„Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“

BogoslovPosted by

Čitanje Djela apostolskih (Dj 2,42-47)

Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.

Drugo čitanje: 1Pt 1, 3-9

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.

Evanđelje: Iv 20, 19-31

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

***
Opis prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim ističe temeljne vrijednosti kršćanskog društva koje se očituju u zajedništvu materijalnih i duhovnih dobara. Iz konteksta je očito da autor teksta ne govori o nekoj konkretnoj kršćanskoj zajednici nego o tome kakva bi trebala biti svaka kršćanska zajednica. Predmetom je stalnih rasprava koliko se treba doslovno shvatiti to da „bi svi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako je tko trebao“, ali je taj tekst u Crkvi bez sumnje nadahnjivao i još nadahnjuje mnoge oblike života u bratskoj zajednici.

Podatak da su prvi kršćani svakodnevno hrlili u hram govori bez ikakve primisli o njihovoj ukorijenjenosti u židovske oblike pobožnosti, što znači da tekst potječe iz vremena prije raskida između kršćanstva i službenog židovstva. To jasno svjedoči kako su kršćani sami sebe smatrali baštinicima obećanja koja je Bog obećao ocima Abrahamu, Izaku i Jakovu, a sada ih ispunio u Isusu Kristu.

Lijepa slika koju je kršćanska zajednica uživala u narodu također je idealizirana, ali i ona bez sumnje ukazuje na ulogu koju kršćani trebaju imati kao sol zemlji i svjetlo svijeta. Premda je kršćanska zajednica zajednica grešnika, ona ne smije izgubiti iz vida svoj ideal postojanosti u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi, jer jedino stremeći prema tom idealu ona postaje mjesto na koje Gospodin okuplja spašenike.

Odlomak iz Prve Petrove poslanice pohvala je Bogu za njegovo djelo spasenja u Isusu Kristu. Po njegovu uskrsnuću kršćani su nanovo rođeni jer se imaju čemu nadati ne samo na ovom svijetu nego i na nebesima. Stoga sadašnje trenutno stanje žalosti i kušnje nije razlog za očaj, nego je usmjereno konačnoj proslavi. Takvim stavom Petar želi utješiti kršćanske zajednice u Maloj Aziji koje su izložene progonstvima. Budući da tamošnji kršćani nemaju izravno iskustvo susreta s Kristom, jer su čuli za njega samo po propovijedanju, lako se događa da malakšu na svome putu. Ali navodeći taj nedostatak Petar ističe pozitivne karakteristike onih kojima se obraća. Iako ga nisu vidjeli, oni Krista ljube i u nj vjeruju. Ljubav i vjera, uz već spomenutu nadu u ovom tekstu predstavljaju stožerne teološke kreposti koje svoju svrhu ispunjavaju u konačnom spasenju dušâ, ali su već sada izvorom radosti i klicanja.

Tema kušnje u vjeri prisutna je i u odlomku današnjega evanđelja. Nakon ukazanja Mariji Magdaleni koja je došla na Isusov grob (usp. Iv 20,11-18), istoga dana uvečer Isus se ukazuje i svojim učenicima. Isus učenicima koji su se sakrili iza zatvorenih vrata dolazi s pozdravom: „Mir vama“. Te riječi više su od običnog pozdrava. One su Isusov dar učenicima koji su zbunjeni i prestrašeni i to ne samo od Židova. Osim ljubljenog učenika, nijedan od njih nije se našao pod Isusovim križem, i stoga Isusov pozdrav mira označava pomirbu tj. ponovnu uspostavu zajedništva između njega i njegovih učenika.
Simboličnom gestom kojom je dahnuo u svoje učenike, Isus od njih ‘stvara’ nove ljude koji ne postaju samo živa duša kao Adam, nego i primatelji Duha Svetoga, koji se opet očituje u opraštanju i uspostavi zajedništva između Boga i čovjeka.

Te prve večere među učenicima nije bio apostol Toma, te ovaj odlomak obuhvaća i sljedeći prvi dan u tjednu kad se zajednica ponovno okupila. Sada je tu prisutan i Toma, koji nije vjerovao ostalim učenicima da su vidjeli Isusa. On, da bi povjerovao, želi sam opipati Isusove rane, koje bi potvrdile da je uskrsli Isus onaj isti koji je bio raspet, umro i pokopan.

Isus udovoljava Tominoj želji. Ponovno, nakon osam dana uskrsli Isus dolazi među svoje učenike, opet otvara zatvorena vrata i opet pozdravlja riječima „Mir vama“ te se odmah obraća Tomi. Takvim opisom Isusova susreta s Tomom, evanđelist nam ne svjedoči samo već to kako je već postojala redovita praksa da se kršćani sastaju prvoga dana u tjednu tj. nedjeljom, nego ističe i činjenicu da je zajednica njegovih učenika privilegirano mjesto susreta s uskrlim Kristom. Uskrsli Krist mogao se ukazati Tomi bilo kojeg drugog dana i nasamo, te mu pokazati svoje rane i uvjeriti ga da je ustao od mrtvih. Ali Isus to radije čini u zajednici koja se okuplja u njegovo ime i u tom se kontekstu doživljava i autentični osobni susret s Bogom.

Primjer za to je upravo Toma koji je sada u zajednici vidio i povjerovao. No glagoli vidjeti i povjerovati ovaj put nisu u potpuno istom odnosu kao kad ljubljeni učenik „vidje i povjerova“ (Iv 20,8) na Isusovu grobu. Ljubljeni učenik je vidio prazan grob i povoje, a ne samoga uskrslog Isusa. Njemu su već sami znakovi uskrsnuća bili dovoljni da povjeruje. Takvu vjeru Isus očekuje i od Tome. To je vjera na riječ i svjedočanstvo drugih učenika, i zato Isus kaže Tomi „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“.

fra Domagoj Runje