Blažena Djevica Marija – kovčeg Novoga saveza

Posted by

Čini nam se neobičnim što evanđelja o Blaženoj Djevici Mariji, kao uostalom i o njezinom suprugu sv. Josipu, kojeg tradicija Crkve najčešće naziva zaručnikom, govore vrlo skromno. Zašto je tomu tako? Zato što je evanđelistima ponajprije Isus u centru, a Marija i Josip su u službi izvršenju Božjeg plana spasenja po njemu. Razumijevajući evanđelja na takav način uopće se ne čudimo što u njima ne nalazimo više informacija o Mariji i Josipu. Josip je bio tesar, dakle, jedan vrlo jednostavan čovjek, potpuno odan Bogu i predan brizi o Mariji i Isusu. On nam je primjer brige za obitelj ali ujedno i primjer zauzimanja za dobro, pravdu i istinu jer ga evanđelja, nimalo slučajno, najčešće nazivaju pravednim. Ukratko, možemo za Josipa reći da čovjek od riječi a ne govorā.

Marija je, pak, naša nebeska Majka, uzor vjere i života, zagovornica kojoj se rado utječemo u svojim potrebama. Marija je immaculata, tota pulchra, bezgrešna, predivna, sveta i besprijekorna. Bog je Blaženu Djevicu Mariju unaprijed očuvao od svake ljage istočnoga grijeha još u utrobi njezine majke sv. Ane, da bi je tako pripravio da bude dostojan stan svome sinu – Spasitelju svijeta. Bog ju je unaprijed izabrao i ona je kasnije svojim „fiat“ (neka mi bude) prihvatila nedokučivi Božji plan s njom.

Zvanje – poslanje

Naravno, nije unaprijed znala što će sve taj plan podrazumijevati ali neznanje ju ipak nije priječilo da se potpuno prepusti u Božje ruke. Doduše, nije upala u fideizam, slijepu vjeru, već je odmah nakon anđelovog izlaganja, dotad nečuvenog Božjeg plana spasenja ljudi, pitala anđela kako će to biti, tražila je objašnjenja. Samo ih je okvirno dobila i prepustila se da je Bog vodi. Isto je bilo i s Josipom. Ni on nije dobio sve odgovore. Vjera ih je nadopunjavala i omogućila da se upusti u avanturu s Bogom.

Poput Marije Bog i sve nas poziva da mu budemo suradnici i graditelji novoga svijeta. Neke je pozvao na specifičan način života (svećenike i redovnike), da poput Marije Krista prvo prihvate, odrastu uz njega dobro ga poznajući kroz poznavanje Svetog pisma i molitvu te da ga drugima nose.

Svakako nitko od vjernika nije oslobođen dužnosti svjedočenja živoga Boga u okolnostima u kojima živi. Poslanje je isto ali se vrši na različite načine, sukladno službama, ulogama i darovima (karizmama) koje imamo.

Poput Marije pritom i mi nedovoljno znamo o Božjem planu s nama i često se tjeskobno pitamo kako će to biti – što Bog želi s nama. To neznanje onoga što nas očekuje ne bi nas ipak trebalo previše sputavati niti ispunjati neizvjesnošću. Naime, Bog zna što radi i ispunja mirom i sigurnošću one koji se njemu predaju. On će, kako u Svetom pismu čitamo, onima koji ga ljube sve izvesti na dobro. Ukratko, kad Bog nekoga poziva on ga ujedno i osposobljava za poslanje koje mu je namijenio. Od nas se, dakle, samo traži da surađujemo i da ne budemo nestrpljivi ako ne vidimo odmah plodove. Možda nije ni predviđeno da mi uživamo u plodovima. Kao što smo naslijedili tolika dobra, na kojima smo zahvalni prethodnim generacijama, isto tako je važno marljivo raditi, čuvati naslijeđeno ali i steći nova dobra kojima ćemo duhovno obogatiti generacije koje dolaze.

Crkva nam  Bezgrešnu Djevicu Mariju stavlja za uzor. Bezgrešnost, nevinost je i inače naša neprestana čežnja. Sve religije, mitologije, filozofije, književna djela izriču čovje-kovu čežnju za svijetom u kojem nema krivnje, gdje ne vlada nasilje, gdje dobrota poput svjetla obasjava lice svakog čovjeka. Naslućujemo da smo nekad u iskonu, u praskozorju čovječanstva mogli razgovarati s Bogom, drugovati s njime. Grijeh je taj odnos narušio i svakodnevno narušava.

Međutim, Krist je taj odnos obnovio, zid (grijeh) uklonio i uklanja sakramentom pomirenja te po njemu imamo pristup Ocu, izvoru svega dobra. Drugovati s Bogom, kako su to sveti ljudi oduvijek činili, put je kojim tu čežnju postižemo i mir zadržavamo usred sve nemirnijeg svijeta.

Žena odjevena suncem

U daljnjem promišljanju sjetimo se kako Ivan evanđelist portretira Mariju u Otkrivenju – žena, zaogrnuta suncem, mjesec joj pod nogama. Ivanovo viđenje zapravo počinje otvaranjem Božjega hrama u nebu: “I pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu” (Otk 11,19). Kovčeg saveza bio je skriven više od pet stotina godina – od početka babilonskog sužanjstva kad ga je prorok Jeremija, iz straha da ga ne obeščaste, sakrio na mjesto koje “će biti nepoznato sve dok Bog ponovno ne sabere svoj narod” (2 Mak 2,7). To obećanje ispunjeno je u Ivanovu viđenju u kojem on vidi Kovčeg novoga saveza: “Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima” (Otk 12,1–2). Ivan ne spominje bez razloga Kovčeg saveza i potom nastavlja govoriti o Mariji. Poput crkvenih otaca i mi zaključujemo – Marija je Kovčeg novoga saveza.

Stari kovčeg sadržavao je Dekalog (deset zapovijedi uklesanih na dvije kamene ploče), zatim Aronov štap (simbol svećeništva) i manu (nebeski kruh kojim su se Izraelci hranili u pustinji). Marija, kao Kovčeg novoga saveza, u svojoj utrobi nosi Riječ Božju, Spasitelja svijeta koji donosi novi Zakon koji nije upisan u kamen, već u srca ljudi (usp. Ez 36,26); svećenika novoga Saveza (usp. Heb 9,15) koji je nebeska hrana za život vječni (usp. Iv 6,51).

Blažena Djevica Marija postala je Božje prebivalište. Zasjenjena Duhom Svetim, nosila je u svom krilu Riječ Božju, koja će i sama biti nova mana, veliki svećenik i novi zakonodavac. Govoreći o istom sveti Atanazije  piše: “O plemenita Djevice, doista si veća od bilo koje druge veličine. Jer tko ti je jednak po veličini, o prebivalište Božje Riječi? S kim ću te od svih stvorenja usporediti, Djevice? Ti si veća od svih njih. O [Kovčegu novog] Saveza, odjevena u čistoću umjesto u zlato! Ti si Kovčeg u kojem se nalazi zlatna posuda u kojoj se nalazi prava mana, odnosno meso u kojem božanstvo prebiva.”

Nadalje, kao što Mjesec reflektira svjetlost primljenu od Sunca tako i u Mariji vidimo odsjaj Božje istine i dobrote. O Mariji Crkva govori i kao o zvijezdi nove evangelizacije. Za nju je, pak, u današnjem vremenu potrebna posebna smionost, a ona je odlika rijetkih ljudi; onih koji svijetle kao da su s onoga svijeta. Onih kojima je strah najveći neznanac a radost vjerni suputnik. I oni su poput Mjeseca – svijetle i kad je tama oko njih. A njihova svjetlost i nije njihova. Ona je samo odsjaj velikog Svjetla koje prosvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1,9), svakog koji stoji blizu Svjetla i njegovom snagom druge obasjava.

Fra Ivica Jurić

List Marija