Posted by Kako ćemo se moliti Bogu uvelike ovisi o tomu kakvu smo sliku Boga usvojili, tko je za nas Bog. Postmoderni čovjek u velikoj je opasnosti usvojiti deformiranu sliku Boga; Boga odvojenog od života i egzistencijalnih problema s kojima se svakodnevno susreće. Takav Bog može biti jako sličan Aristotelovu bogu, nepokrenutom pokretaču, demijurgu koji je, doduše, sve stvorio ali s kojim je nemoguće ostvariti odnos. To može biti i nemoćni Bog koji poput dobroćudnog djeda želi pomoći nekim darovima ali je sasvim nemoćan u odnosu na egzistencijalne probleme. Nadalje, netko može usvojiti i sliku Boga koji je bezosjećajan ili samovoljan; možda i tiranin i despot koji izaziva više strah nego divljenje i radost.
Posljedice usvajanja iskrivljene slike Boga ne očituju se samo u njegovom krivom štovanju (npr. fanatizmu) već i posljedično u njegovu odbacivanju (sekularizmu).
Naime, nemali broj Europljana u svojoj 'naprednosti' će se rado pohvaliti da je nadišao to 'primitivno' ponašanje - iskazivanje divljenja i poslušnosti nekomu izvan samoga sebe. Ukratko, kad ljudi 'prerastu Boga', kako to neki u svojoj oholosti znaju reći, onda si redovito umišljaju da su oni Bog (homo deus) ili barem malo božanstvo; onaj koji određuje što je dobro a što zlo, što se smije a što ne smije činiti. To je zamka za čovjeka od početka stvaranja; to da da čovjek sam sebe smatra posljednjim uporištem smisla i mjerilom svega.
No, time što odbacuju Boga ljudi ne postaju neovisni i slobodni, štoviše, tek onda postaju lovina različitih pseudobožanstava; tek onda su sposobni povjerovati u bilo što i svoj život oblikovati po kojekakvim kriterijima novih božanstava, kako im već egu odgovara.
To je već Chesterton, apostol zdravog razuma, proročki primijetio prije više od 100 godina. Kako bismo poučili sekularizirane građane, od kojih se još mnogi smatraju barem kulturološkim katolicima, i „restaurirali“ njihove deformirane slike o Bogu oslonit ćemo se na dva poznata teologa dvadesetog stoljeća: Hans Ursa von Balhasara i Jürgena Moltmanna.
Bog kao apsolutna ljubav
Za jednog od najvećih teologa prošlog stoljeća (von Balthasara) Bog nije prije svega 'apsolutna moć', kako se često zna isticati, već 'apsolutna ljubav'. To je Bog čija se suverenost ne očituje u tome da ono što posjeduje drži za sebe, već da se istoga slobodno odriče. Kršćanska slika Boga, sukladno rečenom, sastoji se u napetosti između apsolutne moći i apsolutne ljubavi. Apsolutna se moć, pak, paradoksalno pokazuje baš u tom što je dovoljno spremna da se potpuno odrekne svake moći. Kristovo pashalno otajstvo vrhunac je Božje ljubavi, ljubavi koja se kroz žrtvu i nemoć pokazuje otkrivajući svoju moć u uskrsnuću.
Ljubav je, dakle, a ne moć, ono zbog čega se Bog čini bliskim ljudima. Zbog ljubavi se Bog utjelovio i objavio čovjeku. Otkrio mu svoj plan s čovjekom i pozvao ga na suradnju.
O Bogu koji nije deistički, već prisutni, štoviše, sućutni, empatični Bog, osjetljiv na ono što se događa sa svijetom i čovjekom, poučava nas i jedan evangelički teolog Jürgen Moltmann, poznat po svojoj teologiji nade i teologiji križa, kojima je uvelike utjecao na suvremenu protestantsku i katoličku teološku misao posljednjih desetljeća.
Raspeti Bog
Moltmann ističe kako je svaka ljudska bol ujedno je i Božja bol. Kršćanski Bog nije neki nepromjenjivi bog grčke filozofije kojoj je nepojmljivo da bi Bog patio, već Bog koji je trpio i bio ubijen radi ljudske zloće. No, pobjedom nad smrću pokazao se gospodarom iste i jamstvom da smrt, zlo i patnja nemaju posljednju riječ. Grčki filozofi su patnju povezivali s promjenjivošću stvorenja. Prema njihovu poimanju pate samo oni koji su promjenjivi, nesavršeni, dakle ljudi, a ne Bog koji je nepromjenjiv.
Za razliku od Aristotelova i Platonova poimanja boga lišenog ljubavi, kršćanski Bog je raspeti Bog, raspet zbog ljubavi.
U Moltmanovoj teologiji križa Bog i patnja nisu u proturječju jer je Božji bitak u patnji, a patnja u Božjem bitku. To je zato jer Bog ima sposobnost trpljenja u samom svojem bitku jer - Bog je ljubav (1 Iv 4, 16), a ljubav se najbolje iskazuje u trpljenju, u spremnosti pretrpjeti radi dobra drugoga.
Ukazujući na razliku navedenih poimanja Moltman ističe: „Bog koji ne može patiti jest siromašniji od svakog čovjeka. Jer Bog koji nije sposoban za patnju jest biće lišeno sudioništva. Njega ne dotiču patnja i nepravda. […] dakle, on je ljubavi lišeno biće. Aristotelov Bog ne može ljubiti, on snagom svojeg savršenstva i ljepote može samo dopustiti da bude ljubljen od svih nebožanskih bića i na taj ih način privući sebi. 'Nepokretno pokretalo' jest 'ljubavi lišen ljubljeni'.”
Bog supatnik
Dakle, Bog u kršćanskom poimanju nije nikakva 'hladna nebeska sila', nepokrenuti pokretač ni svemoćna energija lišena odnosa s čovjekom, već Bog koji zbog svoje ljubavi pati; Bog koji se u Kristovoj kenozi objavljuje kao sućutni Bog. Bog trpi na svoj božanski način. Njegova sposobnost za patnju mijenja percepciju s kojom se gleda na Boga, Isusa Krista tako da ga vidi kao suputnika i supatnika ljudi, a ne kao nekoga udaljenoga, deističkog boga. Svakako možemo zaključiti da ako Bog ne bi mogao trpjeti, onda sasvim sigurno ne bi mogao ni ljubiti. Činjenica da mi kršćani vjerujemo da je naš Bog ljubav i da je radi ljubavi sebe žrtvovao da ljude oslobodi prokletstva Zakona (Gal 3,13), otvara perspektivu razumijevanja Božjeg pripuštanja patnje u svijetu. Patnja je cijena ljubavi, mjesto svjedočenja ljubavi. Bog, koji je patio, pati sa svakim nevinim čovjekom. On pati svugdje gdje se pati zbog ljubavi.
Fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: https://pixabay.com