Bitne značajke franjevačke karizme danas

Bilo je to negdje u proljeće 1209. godine kada je jed­na grupa, pomalo čudna i specifična, od nekih dese­tak vjernika laika iz Asiza, vođena jednim čovjekom, Franjom, krenula put Puma, ni manje ni više nego tadašnjem papi Inocentu III., da bi zatražili odobre­nje da mogu unutar Crkve živjeti jedan svoj projekt: »živjeti po načinu svetog Evanđelja«, kako im je »sam Svevišnji pokazao«. Unatoč velikom protiv­ljenju brojnih kardinala, što je razumljivo jer je ova grupa iz Asiza nalikovala mnogobrojnim grupama koje su tada kružile Italijom i pozivale se na doslov­no življenje evanđeoske poruke, a većina je završila u krivovjerju, Papa je dao usmeno odobrenje. Da bi bili priznati i prihvaćeni kao crkveni pokret, bilo je potrebno odobrenje »propositum vitae«. Taj »propo-situm« bio je kratki spis, uglavnom sastavljen od ne­koliko sržnih evanđeoskih poticaja, obično nazivan Protoregola - i on se smatra početkom, rođenjem fra­njevačke obitelji.

To se prvotno pravilo s vremenom i iskustvom obo­gaćivalo i preraslo, nakon petnaest godina, u konač­ni tekst franjevačkog Pravila koje je papa Honorije III. potvrdio 1223.g. Ovo je Pravilo postalo kanon­skom bazom za egzistenciju Reda manje braće i njegovu priznatost unutar Crkve sve do današnjih dana. Od tada se postajalo manjim bratom, franjev­cem, upravo prihvaćanjem da ću cijelo vrijeme svoga života opsluživati ovo Pravilo i ovaj život, prema for­muli redovničkog zavjetovanja. Protoregola, koja je jedno vrijeme proširena u Nepotvrđeno pravilo, a kasnije sintetizirana u Potvrđeno pravilo (Honorija III.), sadrži u sebi srž duhovne poruke sv. Franje i njegova evanđeoskog radikalizma, osobito ako se upotpuni s ostalim Franjinim spisima. Među njima posebno mjesto zauzima Oporuka, napisana nepo­sredno prije nego će umrijeti, jer u njoj Franjo gotovo zapovijeda svojoj braći da moraju opsluživati Pravi­lo sa svom jednostavnošću i čistoćom i katolički. Stoga će ovo Pravilo postati prvi, i praktički jedini, snažan izvor za prepoznavanje i izgrađivanje franjevačkog identiteta sve do danas.

Tijekom duge franjevačke povijesti (ove se godine slavi osamstota obljetnica ovog usmenog odobrenja Inocenta III.), mi, franjevci, neprestano smo crpili nova nadahnuća, obnovu i preustrojavanje da bismo što bolje i zauzetije naviještali evanđeosku poruku upravo na izvorima svojih početaka - osobi i djelu sv. Franje, a na poseban način uvijek iznova vraća­jući se na Pravilo, ostale Franjine spise i njegove ži­votopise. Nema sumnje da Pravilo sv. Franje ostaje trajno nadahnuće i središte franjevačkog pokreta i stoga imamo sve razloge da slavimo-upravo kao dar-prvo, usmeno, odobrenje ovog Pravila. Kao i u prošlosti, tako franjevci i danas, kada god se od­lučuju za posvemašnje prihvaćanje Franjina načina života, izgovaraju ovu formulu: zavjetujem život i Pravilo Manje braće...i obećavam da ću je vjerno obdržavati.... Vjernost Pravilu koje je označilo čitavu povi­jest Reda ostaje i nadalje trajna obveza. Ne smijemo zaboraviti sve ono što se tijekom povijesti događalo obzirom na tumačenje Pravila, ali neophodno je sav evanđeoski dinamizam sadržan u njoj pretočiti što snažnije, ali na drugačiji način, i na početku ovog trećeg tisućljeća.¹

Izvanredni kapitul Reda manje braće (OFM) 2006. godine bio je zamišljen kao širi okvir za pripremu ove osamstote obljetnice osnutka reda. I prije ovog kapitula, a i nakon njega, izašli su mnogi dokumen­ti na razini našega reda koji nisu bili neki izdvojeni glasovi, nego većinom usmjereni i zamišljeni tako da se čitaju u svjetlu slavlja »milosti početaka«, to jest u svjetlu postupka koji nastoji osuvremeniti našu franjevačku karizmu pred izazovima velikih suvre­menih promjena. U tom kontekstu jasno se naglasilo da u središte, i kao osnovno polazište, valja staviti Evanđelje, te naše Pravilo i život, koje je Franjo pred­stavio papi Inocentu III, a koje je, kako rekoh, potvr­dio Honorije III. 29. studenoga 1223.g.

Baštinici Franjine karizme

Duhovnost rođena sa sv. Franjom pripada čitavoj crkvi i čitavom čovječanstvu, pa ako i franjevačka obitelj nema monopol nad njom, ipak je ona temeljni baštinik iste, jer najizravnije potvrđuje njezin povije­sni kontinuitet. Ova raznovrsna franjevačka obitelj, sastavljena od tri Reda, zauzima u sveopćoj Crkvi danas nezanemarivo mjesto. Bez iznošenja ikakvih sudova, dovoljno je iznijeti samo neke statističke po­datke. Prema trenutnim dostupnim podacima, fra­njevačka obitelj u sva tri svoja ogranka - manja bra­ća, kapucini, konventualci - broji oko 32.000 fratara, koji predstavljaju 18% redovnika u Crkvi, što je i najviše od ukupnog broja redovnika u Crkvi. Brojke su jednako tako važne i s obzirom na redovnice: njih je više od 100.000, u preko 350 različitih franjevač­kih kongregacija Trećega reda; kontemplativnih je redovnica - sestre klarise i ostale koje se nadahnjuju osobom i djelom sv. Franje - oko 16.000 i sačinjavaju gotovo jednu trećinu sveukupnog broja redovnica koje žive kontemplativni vid duhovnosti u Crkvi.

Franjevački svjetovni red, kako obično kažemo »Treći red«, broji negdje oko 400.000 vjernika laika muškaraca i žena. Sveukupno, to je vrlo impresivna brojka od skoro 600.000 pripadnika, nazovimo tako, franjevačkog pokreta. Naglašavam ove podatke ne zbog nekog likovanja, nego baš zbog konstatacije da i u ovim vremenima sumnje i obeshrabrenosti to ipak govori o određenoj vitalnosti franjevačke kariz­me u suvremenom svijetu.²

Fra Giacomo Bini (generalni ministar Reda manje braće - ofm od 1997.-2003.) reći će da se »radi o ne­vjerojatnoj snazi, o snazi koja mora danas naći svoje izražajne oblike i utjeloviti se u težnje i svagdanju potku života ljudi trećeg tisućljeća«.³ U istom tom pismu fra Giacomo ističe da su se franjevci, kao ne­umorni putnici, znajući u koga treba staviti nadu, uputili prema trećem tisućljeću, svjesni da nose sa sobom dragocjeno blago koje je tijekom proteklih osam stoljeća pustolovne povijesti nadahnjivalo i preobražavalo tolike ljude i žene prije nas. A taj dra­gocjeni dar jest dar franjevačkog evanđeoskog po­ziva.⁴ Stoga i pred nama franjevcima i franjevkama stoji zadatak da sve naše suvremenike koji su spre­mni prihvatiti evanđeosku poruku, i koji su, štoviše, žedni upravo te duhovnosti, ne razočaramo u njiho­vim očekivanjima.

Traženje bitnoga - prioriteti

Generalni ministar, fra Giacomo Bini i Generalni de-finitorij donijeli su 2. veljače 1998.za Red manje bra­će sljedeće prioritete za razdoblje 1997.-2003:

1. duh molitve i pobožnosti
2. zajedništvo života u bratstvu
3. život malenosti, siromaštva i solidarnosti
4. evangelizacija-poslanje (misija)
5. formacija.

Ti prioriteti obilježili su svekoliki hod našega reda sve do danas. Osnovica su za promišljanje u svim dokumentima koji su slijedili i kojih je temeljni cilj bio da nas vode onom bitnom u našemu franjevač­kom pozivu, koji je uvijek isti: slijediti izbližega Evanđelje; a da bi se ostvario taj cilj, bitno se vratiti Pravilu i Generalnim konstitucijama reda. Stoga se kroz promišljanje istih i njihovo konkretno oživo-tvorenje nastoji učiniti i danas živom i djelotvornom franjevačku karizmu u našem vremenu i u svim pro­storima svijeta gdje Manja braća žive i djeluju. Oni ponajprije žele biti sredstva za animiranje osobnog života i života cjelokupnog bratstva, lokanog i pro­vincijskog, u onim opredjeljenjima koja su, prema Pravilu i našim Generalnim konstitucijama, bitni za franjevačku karizmu. Ovi prioriteti izviru upravo iz želje da se nađe ono bitno što bi dalo značenje i vid­ljivost pozivu i poslanju Manje braće u suvremenom svijetu.⁵

Duh molitve i pobožnosti

Među nosivim vrijednostima, osobita je duh molitve i pobožnosti, jer mi franjevci nismo u prvom redu zavjetovali Franjin oblik života da bismo se posveti­li poučavanju ili bilo kojoj drugoj korisnoj aktivno­sti, već s namjerom »izgrađivati bratsku zajednicu u Kristu u kojoj se iznad svega traži i ljubi Bog«,⁶ onako kako nam Franjo nalaže i u Pravilu: »Neka braća najprije traže Duha Svetoga i njegovo sveto djelovanje«; također opominje braću da dok vjerno i pobožno rade »ne ugase duh molitve i pobožnosti, čemu sve ostalo vremenito mora služiti«.⁷ Da bismo doista usmjerili svoj život na bitno, ne možemo se pouzdati i usmjeriti na periferne opcije, jer one neće trajati i neće donijeti ploda ako se prije ne posveti­mo temelju naše opstojnosti, koji nije u onome što činimo, nego u prvom redu u onome što jesmo, ili bi trebali biti: mjesto iskustva Boga, svjedoci Boga u svijetu.⁸

Herman Schalueck jasno ističe da će budućnost »uvelike ovisiti o našoj sposobnosti da prisutnoga Boga svjedočimo u ovome složenom svijetu, prevo­deći u život iskustvo koje o Bogu imamo, u nasljedo­vanju siromašnoga Isusa Krista, po primjeru Franje Asiškoga«, jer »u ovom strašnom i lijepom svijetu, pozvani smo živjeti kao ljudi Božji, 'srca usmjere­na prema Gospodinu'«.⁹ Stoga nas i svi dokumenti Reda neprestano upućuju na to da ako želimo doni­jeti evanđeoske plodove u ovaj svijet onda moramo snažnije i radikalnije svoj život ukorijeniti u karizmi sv. Franje jer ćemo samo tako biti sposobni pronaći prave putove da živimo njegov forma vivendi (oblik života) u suvremenom svijetu.

Prema našim Generalnim konstitucijama, taj oblik života kojeg je Franjo živio i koji je temelj našega života, jest: »provoditi radikalno evanđeoski život, tj. živjeti u duhu molitve i pobožnosti, i u bratskom zajedništvu; davati svjedočanstvo pokore i maleno­sti; u ljubavi prema svim ljudima donositi navještaj evanđelja u cijelome svijetu; pomirenje, mir i prav­du djelima propovijedati; te iskazivati poštovanje prema svemu stvorenome«.¹⁰ Stoga je ne samo naš franjevački identitet, nego i naš poziv i poslanje u Crkvi i svijetu, plodonosan onda kad izvire iz oz­biljnog molitvenog života. Naš franjevački poziv i otvorenost za cijeli svijet traži u prvom redu našu raspoloživost da sami budemo evangelizirani Riječ­ju, osluškujući Gospodinov glas u molitvi i kontem­placiji, jer u protivnom naš život riskira da upadne u površnost, naše poslanje neće donijeti trajniji plod, a naše bratstvo će ozbiljno trpjeti.

Sigurno je da pred aktualnom situacijom čovjeka i svijeta u kojem on živi, razderana dubokim podjela­ma, nije vrijeme za povlačenje u kontemplaciju; na­protiv vrijeme je da se zasuču rukavi i zauzeto radi. No ako se naglasak ne stavi na život molitve i po­božnosti, bit ćemo nesposobni da kreativno, zauze­to, radosno i oduševljeno naviještamo evanđeosku poruku.¹¹ Fra Jose' R. Carballo, aktualni generalni ministar Reda manje braće, reći će da je »u našim danima na području poslanja/evangelizacije posta­lo žurnim izabrati kreativnost: da se misionari, prije nego evangeliziraju, daju evangelizirati, tj. da oni sami na prvome mjestu prihvate radosnu vijest da bi onda oni postali radosna vijest, 'življeno evanđelje'; da si stvore prostore za duboko iskustvo Boga, mje­sta gdje bi bilo moguće nasititi želju da se 'ima Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje'.¹²

Sv. Franjo nam svojim primjerom pokazuje kako je život prvi oblik evangelizacije, upravo to je ono što ga prvo zadivljuje i zavodi kod samih apostola; ne njihovo propovijedanje, nego upravo njihov evan­đeoski način življenja. Zato je prvotni poziv nama franjevcima, ukoliko želimo biti gorljivi navjestitelji Radosne vijesti, shvatiti i prihvatiti da se poslanje »ne sastoji toliko u govorenju o Kraljevstvu, nego osobito u življenju Kraljevstva i za Kraljevstvo, što pretpostavlja, između ostaloga, da se živi kao ljudi Božji, 'srcem okrenutim Gospodinu (Nepotvrđeno Pravilo sv. Franje 22, 19-25)'«, jer »nije moguće biti misionarom, evangelizatorom, a da se osobno ne su­sretne s Onim koji je Radosna vijest, Evanđelje Oče­vo za čovječanstvo«.¹³ Upravo zato je duh molitve i pobožnosti stavljen kao prvi i najvažniji prioritet u obnovi našega franjevačkog života i naše želje da budemo što djelotvorniji utjelovitelji Franjine kariz­me u suvremenom svijetu. Tako i u svom Izvješću za Izvanredni generalni kapitul naš General piše: »Imati svoj um i srce kod Boga, ne trnuti 'duh svete molitve i pobožnosti', prva je i najvažnija zadaća svakoga Manjeg brata, izbor koji daje temelj dru­gim izborima koje u svom životu mora činiti i koji sve ostale izbore rasvjetljuje.«¹⁴

Zajedništvo života u bratstvu

Sažeta sinteza oblika života Manje braće, sadržana u 1. čl. GGKK, sadrži u sebi ključnu riječ za interpre­tiranje života i poslanja franjevačkog poziva - brat­stvo. Stoga se s pravom može potvrditi da je bratski život temeljna karakteristika franjevačke karizme i najsnažnije sredstvo kojim se ostvaruje naš franje­vački poziv. Ne radi se o nekoj apsolutnoj novosti, jer bratstvo je ljudska i kršćanska vrednota, ali je po sv. Franji bratstvo postalo originalno svjedočanstvo, ponuđeno Crkvi i svijetu. Sv. Franjo, potaknut od Boga da obnovi Crkvu, daje se zahvatiti odgovorno­šću da izgradi Kraljevstvo Božje snagom svih svo­jih mogućnosti uma i srca. Kao što je Riječ postala čovještvo da bi vratila dar božanskog života svim ljudima, tako se sveti Franjo učinio bratstvom da bi vratio svakom stvorenju ljubav Božjeg očinstva i ra­dost mnoge braće. Po transparentnosti suobličava-nja svoga života sa životom Kristovim, evanđeosko iskustvo svetoga Franje predstavlja se kao pravilo života i prijedlog sigurnog evanđeoskog služenja.¹⁵

Bratstvo postaje, po izravnoj Franjinoj volji, prepo­znatljiva oznaka 'njegove obitelji': »Želim da se ovo bratstvo zove Red Manje braće«.¹⁶ Uzimajući u obzir naše GGKK, može se s punim pravom zaključiti da je život u bratstvu temeljna stvarnost naše franjevačke karizme. Sv. Franjo će u svojoj Oporuci reći: »I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazivao što bih trebao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da trebam živjeti po načinu svetog Evanđelja«. Zato se Franjin poziv i dar braće uključuju u evanđeoski program života, zato taj izbor života, tj. živjeti evan­đelje s braćom, odgovara posluhu božanskoj objavi; stoga »možemo reći da u Franjinu životu franjevač­ko bratstvo sačinjava dio plana poziva s kojim on poslušnošću odgovara volji Božjoj, uzimajući Evan­đelje kao oblik života. Franjin se poziv i dar braće uključuju u evanđeoski program života«.¹⁷

Zato franjevačko bratstvo nije stvarnost zatvorena u samu sebe: ono se otvara drugima, ono mora biti »kvasac zajedništva među svim ljudima«.¹⁸ Ne radi se očito samo o tome da braća prihvate »uljudno svakoga«, da prakticiraju gostoprimstvo i da »do­brohotno postupaju s prijateljima i protivnicima«,¹⁹ nego ponajprije da se kao bratstvo ucijepe u suvre­menu stvarnost svijeta i čovjeka u svijetu. Jer pola­zeći od bratstva mi se stavljamo unutar povijesti i unutar Crkve jer u bratstvu slijedimo Isusa Krista, U posljednjim desetljećima to je bila 'velika novost' koju smo nastojali uvijek bolje shvaćati i izraziti, nadvladavajući svako individualističko čitanje na­šeg franjevačkog zvanja.²⁰

Sveti Franjo rekao bi ljudima danas: »Svi ste vi bra­ća!« Konsekventno tome, i mi franjevci pozvani smo da danas, usuđujem se reći, više nego drugi, bude­mo graditelji sveopćeg bratstva među svim ljudima. Narodima, koji su sve više rastrgani između solidar­nosti i traženja vlastitih interesa, između želje za 'za­jedničkim domom' i podizanjem zidova razdvaja­nja, franjevačko bratstvo može se i mora predstaviti kao nova shema društva, temeljeno na dostojanstvu osobe i vrednovanju bogatstva svakoga brata. Brat­stvo temeljeno ne na kulturi uspjeha, snage, učin­kovitosti moći, gdje se prečesto vrednuje osobe na temelju onog što pridonose ili pak na temelju ono­ga što predstavljaju, nego na kulturi 'brata Franje, malenog, sluge koji se drži manjim pred svima'. Fra Giacomo Bini reći će: »Franjevačka poruka o sveop­ćem bratstvu kao poziv na poštovanje, na 'pomire­nje različitosti', na traženje zajedništva, riječ je nade i alternativna evanđeoska vrednota koja govori svom svojom snagom upravo tamo gdje se pokazuje ra­zorna moć individualizma.«²¹

Upravo takvu snagu imaju i naša internacionalna bratstva koja pokazuju ljudima različitih kultura da bratstvo među ljudima nije biološka datost, kultu­ralna i društvena, nego rezultat duhovnog opredje­ljenja i odluke: braćom se postaje dijeljenjem milosti i vrijednosti koje podupiru život i projekte života. Očiti znak toga su naša bratstva inkarnirana u nove misionarske projekte, oblikovana u znaku interna-cionalnosti, kao znak Božje dobrohotnosti prisutne u svim kulturama, kao mogućnost da se vidi Božje lice u svakom čovjeku, neovisno o rasi i bilo kojoj drugoj pripadnosti.²² Sve to odjek je Franjine želje 'putujućeg bratstva', koju Franjo ostvaruje šaljući braću različitih nacionalnosti u sve dijelove svijeta da svima nose evanđeosku poruku sveopćeg brat­stva i mira. Dva elementa od početka označuju pu­tujuće poslanje Manje braće: bratstvo i malenost. Franjevačko poslanje ne može stoga bez tih dvaju elemenata koji ga odlikuju i kvalificiraju, jer »otkako je Gospodin Franji dao braću, život u bratstvu je sam po sebi evangeliziranje, kako je ustvrdio H. Schalu-eck: 'Izvorni oblik naše evangelizacije ukorjenjuje se u svjedočenje bratstva'.«²³

Upravo stoga svi naši dokumenti nastoje uvijek više nas same, franjevce, usmjeriti na tu najvažniju odred­nicu naše franjevačke karizme - živjeti u bratstvu i za bratstvo, jer ćemo tako biti vidljivi i učinkoviti znak kraljevstva Božjega. Jer ako istinsko bratstvo među sobom budemo umjeli živjeti, 'ne riječima, nego dje­lima'; ako, umjesto da se zatvorimo u same sebe, budemo znali ostati otvoreni svim ljudima s kojima dolazimo ili ćemo doći u dodir, moći ćemo odgovo­riti očekivanju svijeta koji, ugrožen gubitkom osob­nosti i bezimenošću, rastrgan nepravdama i razmi­ricama, u svojoj dubini čezne za zajedništvom. Tada ćemo moći, zajedno s drugim ljudima, kršćanima i nekršćanima, bogatima i siromašnima, ostvarivati ulogu kvasca u izgrađivanju čovječanstva koje neće biti mnoštvo osamljenih i otuđenih pojedinaca, nego bratska zajednica u Kristu.²⁴

Život malenosti, siromaštva i solidarnosti

Franjin naziv koji je dao svojoj prvoj braći okupljenoj oko njega - »manja braća«, iz čega onda i nastaje Red manje braće, važan je za cjelokupno razumijevanje našega franjevačkog biti i djelovati. Riječ manji opi­suje način kako da se bude braćom i kako da se živi i naviješta evanđelje: dajući svjedočanstvo maleno­sti. Drugim riječima, ime koje nam je sam Franjo dao ne pokazuje kvalitetu, nego upravo program života, tj. osobit način da se shvati i izrazi naš odnos s Bo­gom, s drugim i sa svime stvorenim, i da se stavi u službu Crkve i svijeta. Malenost Franjo u prvom redu shvaća u njenoj evanđeoskoj dimenziji: mino-re (manji) označava pokret, stav onoga koji je stao na put nasljedovanja Isusa Krista, a to znači: lišiti se svega da bi bio siromašan i biti siromašan da bi slu­žio; poniziti se da bi bio poslušan, biti poslušan da bi u tom stavu bio spreman služiti Bogu, drugima i svim stvorenjima. Zato je »malenost (minoritas)« obveza prihvaćena u prvom licu kako nam ništa ne bi priječilo epifaniju drugoga«, jer »nama je vlastito da izujemo obuću pred otajstvom drugoga u kojem se objavljuje Otajstvo«.²⁵

Mi smo franjevci, manja braća, poslani u svijet da evangeliziramo kao putnici i pridošlice »ne pri­svajajući si ništa, ni kuće, ni mjesta, ni ikoju drugu stvar«,²⁶ i ne radi se tu o egocentričnoj askezi, nego »o putu pravednosti, solidarnosti i ljubavi prema drugima i s drugima«.²⁷Upravo taj put osobne i za­jedničke slobode, o kojem se ovdje radi, čini naše misionarsko naviještanje vjerodostojnim i plodono­snim. Radi se o slobodi koja »nam omogućuje da bu­demo ljudi zajedništva, solidarnosti, diobe; pomaže nam da stvaramo nove odnose, radosne i proročke, među ljudima našega vremena«.²⁸ To je sloboda koja nas čini sposobnima za služenje svima, osobito siro­mašnima, koji i danas, kao i u vrijeme sv. Franje, jesu prva briga našega života i našeg poslanja. Stoga, »po primjeru svetoga Franje, koga je Gospodin doveo među gubavce, neka sva braća zajedno i pojedinač­no budu na strani 'odbačenih', siromašnih i potlače­nih, progonjenih i bolesnih, i radosni kad borave s njima; neka im budu milosrdni«.²⁹ To je upravo ono što papa Ivan Pavao II. govori o »'maštovitosti lju­bavi' koja se ne proširuje samo u prostoru učinkovi­tosti dane pomoći, već u sposobnosti da se postane bližnjim, solidarnim s onim koji trpi«. »Ne bi li taj način bio najveće i učinkovito predstavljanje rado­sne vijesti Kraljevstva?³⁰»pita se Papa.

Crpeći nadahnuće u osobi i djelu sv. Franje, i mi smo franjevci danas osobito pozvani na ovakvo poslanje koja se ostvaruje pomoću ljubavi i svjedočanstva kr­šćanskog siromaštva, ako ne želimo biti neshvaćeni i ako se ne želimo »utopiti u moru riječi kojemu nas iz dana u dan današnje komunikacijsko društvo izlaže. Ljubav djela jamči nam nedvosmislenu snagu ljubavi riječi«.,³¹

Navjestitelji i graditelji mira

Sv. Franjo uputio je nas franjevce kako se moramo ponašati i kako hodati svijetom: »Savjetujem, opomi­njem i potičem svoju braću u Gospodinu Isusu Kri­stu: kad idu svijetom neka se ne svađaju i ne prepiru niti druge osuđuju, već neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni«.³² Sam Franjo prvi je utje­lovio ovakvo ponašanje i ostao zapamćen u Crkvi kao čovjek mira i pomirenja. Dosta je spomenuti da u vrijeme kada sam papa poziva sav kršćanski svijet na oružje u borbu protiv muslimana, Franjo ide s po­rukom mira sultanu al-Kamilu.³³ Time nam je Franjo ostavio jedan znak odnosa koji je poprimio nedvoj­benu važnost u ovom našem vremenu velike nape­tosti, to je poziv nama franjevcima, to je »poslanje koje danas uzima obličje dijaloga«,³⁴ jer u »Damietti se dogodilo čudo susreta između dvije razlčite oso­be, susret koji se zbio na 'obali drugoga', u poštiva­nju i različitosti, u uljudnom dijalogu, u besplatnoj ljubavi«.³⁵ Zato mi moramo našom itinerancijom, našom spremnošću za širenje evanđeoske poruke, prodirati u osjetljiva mjesta gdje suvremeno društvo doživljava velike nejednakosti, međusobne srazove i napetosti, da bismo svjedočili mir i pravednost, jer »franjevac je oduvijek onaj koji prelazi granice, koji iz želje za bratstvom smjera tome da sve ljude pre­pozna kao sinove istoga Oca«.³⁶

Ne niječući stvarne poteškoće, koje su katkada vrlo ozbiljne, a koje svaki dijalog sobom nosi, mi smo franjevci pozvani djelovati tako da ne dopustimo da nas zatvore bilo koje ideološke i ine zapreke. Jer »ka­zati da smo bratstvo u poslanju znači usredotočiti naš život na Krista i kročiti putovima svijeta u siromaš­tvu i poniznosti, kao svjedoci i graditelji pomirenja i mira«.³⁷ Prisutnost franjevaca, jednostavna i nepo­kolebljiva, u područjima svijeta u kojima su teškoće tako velike, do te mjere da dovode u opasnost svaku slobodu, znak je koji svi duboko cijene. To nam je poticaj da još više molimo Gospodina za snagu da se ne zaustavimo u prelaženju granica, kako bismo u jednostavnosti i slobodi bili djelotvorni znak nade, neumorni graditelji mostova među svim ljudima, bez obzira na vjeru, nacionalnost, kulturu i drugu razli­čitost. Franjo je, bez sumnje, učinkovit svjedok mira, pravde i skrbi za svekoliko stvorenje, i sve je to on proživljavao kao dar Božji i svjedočio na uvjerljiv način. Dan molitve i posta za mir 27. listopada 1986. u Asizu istaknuo je takav način gledanja, i imajući u vidu teške situacije u kojima se nalazi suvremeni svi­jet i čovjek u njemu, i mi smo, franjevci, manja braća, pozvani da uvijek više taj pogled na svijet gradimo.³⁸

Evangelizacija-poslanje (misija), briga i skrb za sve stvoreno

Franjevačka evangelizacija i poslanje naslanja se na povijesno iskustvo sv. Franje, to od nas traži i Cr­kva dok računa na naše poslanje; to od nas očekuju i naši suvremenici opčarani osobom i djelom sv. Fra­nje. Uistinu, »čudesna i velika je fascinantnost ko­jom danas sv. Franjo privlači vjernike i nevjernike... Nadasve franjevci toga moraju biti svjesni kada se predstavljaju svojim suvremenicima« (G. Bini). Sto­ga su franjevci pozvani da uvijek više učine svoju prisutnost u suvremenom svijetu vidljivom i djelat­nom, to je ujedno i najveći izazov: »stvoriti vidljivu inkulturiranu nazočnost«, jer »pozvani smo da u današnjem svijetu, koji je bez orijentacije ali željan znakova spasenja, budemo izvorni znak koji će oči­tovati i u živo pokazati, što jesmo, u što vjerujemo i što živimo«.³⁹

Kvaliteta evanđeoskog života nas samih jest ono što nas čini evangelizatorima, kako to potvrđuju i naše GGKK: »bratsko zajedništvo, koje se naslanja na molitvu i pokoru, prvo je i izvrsno svjedočanstvo Evanđelja i proročki znak nove ljudske obitelji«.⁴⁰ Kvaliteta evanđeoskog života je ta koja pobuđuje želju za Bogom u ljudima, koja predstavlja na uvjer­ljiv način Krista kao primjer postojanja, življenja i djelovanja. Zato je franjevačka evangelizacija u pr­vom redu nazočnost, dobar primjer, svjedočanstvo, jer »svjedočanstvo života ili šutljivi navještaj Božjeg Kraljevstva tvori na određeni način početak i prvo sredstvo evangelizacije.⁴¹

Zahvaćen evanđeoskom porukom spasenja, ukori­jenjen u Krista, Franjo ide svim ljudima i stvorenji­ma s dubokim poštovanjem, zato je kadar iskreno i kvalitetno ući u svestrani dijalog sa svima, upravo zbog svoje ljubavi prema Božjoj Riječi koja je u nje­mu izvodila trajno obraćenje. Zato su i franjevci po­zvani da dopuste da i njih evanđelje učini novim lju­dima koji su pronašli ravnotežu odnosa s Bogom, s ljudima i svim stvorenim, tako da im se svatko može obratiti s nadom; jer su po svom pozivu ljudi dija­loga i dobrohotne otvorenosti prema svima.⁴²

To je temelj našeg plodonosnog poslanja u suvremenom svijetu u kojem postoje tolike različite skupine ljudi potrebne evanđeoske poruke spasenja. To je prvot­no franjevačko iskustvo u kojem su ljudska bića, pri­roda i Bog međusobno povezani visokim stupnjem simpatije i srdačnosti, jer je sv. Franjo uvijek bio među stvorenjima, a nikad iznad njih; stoga ćemo se »odlučno boriti protiv izrabljivanja čovjeka po čo­vjeku i protiv svake dominacije, i sve će stvoreno, danas smrtno ranjeno u svom ekološkom skladu, s naše strane jednako imati pažnju punu ljubavi«.⁴³ Zato se i mi franjevci osobito osjećamo pozvanima da njegujemo život i borimo se za njegovu cjelovi­tost i kvalitetu, pružajući svoju uvjerljivu suradnju da bi se odstranio cijeli niz nasrtaja na život koji se danas osobito širi po isključivanju najsiromašnijih, po prevlasti nad najslabijima, a zaoštrava u praksi abortusa, eutanazije, ratova, terorizma, radikalnih fundamentalizama i u različitim oblicima nasilja, kako osobnog tako i strukturalnog.⁴⁴

U Redu je sve veći broj naših bratstava koja se uklju­čuju među najugroženije, zato je i identitet tih brat­stava različit: bratstva koja dijele život s onima koji su na marginama društva, bratstva zauzeta u evan­gelizaciji putnika, odnosno ona potpuno posvećena skrbi i prihvaćanju osoba s poteškoćama - ovisnici­ma o drogi, alkoholičarima, oboljelima od AIDS-a, 'bezemljašima'... To je odraz i onoga što nam je naloženo u GGKK: »Da poniženje Spasitelja odlučnije slijede i jasnije pokažu, neka braća provode u druš­tvu život i položaj malenih, boraveći uvijek među njima kao manji«.⁴⁵«

 fra Rozo Brkić

Izvor: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije (4-5/2009.)

Foto: www.vocazionefrancescana.org

________

¹ Usp. T. Matura, Una grande eredita', Vivere oggi il Vangelo con Francesco d'Assisi, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2009, str. 133.

² Usp. T. Matura, Una grande eredita', Vivere oggi il Vangelo con Francesco d'Assisi, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2009, str. 133.

³ Giacomo Bini, Franjevački Red danas, Generalna kurija OFM, Rim, 2000, str. 9.

⁴ Gicomo Bini, Franjevački Red..., str. 3.

⁵ Svi ti prioriteti zadani su i obrazloženi u dokumentu Ge­neralnog kapitula Reda manje Braće: Od predaje do proroštva: orijentacije i prijedlozi. Kao i u Prioriteti Reda za šestogodište 1997-2003, vodič za ostvarivanje dokumenta Generalnog kapitula '97, Brat Franjo, 1998, Zagreb.

⁶ Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apo­stolskog života, Bratski život u zajednici, Rim-Zagreb, 1994, br. 50a, str. 43.

⁷ Potvrđeno Pravilo V. i X. pog. u: Spisi sv. Franje i sv. Klare Asižana, Symposion, Split, 1991.

⁸ Usp. H. Schallueck, Ispuniti zemlju Kristovim evanđeljem. Ge­neralni Ministar Manjoj braći o evangelizaciji: od predaje do proroštva, Brat Franjo, Zagreb, 1997, br. 111-116.

⁹ H. Schalueck, Ispuniti zemlju..., br. 111.

¹⁰ Pravilo i Generalne Konstitucije Reda Manje braće (dalje GGKK), Brat Franjo, Zagreb, 2005, čl. 1. &2.

¹¹ Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Tertio millennio ineunte (Ulaskom u novo tisućljeće) ističe da naše »kršćanske zajednice trebaju postati vjerodostojne 'škole molitve', i ističe da to ne znači povlačenje pred obvezom zauzetog naviještanja evanđeoske poruke, nego kaže »snažna molitva ne oslobađa nas od zauzetosti u povijesti«, stoga ističe da je potrebno da »odgoj za molitvu postane, na neki način, važna točka svakoga patoralnog planiranja«, br. 33-34.

¹² J. R. Carballo, Što god vam rekne, učinite, Brat Franjo, Rim-Zagreb, 2007, br. 42.

¹³ J. R. Carballo, Što god vam..., br. 47.

¹⁴ J. R. Carballo, S jasnoćom i odvažnošću. U vremenima preutemeljidbe, Izvješće generalnog ministra fra Jose' Rodri'geza Carballa, OFM, Brat Franjo, Asiz-Zagreb, 2006, br. 22.

¹⁵ Usp. A. Boni, Fraternità', u: Dizionario francescano, Edizioni Messaggero, Padova, 1983, str. 615.

¹⁶ Prvi životopis Tome Celnskog, br. 38.

¹⁷ Generalno tajništvo OFM za formaciju i studije, Svi ste vi braća, Brat Franjo, Rim-Zagreb, 2003, str. 21.

¹⁸ GGKK, čl. 52.

¹⁹ Isto.

²⁰ Usp. H. Schalueck, Ispuniti zemlju..., br. 117.

²¹ G. Bini, Franjevački red..., str. 8.

²² Takva su internacionalna franjevačka bratstva prisutna u svim dijelovima svijeta: Sveta zemlja, Rusija, Kazahstan, Vijetnam, Kina, Sudan, Maroko, Turska (Istanbul), Afrika, Sjeverna i Južna Amerika...- Pogledaj u: fra Vincenzo Broccane, Franjevci bez granica. Misije Manje braće u svijetu, Editions du Signe, Rim, 2008.

²³ J. R. Carballo, Što god vam..., br. 49.

²⁴ Usp. Generalna Kurija OFM, Na putu. Prema izvanrednom generalnom kapitulu. 'Poziv Reda danas'., Brat Franjo, Rim-Zagreb, 2005, br. 17.

²⁵ Gospodin nam govori na putu. Dokument Izvanrednog generalnog kapitula, Brat Franjo, Zagreb, 2006, br. 28.

²⁶ Potvrđeno Pravilo; usp. GGKK čl. 72. & 1.

²⁷ G. Bini, Poziv Reda..., str. 35.

²⁸ Isto, str. 36.

²⁹ GGKK, čl. 97. &1.

³⁰ Ivan Pavao II, Ulaskom..., br. 50.

³¹ Ivan Pavao II., Ulaskom..., br. 50.

³² Potvrđeno Pravilo, III, 10-11.

³³ Upućujem ovdje na izvrsno djelo: G. Jeusset, Sveti Franjo i sultan, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2008.

³⁴ Gospodin nam govori..., br. 36.

³⁵ G. Bini, Vocavit nos Deus ut eaumus per munudum. Relatio Ministri generalis, Generalna kurija OFM, Rim, 2003, br. 155.

³⁶ Dokument Generalnog kapitula OFM, Gospodin ti dao mir, Generalna kurija OFM, Rim, 2003, br.33.

³⁷ G. Bini, Vocavit nos Deus..., br. 90.

³⁸ H. Schalueck, Ispuniti..., br. 158.

³⁹ G. Bini, Red danas..., str. 41.

⁴⁰ GGKK, čl. 87. & 2.

⁴¹ Usp. GGKK, čl. 89. & 1.

⁴² Usp. G. Bini, Vocavit..., br. 155.

⁴³ H. Schalueck, Ispuniti..., br. 124.

⁴⁴ H. Schalueck, Ispuniti..., br. 125.

⁴⁵ GGKK, čl. 66. & 1.