smislu trusno područje. Božji govor se svijetu darovao u Isusu Kristu. Mi pak kroz hod u vremenu i prostoru po Kristu i s Kristom i u Kristu, koji je usta na koja je Otac progovorio, motrimo i razlučujemo zbivanja u svijetu kao izazov podmetanju leđa i prepoznavanju prilika u kojima se možemo dati na službu evanđeoskim vrednotama koje izgrađuju Božje kraljevstvo.

Ovdje bih posebno naglasio da su Papine riječi s Trga sv. Petra ozvučile ispit savjesti čovječanstva i nama katolicima pokazale u čemu je istinska moć grijesima ranjene Crkve koja je u suvremenom svijetu postala dijaspora i, pavlovski rečeno, “smeće svijeta”. Molitvena večer u Rimu, kao istinska rosa blagoslova za čitav svijet, učinila je smiješnim svaki pokušaj povrataka i zagovaranja političkim moćima osnaženog lika Crkve i papinstva u svijetu koji već odavno živi kao da crkava i nema.

“Ostani doma!”, čujemo posvuda ovih dana, a u našem vjerničkom duhu te riječi možemo primiti i kao molitveni poziv da u vremenu neizvjesnosti ostanemo vjerni Kristu koji objavljuje sućutno i brižno Božje lice, Oca koji je prisutan u patnjama svijeta, ali i u onima koji pomažu liječenju i sprječavanju bolesti. Božja ruka ne prosipa viruse niti nas strijele Božjega gnjeva vrebaju u tami naših grijeha, ponajmanje se Božje čovjekoljublje očituje u potresima. Božja ruka djeluje po rukama svih koji nastoje spriječiti zarazu i umanjiti njezine štetne posljedice pa tako i štetne posljedice potresa. Bog nas poziva da se ne prepustimo zlu, da ne pristanemo ni na moralno ni na fizičko zlo, da spašavamo ljude od zala koja im prijete ili su im izloženi. Kršćanin, jer od istine ne može pobjeći, oslanja se i na znanost i na Providnost. Svaki pokušaj da se u današnjem svijetu utabori Bog osvetnik i njegova kaznena ekspedicija, pozivajući se na Halíkove riječi, očito je manifestacija bolesti umiruće religije.

Don Ivica Huljev

Izvor: https://kroz-samariju.net