Posted by Nema se što trener ili nogometaš moliti ili zahvaljivati javno Bogu za uspjeh jer mi živimo u sekularnoj državi. Koliko ste puta čuli ovakvu ili sličnu misao koja uglavnom hoće reći - neka nogometaš (ili trener) samo igra ali bez zazivanja i zahvaljivanja Bogu. Iz navedenog je očito da mnogi koji tako govore ili misle ne znaju što znači sekularnost pa je to potrebno protumačiti. Naime, mnogi se pozivaju na sekularnu državu, ali iz njihova govora se vidi da ne znaju što zapravo sekularnost znači. Da, Hrvatska je sekularna država, ali to ne znači da je automatski ateistička država u kojoj je zabranjeno javno spominjati Boga!
Ne, sekularnost ne znači prevlast jedne strane, npr. nadmoć nereligijskih vrijednosti nad religijskima u društvu, već neovisnost, jednakost građana i slobodu vjeroispovijesti.
U Hrvatskoj je po Ustavu na snazi kooperacijski model odnosa Crkve i države koji podrazumijeva suradnju, uvažavanje i međusobnu podršku. Takav model isključuje odnos u kojem je Crkva - državna Crkva kao npr. u Velikoj Britaniji, Danskoj, Švedskoj ili model u kojem je država - vjerska država, a vjerski vođa ujedno i poglavar države (Iran) ili model u kojem su potpuno odvojeni Crkva od države - sekularistički model u Francuskoj.
Sekularnost je jamac jednakosti, a ne prevlasti
Sekularnost podrazumijeva odvojenost uz međusobno poštovanje i podržavanje države i religije te se razlikuje od sekularizma kojega obilježava netrpeljivost i isključivanje Crkve iz javnog prostora. Vjerojatno zbog nepoznavanja navedenog nastaju mnogi nesporazumi. Svakako jedno treba istaknuti: uloga Crkve u društvu jest da odgovorno komentira društvena zbivanja. Njezina prisutnost u javnom prostoru je ne samo njezino pravo, nego i obveza. Za dobro društva, naravno. Drugim riječima, Crkva je odvojena od države, ali ne i od društva! Možda se ovdje treba vratiti i na sam pojam Crkve. Naime, još uvijek mnogi kod nas pod pojmom Crkve misle samo na biskupe, svećenike i redovnike pa otuda i mnogi nesporazumi. Bijedna bi bila Crkva ako bi je činili samo biskupi, svećenici i redovnici.
Svi vjernici, uključivo i vjernici sportaši, čine Crkvu i imaju pravo javno svjedočiti svoju vjeru.
Nadalje, svi kršteni su članovi Crkve, ali ujedno i članovi društva sa svim građanskim pravima. A ni svećenici ne gube građanska prava samim ređenjem! To hoće reći da svi oni imaju dvostruku pripadnost (Crkvi i državi) koja se međusobno nadopunjuje, a ne isključuje. Ta pripadnost ih obvezuje da skladno prožimaju vjeru i život, a ne da to budu dva kolosijeka koja se međusobno ne dodiruju.
Vjera kao preduvjet demokracije
Treba voditi računa u našem kontekstu i o tome da je vjera, bez koje nema konsenzusa o vrijednostima, zapravo preduvjet demokracije. Naime, demokracija ne stvara zajedničke vrijednosti, nego ih pretpostavlja. A tko ih stvara? Zbog čega smo mi ljudi jednaki jedni drugima? Zbog zajedničkog dostojanstva koje dolazi od Boga, jer nema braće ni jednakosti ako se ukine zajednički izvor, Stvoritelj. Nadalje, vjera nam je potrebna i radi obrane od različitih totalitarizama koji uništavaju društvo kao što su npr. tehnicizam (diktatura tehnike kojoj je dopustivo sve što je korisno i izvedivo), zatim gender ideologije (koja dekonstruira temelje društva) ili globalizam (koji uništava identitete naroda i pojedinca svodeći čovjeka samo na potrošača) itd. Hannah Arendt, primjerice, već odavno je kritički primijetila da je težnja tehničkom konstruiranju života jedna od temeljnih težnji totalitarizma. Naspram te intencije stoje religijske vrijednosti koje ističu svetost i nepovredivost života te da se život ne smije pretvoriti u nešto što se proizvoljno konstruira.
Drugim riječima, vjera nam sve više treba ne da obranimo Boga i njegov zakon, koliko zdravi razum i čovjeka pred totalitarnim intencijama različitih ideoloških struja.
Vjera ima privatnu ali i društvenu dimenziju
To što se ne smije ili tobože nije popularno govoriti javno o Bogu, vjeri ili domoljublju nema ništa s dobrom demokratskom praksom, a ima mnogo s komunističkom diktaturom i usvojenim obrascima ponašanja. U komunizmu se moralo šutjeti o vjeri i Bogu pa su se neki izgleda naviknuli na to. Štoviše, tu šutnju proglasili su standardom, a neki zagriženiji (zatočenici ideologije) čak i mjerilom demokracije.
Često se ističe da je vjera privatna stvar i da se o njoj ne treba javno govoriti. Međutim, ni o čemu se tako intenzivno ne govori u medijima kao baš o privatnim stvarima, tako da i taj "argument" privatnosti otpada.
Vjera ima svoju privatnu i društvenu dimenziju. Obje su važne. Isus se povlačio u osamu na molitvu, ali to je bila samo priprema za javni govor na trgu, za svjedočanstvo o Bogu Ocu svih ljudi, Bogu ljubavi koji voli sve ljude. Baš zato treba javno i u sportu ili pak u kulturi, politici, ekonomiji ili ekologiji govoriti o Bogu. Budući da Bog ne privilegira nikoga tj. da je navijač svake ekipe, onda zaslužuje i pohvalu svih, a ne ni jedne osobe javno jer kao zahvala njemu vrijeđala bi drugoga. Tko na ispravan način zahvaljuje Bogu taj drugoga ne ugrožava jer sam Bog molitelja upućuje da se dobro odnosi prema drugom čovjeku.
Drugim riječima, molitva jača onoga tko moli da bude još jači u odnosu na svoje, a ne na tuđe slabosti. Molitva izgrađuje molitelja da bude još bolji čovjek od čega ima koristi i cijelo društvo.
Na koncu, nogomet zna biti jako nepredvidljiv. Naime, u jednom trenutku se igrač ozlijedi i ozljeda mu može okončati karijeru. S druge strane, također u jednom momentu igrač napravi jednu genijalnost kojoj se svi divimo, ali i glupi potez koji sve postignuto sruši. Tko god shvaća život ozbiljno pita se komu zahvaliti za postignuti rezultat ili ako isti izostane ili ozljeda prekine karijeru - gdje tražiti utjehu? U tim trenucima zahvaljivati tek nekoj "sudbini", "sreći", "energiji" ili u njima tražiti utjehu izgleda tako površno. Zahvaljivanje Bogu stoga nikoga ne bi trebalo vrijeđati, već podsjećati svih na izvor života, izvor jednakosti i dostojanstva svakog čovjeka. Bog je navijač svih nas i približavanje njemu nužno nas međusobno približava i ujedinjuje. Molitve se, dakle, nitko ne bi trebao bojati, već je prakticirati ili poštivati.
fra Ivica Jurić
List Marija